“Ne branim Srđana, ja branim pravo na istinu. Nije važno ko je postavio pitanje nego je važan odgovor. Gdje su imena 1601 djece?

Ako postoje onda nema potrebe da se ljudi prepiru, samo nek se izađe s imenima. Ako se bacamo brojevima, onda je OK da se lupetaju brojevi i u Kravici, Kazanima i ostalim mjestima stradanja ljudi. Svaki čovjek zaslužuje da ga se spomene. A posebno svako dijete. Tako da ako imamo imena onda ne postoji problem. Tuga ostaje ista. Samo gdje je spisak?” 

Nakon što je banjalučki sociolog Srđan Puhalo, nekadašnji pripadnik Vojske Republike srpske, ponudio novčanu nagradu za onog ko mu dokaže da je u Sarajevu tokom rata ubijeno 1.601 dijete, uslijedio je veliki broj reakcija, mahom na društvenim mrežama. Mnogi su u Sarajevu osudili revizionističke Puhalove zahtjeve, ali javio se i manji broj onih koji smatraju da bi na njegov zahtjev trebalo odgovoriti tako što bi se objavio spisak ubijene djece.

Tim se povodom na svome Facebook profilu danas oglasila i režiserka Jasmila Žbanić.

“Ja neću nuditi pare kao Srdjan Puhalo jer smatram da (kroz poreze) sasvim dovoljno plaćamo institucije da rade na utvrđivanju činjenica (za to svaki mjesec dobijaju platu i do sada su imali priliku objaviti svako ime ubijenog ljudskog bića, datum, okolnosti i mjesto gdje je osoba ubijena i sahranjena ili se vodi kao nestala). Napravljena je knjiga mrtvih koja govori da je u Sarajevu ubijeno duplo manje djece nego što mediji i političari koriste u svojim govorima. Za mene je i jedno jedino ubijeno u Sarajevu ili bilo gdje drugo – previše! Ne razumijem u čemu je problem da dobijemo spiskove na uvid? (…) Srđane, odlično postavljeno pitanje! Trebali smo ga mi u Sarajevu prvi postaviti. Hvala ti”, napisala je Žbanić.

Njezina objava nije prošla bez reakcija, neki su doveli u pitanje Puhalov kredibilitet, pa je Žbanić dodatno razložila svoje stajališe.

“Evo sad ne pita Srđan, pitam ja, nadam se pristojno i bez provociranja: gdje je spisak 1601 imena kada postoji evidencija 711 ubijenog djeteta u Sarajevu? Mogu li nam relevantne institucije dati imena sa datum rođenja, imenom roditelja, podacima o smrti, mjestu sahrane? U Knjizi mrtvih postoje svi ti podaci – ali za pola od zvaničnog broja. To je tema. Ja bih da se fokusiramo na to. Zbog Sarajeva i slijedećih generacija je to jako važno da uradimo sada”, replicirala je Žbanić.

“Nije zgoreg pitati Jevreje jesu li njihove cifre o ubijenim u holokaustu tačne ili su napuhane. Naravno, ko bi to (politički) preživio bi možda imao šta da nam kaže”, napisano je u jednom od komentara. To je Žbanić nazvala botovskim algoritmom gluposti, na što joj je odgovoreno: “Nemojmo se praviti naivni. Kakvu god Jevreji cifru izbace ona je neupitna, svako postavljanje pitanja od strane bilo koga ko nije jevrej se označava kao antisemitizam. Izgleda da se samo sa životima Bošnjaka može licitirati kao da je u pitanju auto pijaca.”

“Zaista divna tema za istraživati po, ko zna, koji put. Možda, da, uz podatke o mjestu pogibije, istražimo i podatke da li je koje od te djece bolovalo od nekih težih bolesti. Ako jeste, to bi uveliko umanjilo značaj tog mrtvog djeteta, jer ono bi, vrlo vjerovatno, svakako brzo umrlo”, napisano je ironično u jednom od komentara.

“Postoje ljudi koji su plaćeni od 1992 godine da rade ova istraživanja i da sve podatke dokumentuju (plaćeni iz budžeta parama građana). Postoje imena 711 djece, sa datumom rođenja, od čega su ubijeni i gdje su sahranjeni. Ali problem je što se brojevi nezavisnih stručnjaka i brojevi koje koriste političari ili institucije pod političkom kontrolom ne poklapaju. Dakle, neko laže? Kao građani treba da tražimo istinu”, napisala mu je Žbanić.

Jedan od komentara popraćen rečenicom “Pametnom dosta!” sastojao se iz kopije 401. stranice knjige "Opsada i odbrana Sarajeva 1992-1995.", objavljene 2008. godine, na kojoj su doneseni podaci o ubijenoj djeci u Sarajevu.

“Pošto sam ja glupa, meni nije dosta, nego mi se treba više puta objasniti. Ja bih da vidim imena ubijenih, datum rođenja, od čega su ubijeni, gdje su sahranjeni. U Knjizi mrtvih, Centra za istaživanje i dokumentaciju navode se imena djece, datum rođenja, od čega su tačno stradali, gdje su sahranjeni - broj ubijene djece je duplo manji. Gdje su imena ostalih? Srpski instituti tvrde da je u Kravici ubijeno 5000 civila, ali nema imena pa se podatak ne smatra relevantim. Svima nam je bolje da dođemo do istine. Ako je istina 1601 dijete onda valjda nije problem dati spisak sa imenima. Gdje je spisak?”, odgovorila je Jasmila Žbanić.

Na pritužbu da ovim stavom brani Puhala koji je u ratu bio na suprotnoj strani, Žbanić je odgovorila: “Ne branim Srđana, ja branim pravo na istinu. Nije važno ko je postavio pitanje nego je važan odgovor. Gdje su imena 1601 djece? Ako postoje onda nema potrebe da se ljudi prepiru, samo nek se izađe s imenima. Ako se bacamo brojevima, onda je OK da se lupetaju brojevi i u Kravici, Kazanima i ostalim mjestima stradanja ljudi. Svaki čovjek zaslužuje da ga se spomene. A posebno svako dijete. Tako da ako imamo imena onda ne postoji problem. Tuga ostaje ista. Samo gdje je spisak?”

Na komentar da je Puhalo ranjavani dobrovoljac zločinačke vojske, da “nije nimalo mjerodavan da se bavi ovim pitanjima”, da je to “totalno neprihvatljivo”, “kao da neki SS-ovac nakon rata postavlja pitanja oko ubijenih jevreja”, Jasmila Žbanić je odgovorila: “Evo ja pitam koja nisam bila u vojsci RS-a. Gdje su spiskovi sa imenima?” “Ne branim Srđana, ja branim pravo na istinu. Nije važno ko je postavio pitanje nego je važan odgovor. Gdje su imena 1601 djece? Ako postoje onda nema potrebe da se ljudi prepiru, samo nek se izađe s imenima. Ako se bacamo brojevima, onda je OK da se lupetaju brojevi i u Kravici, Kazanima i ostalim mjestima stradanja ljudi. Svaki čovjek zaslužuje da ga se spomene. A posebno svako dijete. Tako da ako imamo imena onda ne postoji problem. Tuga ostaje ista. Samo gdje je spisak?”, ponovila je Žbanić. stav.ba