Potaknut lažima da sam ”peglao imidž” člana Predsjedništva BiH Željka Komšića u Hrvatskoj za novac, za što se kao ”dokaz” navodi tekst u kojem sam kritizirao Aleksandra Stankovića nakon što je ugostio Komšića – što bih napravio i da mi je Komšić bio dužan milijun eura jer je to bila reakcija moje novinarske savjesti -, sve vam je uostalom pojašnjeno u kolumni u kojoj su najvažnije riječi pokojnog Slavka Lepeja o Staknoviću napisane nakon te emisije, ponavljam tu ”inkriminiranu” kolumnu da svatko tko želi izravno provjeri o čemu sam pisao i da vidi stoje li druge laži kao što su neistine novinara Slobodne Dalmacije Zorana Šagolja da sam u tom tekstu ”Spominjao kolege novinare koji dobivaju – novac”  Piše: DRAGO PILSEL

Često pripovijedam, posljednji put nedavno kada sam u Sarajevu gostovao na Face TV-u u emisiji Senada Hadžifejzovića, kako sam se dosta puta u tom gradu gratis vozio taksijem i kako mi se i dan-danas događa, poslije dvadeset godina, da mi se puno Bosanaca ima potrebu ispričati jer se jedan Bosanac, k tomu i tadašnji vođa ”vehabija”, baš u emisiji koju je 1998. uređivao i vodio spomenuti kolega Hadžifejzović tri puta odbio pred kamerama rukovati sa mnom kao, čuj, Hrvatom i kršćaninom.

Imao sam vam namjeru danas ponuditi opširni osvrt na Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, pozvati se na riječi pape Franje sa susreta s ekumenskom delegacijom iz Finske, gdje je kazao da na tom ekumenskom putu nema natrag, a posebno se referirati na poticajni i silno važni susret katoličkih biskupa i pravoslavnih episkopa, predstavnika HBK-a i SPC-a, održan u četvrtak 17. siječnja u Požegi (o kojem možete čitati u našoj rubrici Odjeci), ali ću to ostaviti za idući tjedan. Danas se, eto, ne mogu time baviti. Preče je da se sad ispričam jednom Bosancu.

Kao što se Bosanci meni ispričavaju zbog nekulturna ponašanja jednog Bosanca, a neki me gratis voze taksijem, ja se kao građanin Republike Hrvatske, ali i kao novinar, osjećam pozvan i dužan ispričati, vjerujem i u ime mnogih naših čitateljica i čitatelja koji su pratili jučerašnje izdanje HTV-ove emisije ”Nedjeljom u dva”, članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine gospodinu Željku Komšiću zbog nekorektnosti i neuljudnosti moga kolege Aleksandra Stankovića, urednika i voditelja ”Nu2”.

Započeo bih ispriku statusom kojeg sam pronašao na FB zidu gospodina Slavka Lepeja, supruga naše drage sugrađanke Ankice Lepej: ”Stankoviću, Stankoviću, zašto ste htjeli tako dobrog čovjeka Željka Komšića izluditi? Mogli ste mu dopustiti barem u nekoliko minuta da iznese svoje viđenje BiH, pa onda postavljati pitanja… Zašto novinarstvo ide u nasilništvo? Naime, zašto na postavljeno pitanje ne dopuštate da sugovornik slobodno iznese cjelovit odgovor? Vi, Bago… zašto ste nasilni prema sugovornicima?”

Nekoliko komentara sugrađana je još poraznije: ”Stanković je bio izuzetno nekulturan”, ”Ovo nije bilo gledljivo”, ”Bezobrazno. Fuj!”.

Stanković je započeo emisiju citirajući nekog fratra koji zagovara čupanje kabla televizora iz zida kada bude termin emisije ”Nu2” sa Komšićem i odmah je krenuo drsko napadati gosta.

Prvih pola sata nije mu dao disati. Pokušavao je ”dokazati” nesuvislost Komšićeve politike i njegova položaja u Predsjedništvu BiH. Uslijedio je prestrašan, neprofesionalan prilog (neprepoznatljive) kolegice Maje Sever koja je bez provjere dovela pred kameru HDZ-ova novinara da kleveće Komšića tereteći ga da širi govor mržnje i da je njegova pojava najveća šteta za Hrvate BiH. Nikakve suvisle politološke analize gospođa Sever nije ponudila. Ama baš ništa!

Već duže prigovaram kolegi Stankoviću da se ne priprema; činim to privatno, ali sada moram to i javno činiti: prigovaram mu da se poslužio klevetama koje je na račun bivšeg novinara Nihada Hebibovića, savjetnika Željka Komšića, iskonstruirala hercegovačka medijska septička jama poznata kao portal Poskok.

