Bajka o trezoru i “trezorašima” plasirana je netom nakon završetka agresije,
i to iz iste one kuhinje iz koje su plasirane i sve ostale laži i klevete, kako na račun Bakira Izetbegovića, tako i na račun njegovog oca, rahmetli Alije Izetbegovića. Naravno, niti rahmetli Alija Izetbegović, a naročito njegov sin Bakir nisu tokom rata boravili u nekom trezoru ili bilo čemu što iole podsjeća na to. Alija Izetbegović jeste povremeno boravio u prostorijama Narodne banke, ali u dijelu kuhinje za uposlenike banke i krajnje neuvjetnim nusprostorijama. Te su prostorije uključivale veliku kuhinju za osoblje i neku vrstu skladišnog prostora u koji su uneseni kreveti i sto sa stolicama te minimalno kupatilo. Nikada nije bilo riječi o trezoru.
Istina glasi da je predsjednik SDA Bakir Izetbegović sve vrijeme trajanja Agresije na BiH obnašao funkciju šefa kabineta Alije Izetbegovića. Ako uzmemo u obzir da je Alija Izetbegović državu predvodio iz opkoljenog Sarajeva, da je bio prioritetna meta agresora, da je za vrijeme prve dvije godine rata bio izložen opasnosti ne samo od neprijateljskih granata već i od mogućeg atentata raznih stranih službi i pojedinih odmetnutih i pučizmu sklonih elemenata unutar Sarajeva te da je neprestano obilazio linije odbrane širom Bosne i Hercegovine, a da je uz njega uvijek bio Bakir Izetbegović, podvala o trezoru gubi svaki smisao. Kao što smo već ranije jednom pisali “Kada je Alija Izetbegović organizirao odbranu, uz njega je bio Bakir, kada je Alija Izetbegović obilazio ratište, uz njega je bio Bakir, ako se Alija Izetbegović susretao sa stranim državnicima ili pregovarao o miru i budućnosti Bosne i Hercegovine, uz njega je bio Bakir... sve to dokazuju brojne fotografije Bakira Izetbegovića u pratnji Alije Izetbegovića tokom ratnog perioda.”
Bakir Izetbegović možda nije bio u rovu, no zasigurno nije bio ni u trezoru. Štaviše, postoje kredibilne informacije da je Izetbegović tokom agresije obavljao i neke osjetljive zadatke o kojima će se puna istina saznati vjerovatno tek nakon njegovog političkog umirovljenja. Čak je jednom i sam Izetbegović izjavio da “rat nije proveo u rovovima, ali da je znao otići i po tri-četiri kilometra u okupiranu teritoriju” te kako “nema stvari koju je jedan muškarac dužan raditi kada su njegov narod i zemlja napadnuti a da nije sam radio”, čak i kada su u pitanju “one najteže, najopasnije stvari, gdje se glava gubi. I to više puta”. O tome je za Stav govorio jedan od kredibilnih heroja otpora Harun Hodžić, čiji je ratni put obilježen kroz tri elitne jedinice u sastavu Armije BiH, a to su: “Fatih”, “Crni labudovi” i Sedma muslimanska brigada. Obavljao je dužnost oficira za vjere u Komandi Prvog korpusa i Komandi za obuku i doktrinu (KOiD) u činu majora. Bio je komandant bataljona jedinice “Fatih” i emir 2. bataljona Sedme muslimanske brigade. Harun Hodžić je famu o trezoru i trezorašu razbio ovim riječima: “Bakirova reakcija na našu mladost u 'Fatihu' je bila više nego pozitivna. Tako je Bakir nastavio dolaziti kod nas u jedinicu i jedan dan se priključio ekipi koja je išla u izviđanje terena na teritoriji općine Stari Grad u rejonu Faletića. Prošli su naše linije i ušli u dubinu međuprostora, prošli su i neprijateljske linije te došli do napuštenog muslimanskog naselja. Snimajući situaciju, došli su u direktni kontakt vjerovatno s pljačkašima koji su iznosili stvari iz napuštenih kuća. U tom trenutku došlo je do žestokog okršaja s neprijateljem, hvala Bogu bez ranjenih među našim izviđačima. Nakon toga, krenulo se u izvlačenje koje je bilo izuzetno teško. Jedini put kojim se moglo izvući s obzirom na to da su otkriveni bilo je faletićkim potokom. Kada je sve prošlo, Bakiru smo se lijepo zahvalili i rekli mu da više s nama ne može ići u akcije izlažući svoj život u opasnost, što bi moglo dovesti i do težih posljedica. Jednom prilikom, dok sam sa svojom majkom u Sandžaku razgovarao, u njenim pokušajima da me nagovori da idem kući, rekla je: 'Što ne ratuje i Alijin sin?' Kada sam joj rekao da je neki dan bio s nama u akciji, da je gotovo poginuo, više nikad nije ni pokušala me nagovarati.”
Laži o trezoru kojima se pokušava dovesti u pitanje fizička hrabrost i moralni karakter kako Bakira Izetbegovića, tako i njegovog rahmetli oca posebno su neukusne kada dolaze od ljudi koji su ili sami bili pripadnici pozadinskih baza i štabova u sigurnoj dubini slobodne teritorije, ili sigurno ušuškani sedam spratova ispod zemlje u katakombama atomskih skloništa ili su čak bili dezerteri i pobjegulje. Takvi su za ovih trideset godina mira i rahatluka svi zajedno prešli manje kilometara ove zemlje nego Bakir Izetbegović tokom rata. stav
.
.
