“Došlo je vrijeme da se Republika Srbija otvoreno smatra za ono što ona jeste:

Čvrsti ruski i kineski saveznik koji vodi poluautoritarna vlast koja proaktivno teži ideološki iredentističkom teritorijalnom širenju na Zapadnom Balkanu”, navodi u analizi Ričard Kremer, saradnik “Foreign Policy Research Institute.  Ako ste bili u Beogradu prije samo dva dana, u centru grada ste mogli čuti ono staro, a uvijek zloguko, grleno- “Srbija, Rusija, ne treba nam Unija (EU)”. To su mitingaši, opet oni isti koji podržavaju rusku invaziju na Ukrajinu i ratne zločine Vladimira Putina. Ovaj put, sramne proteste je organizovala neonacistička grupa ”Narodna patrola“. I na kraju krajeva, toj svjetini koja uzvikuje imena ratnih zločinaca Karadžića i Mladića nije više ni bitno ko je organizuje. Ne mora niko. Sami dolaze. Oni su (na žalost) ta većinska Srbija, to izolovano ostrvo u Evropi, koje ide u kontru i civilizaciji i povijesti. Uz par ljudskih izuzetaka poput Filipa Davida, poput profesora Nikole Samardžića, Nenada Čanka, Nataše Kandić ili “Žena u crnom“, Srbija je danas imitacija nekakvih ruskih gubernija.

I to se zna i to ništa nije sporno.

Scenario isti, sve ostalo nijanse

Ima nešto drugo, a to su stalne pretenzije takve Srbije na svoje susjede, koje traju stoljeće i više, a koje su bile obuzdane samo donekle u socijalističkoj Jugoslaviji. Ako ćemo do kraja iskreno, rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bio je zavojevački pokušaj projekcija Velike Srbije na terenu. Rezultati? Genocid, masovni zločini, kolektivna silovanja kao ratni zločini, protjerivanja, etnička čišćenja, ubijanja djece, uništavanje infrastrukture…dakle sve ono što sad opetovano vidimo od strane ruskog agresora u Ukrajini.

Scenario je jezivo isti i ponavljajući. Čak je i medijska mašinerija identična. Vidjeli ste i čuli, ako ste imali želuca, kako se na ruskoj državnoj televiziji urbi eto orbni saopštava da je Mariupolj uništen u “samogranatiranju urkajinske vojske“. Zvuči poznato? Isuviše. Sjetite se Dubrovnika, Vukovara, na koncu Sarajeva. Svi su oni “samogranatirani“, ako pitate rusku ili srbijansku medijsku prop-mašinu.

Vječiti izbor između nacionalista i ultranacionalista

Eto u tom ozračju žvi Srbija svoje najnovije predizborne dane u kojim treba da bira između osvejdočenog nacionaliste i despota Vuičića na vlasti i par ostalih kandidata, koji su njegovi ideološki blizanci. Suštinski, Srbija bira između Vučića na vlasti i malih vučića u opoziciji. Jer, ako će birati između bivšeg vojnika Zdravka Ponoša, kome je Ratko Mladić sjajan oficir, koji ne bi da vodi zemlju u NATO, kome je RS slobodarska tvorevina, koji ne bi da se zamjeri Rusiji i koji “ne da“ Kosovo, šta će izabrati? Vječito istog Koštunicu umjesto Miloševića. Vječito istog nacionalistu umjesto nacionaliste. Ako i to.

I opet se beskonačno vrti ta nacionalistička priča.

Bajka o NATO otmici Milorada Dodika

Treba se prikazati žrtvom, jednako onom u Srbiji i Republici Srpskoj, kako bi se izazvala kriza u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori za početak.

“Došlo je vrijeme da se Republika Srbija otvoreno smatra za ono što ona jeste: Čvrsti ruski i kineski saveznik koji vodi poluautoritarna vlast koja proaktivno teži ideološki iredentističkom teritorijalnom širenju na zapadnom Balkanu”, navodi u analizi Ričard Kremer, saradnik “Foreign Policy Research Institute.

Hirurški precizno.

I šta je raditi onda takvoj Srbiji?

Evo primejrice stvarati medijsku pometnju i paniku u regionu. Tako su se dosjetili pa su preko neočetničkog protala IN4RS sa sjedištem u Crnoj Gori saopštili da NATO pakt priprema, pazite sad, otmicu Milorada Dodika. Ova urnebesna i bizarna vijest nije niti za fejk njuz portale, ali se opet posve logično zapatila i primila na medijskom nebu manjeg BiH entiteta. Tako su novinska agnecija SRNA i RTRS kao Dodikovi fanzini, histerično prenijeli da će NATO u ograničenoj vojnoij akciji kidnapovati Dodika i avionom ga prebaciti na teritoriju treće zemlje. A sve ovo bi bio uvod u nekavu potpunu okupaciju RS-a, jer je “Rusija zauzeta svojim problemima“.