Naime, ekipa je lažirala FB status Nihada Hebibovića (uopće nije riječ o FB statusu, nego konstrukcija), s kojim se prijetilo hrvatskoj Predsjednici i hrvatskom turizmu ”vehabijama” i prostački se govorilo o KGK, a Stanković je bez ikakve provjere i dubinske pripreme to prihvatio i bacio Komšiću u lice… To je bilo strašno. To je nivo ”Bujice” Velimira Bujanca, a ne javne televizije i osobe koja, bit će 20 godina, vodi možda najvažniju emisiju tzv. javne televizije.

Tada se u meni probudio osjećaj gađenja.

Priznat ću da strahovito volim Bosnu i Hercegovinu i da sam možda u toj ljubavi neobjektivan, ali znam što je dobro novinarstvo, a ovo što smo jučer vidjeli to nije. To je huliganizam.

Riskiram da mi nakon ove kolumne Aleksandar Stanković digne pozdrav (ne bi mi bilo svejedno, surađivali smo, pisao je neko vrijeme za Autograf, bio sam mu više puta gost, mislim da ima dobro srce…), ali vi znate da ja nisam osoba koja pravi kompromise s nemoralnim ponašanjem.

Šutirati gosta onako kako su to percipirali i osudili i obični ljudi, a kamoli moje iskusno novinarsko oko, oko koje držim otvorenim otkako sam, kao novinar, prvi puta stao pred televizijskim kamerama u rujnu 1979., nije moralno.

Da je Željko Komšić neki mafijaš, mutikaša, lovac u mutnom, hajde, opali ga, razvali ga, ali, čovječe, pogledaj mu imovinsko stanje prije ulaska u politiku i ovo sada, pa usporedi to s imovinskim stanjem Milorada Dodika ili Dragana Čovića!

Bi li se kolega Stanković tako nekulturno ponio da mu je gost bio počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu Dragan Čović?

Emisija je bila kao da ju je koncipirao Miljan Brkić.

Ono što mi je nepodnošljivo je to medijsko cipelarenje čovjeka koji, hajde, pa neka je i najveći naivac u političkom svijetu BiH (ja mislim da nije!), ima suzne oči kad mu diraš dijete i kad iskreno, kao čovjek, pokazuje emociju nad sudbinom vlastitoga djeteta i omladine koja nas napušta jer ovdje ne vidi sebi budućnost, pa kaže ”Ne znam zaista što ću reći svome djetetu”.

A dok traje taj medijski huliganizam, tetoše se oni koji bi nastavljali dogovor Bobana i Karadžića, slavili zločince koji su gađali naše gradove poput Šibenika i dalje pljačkaju sirote ljude u BiH kao što se pljačka, recimo, Aluminij Mostar.

Razumijem likove iz medijske kaljuže koje plaća Dragan Čović. Razumijem ja i Ivu Lučića kad u Globusu pljuje po Ivanu Lovrenoviću. Sve ja to razumijem i, što bi rekao Komšić, ”OK”, ali ne razumijem tebe, kolega Stankoviću.

Možda jer nisi, kao ja, za vrijeme opsade Sarajeva pisao reportaže među granatama i snajperima i odlazio tamo, ponekad i zahvaljujući UN-ovoj press kartici i avionima UN-a, samo da dostavim deset kila konzervi prijateljima. Možda zato jer nemaš, kao ja, staža u Oslobođenju ili na herojskoj sarajevskoj radio i tv postaji NTV Studio 99… Možda zato jer si naučio egzistirati u kući koja na svakom koraku guši novinarstvo i gazi slobodu javne riječi.

Ma, pi*ka mu materina, Komšić se tukao protiv zločinca Ratka Mladića. Ako ne znaš za manire i za dobro novinarstvo, poštuj barem to!

Usredotočen i kvalitetan novinar, da je želio, mogao je izvući kudikamo interesantnije odgovore i pojasniti gledateljima HTV-a što je to što se u našoj zemlji o Bosni i Hercegovini ne zna, ne razumije ili krivo shvaća. Željko Komšić je zapravo i došao u emisiju kako bi sve to mogao pojasniti, a Stanković mu to nije dopustio.

Gospodine Komšiću, nisam zagrebački taksist, ali vam se duboko ispričavam. Nismo svi isti. Ima ovdje naroda i novinarske raje koja bi znala postaviti i škakljiva pitanja, a da ne hrakne na vas.

(Prenosimo s portala Autograf)