Laži o Bakiru "trezorašu"
- Detalji
- Autor KozaracMutnik
- Kategorija: Drustvo
- Klikova: 679
Bajka o trezoru i “trezorašima” plasirana je netom nakon završetka agresije,
i to iz iste one kuhinje iz koje su plasirane i sve ostale laži i klevete, kako na račun Bakira Izetbegovića, tako i na račun njegovog oca, rahmetli Alije Izetbegovića. Naravno, niti rahmetli Alija Izetbegović, a naročito njegov sin Bakir nisu tokom rata boravili u nekom trezoru ili bilo čemu što iole podsjeća na to. Alija Izetbegović jeste povremeno boravio u prostorijama Narodne banke, ali u dijelu kuhinje za uposlenike banke i krajnje neuvjetnim nusprostorijama. Te su prostorije uključivale veliku kuhinju za osoblje i neku vrstu skladišnog prostora u koji su uneseni kreveti i sto sa stolicama te minimalno kupatilo. Nikada nije bilo riječi o trezoru.
Istina glasi da je predsjednik SDA Bakir Izetbegović sve vrijeme trajanja Agresije na BiH obnašao funkciju šefa kabineta Alije Izetbegovića. Ako uzmemo u obzir da je Alija Izetbegović državu predvodio iz opkoljenog Sarajeva, da je bio prioritetna meta agresora, da je za vrijeme prve dvije godine rata bio izložen opasnosti ne samo od neprijateljskih granata već i od mogućeg atentata raznih stranih službi i pojedinih odmetnutih i pučizmu sklonih elemenata unutar Sarajeva te da je neprestano obilazio linije odbrane širom Bosne i Hercegovine, a da je uz njega uvijek bio Bakir Izetbegović, podvala o trezoru gubi svaki smisao. Kao što smo već ranije jednom pisali “Kada je Alija Izetbegović organizirao odbranu, uz njega je bio Bakir, kada je Alija Izetbegović obilazio ratište, uz njega je bio Bakir, ako se Alija Izetbegović susretao sa stranim državnicima ili pregovarao o miru i budućnosti Bosne i Hercegovine, uz njega je bio Bakir... sve to dokazuju brojne fotografije Bakira Izetbegovića u pratnji Alije Izetbegovića tokom ratnog perioda.”
Bakir Izetbegović možda nije bio u rovu, no zasigurno nije bio ni u trezoru. Štaviše, postoje kredibilne informacije da je Izetbegović tokom agresije obavljao i neke osjetljive zadatke o kojima će se puna istina saznati vjerovatno tek nakon njegovog političkog umirovljenja. Čak je jednom i sam Izetbegović izjavio da “rat nije proveo u rovovima, ali da je znao otići i po tri-četiri kilometra u okupiranu teritoriju” te kako “nema stvari koju je jedan muškarac dužan raditi kada su njegov narod i zemlja napadnuti a da nije sam radio”, čak i kada su u pitanju “one najteže, najopasnije stvari, gdje se glava gubi. I to više puta”. O tome je za Stav govorio jedan od kredibilnih heroja otpora Harun Hodžić, čiji je ratni put obilježen kroz tri elitne jedinice u sastavu Armije BiH, a to su: “Fatih”, “Crni labudovi” i Sedma muslimanska brigada. Obavljao je dužnost oficira za vjere u Komandi Prvog korpusa i Komandi za obuku i doktrinu (KOiD) u činu majora. Bio je komandant bataljona jedinice “Fatih” i emir 2. bataljona Sedme muslimanske brigade. Harun Hodžić je famu o trezoru i trezorašu razbio ovim riječima: “Bakirova reakcija na našu mladost u 'Fatihu' je bila više nego pozitivna. Tako je Bakir nastavio dolaziti kod nas u jedinicu i jedan dan se priključio ekipi koja je išla u izviđanje terena na teritoriji općine Stari Grad u rejonu Faletića. Prošli su naše linije i ušli u dubinu međuprostora, prošli su i neprijateljske linije te došli do napuštenog muslimanskog naselja. Snimajući situaciju, došli su u direktni kontakt vjerovatno s pljačkašima koji su iznosili stvari iz napuštenih kuća. U tom trenutku došlo je do žestokog okršaja s neprijateljem, hvala Bogu bez ranjenih među našim izviđačima. Nakon toga, krenulo se u izvlačenje koje je bilo izuzetno teško. Jedini put kojim se moglo izvući s obzirom na to da su otkriveni bilo je faletićkim potokom. Kada je sve prošlo, Bakiru smo se lijepo zahvalili i rekli mu da više s nama ne može ići u akcije izlažući svoj život u opasnost, što bi moglo dovesti i do težih posljedica. Jednom prilikom, dok sam sa svojom majkom u Sandžaku razgovarao, u njenim pokušajima da me nagovori da idem kući, rekla je: 'Što ne ratuje i Alijin sin?' Kada sam joj rekao da je neki dan bio s nama u akciji, da je gotovo poginuo, više nikad nije ni pokušala me nagovarati.”
Laži o trezoru kojima se pokušava dovesti u pitanje fizička hrabrost i moralni karakter kako Bakira Izetbegovića, tako i njegovog rahmetli oca posebno su neukusne kada dolaze od ljudi koji su ili sami bili pripadnici pozadinskih baza i štabova u sigurnoj dubini slobodne teritorije, ili sigurno ušuškani sedam spratova ispod zemlje u katakombama atomskih skloništa ili su čak bili dezerteri i pobjegulje. Takvi su za ovih trideset godina mira i rahatluka svi zajedno prešli manje kilometara ove zemlje nego Bakir Izetbegović tokom rata. stav
Copyright ©
2021 - 2024
KozaracMutnik