Naravski, daleko od pameti, ali blizu srca birača u RS-u, koji doslovno žive od ovih kvazimučeničkih izmišljenih priča, koje Dodika uzdižu na nivo nekakvog paćenika.

Otkud Dikić, kreator zla u Crnoj Gori na bh. granici?

I kao da to nije bilo dovljno, mediji u RS-u zgroženo vaze, kako je zabranjen ulazak u BiH “časnom policijskom oficiru Bratislavu Dikiću“. Za one koji ne znaju “časni oficir“ je bivši načelnik Žandaremerije Srbije, lice sa potjernice, čovjek koji je optužen za pokušaj državnog udara i pokušaj atentata na crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića.

Naime, tog Bratislava Dikića crnogorska policija je uhapsila 16. oktobra 2016. zajedno sa još 19 osoba. Crnogorsko tužilaštvo je potom ovu grupu srpskih i ruskih državljana teretilo da su uoči izbora, oktobra te godine, planirali hapšenje ili likvidaciju tadašnjeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića i nasilnu smjenu vlasti, a da bi sprečili da Crna Gora uđe u NATO. Dikić je u pritvoru bio četiri godine i četiri mjeseca. U maju 2019, pred Višim sudom u Podgorici, osuđen je na jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora za krivična djela “terorizam u pokušaju putem pomaganja i stvaranja kriminalne organizacije”.

Apelacioni sud Crne Gore, dolaskom novih prosrpskh frakcija na vlast u toj zemlji je početkom februara prošle godine ukinuo presudu kojom je trinaestoro optuženih bilo osuđeno na gotovo 70 godina zatvora, pa je bivši komandant Žandarmerije pušten iz pritvora 6. februara.

Dakle, taj proruski čovjek slobodno šparta Balkanom, i kao takav je trebao doći baš sad u Bosnu i Hercegovinu??? Neće da može! Najmanje što se može uraditi je da se zabrani ovom čovjeku ulaza u zemlju.

Kosovo “opet napada“ Srbiju

I nije ovo jedini primjer kako osovina Vučić-Dodik stvara nestabilnost, koliko je to u njenoj moći. Evo u Beogradu Vučić uzvikuje kako Srbiju, po ko zna koji put napada Kosovo (sic!). Ovaj put je imaginari napadač je po Vučiću premijer Kosova Albin Kurti koji je  “riješio da napadne Srbe, koji je pogazio Briselski sporazum i koji želi da sruši mir na Kosovu“

Razlog?

Kosovske vlasti su pokrenule disciplinski postupak za suspenziju predsjednice Osnovnog suda sjevernog dijela Kosovske Mitrovice.

Naravno, nema ovdje nikakvog razloga, niti je bilo šta od gore navedenih optužbi istina.

Ali kad pogledamo samo zadnjih par dana, od ponovljenih proruskih protesta u Beogradu, preko izmišljenje priče o NATO otmici Dodika, do pokušaja ulaska Dikića u BiH i na koncu fiktivne i izmišljene objave rata Srbiji od strane Kosova, osovina Srbija-RS, čine sve, ali sve koliko može da se njihove gazde u Kremlju namire. Zasad će biti namireni prizivanjem lokalnih kriza, ali šta će biti ako požele više od svojih balkanskih gubernijica?

Njemačka šefica diplomatije Analena Berbok rekla je da bi Evropa trebalo da bude na oprezu zbog ruskih napora kojim se destibalizuje Zapadni Balkan. Bojim se da je ovo prekasno upozorenje, poslovično lijene i inertne Njemačke diplomatije, jer Rusi ovdje destabilizirajuće rade najmanje tri decenije, a njihovi ljudi na terenu imaju ne svoje mreže, nego čitave države i entitete.

I toliko će teže biti i Evropskoj Uniji i civilizovanom svijetu da resetuju velikosrpski nacionalizam i putizam, koji su pridružene i dobro uvježbane ruke ruske hegemonije ne Balkanu.

Apendix

Na koncu umjesto zaključka o budućim vremenima, možda je na ovom mjestu doba jedna minijatura o prošlosti:

Mnogi me pitaju, pa što se mi u bivšoj Jugoslaviji nismo rastali uz šampanjac kao Česi i Slovaci? Odgovor je jednostavan, zato što je Srbija imala (i ima) pretenzije prema ostatku Jugoslavije, kao i Rusija prema SSSR-u. I samo zahvaljujući vojnoj sputanosti Srbije i kakvom- takvom prisustvu NATO-a ne gledamo trenutno Mariupolje po Zapadnom Balkanu.

Ali da je Srbija odustala od svojih težnji, nije. Znaju to najbolje i Bosna i Hercegovine i Crna Gora. Sa jednom velikom razlikom, Crna Gora je u NATO-u. BiH nigdje. Mislite o tome!               Piše: Dragan BURSAĆ                  (Al Jazeera Balkans)