povratak u Kozluk, Kozarac, Janju, Kotorsko, ali i Drvar, Stolac... herojski su poduhvati protiv zlokobnog terora "faktičkog stanja" Imaju svi ti Novalići, Dedići, Izetbegovići i Radončići, ranije Nikšići i Lijanovići, i druge prioritete, oni tove svoje hotelijere, špekulante, ugledne vjersko-prosvjetne radnike budžetskim haram-parama!  Bilo je to, davno, krajem prošlog i početkom ovog milenija, toliko davno da se više niko i ne sjeća. Bilo je to vrijeme kada su parlamentarnu većinu u Skupštini Republike Srpske Miloradu Dodiku osiguravali bošnjački zastupnici, i jedan Hrvat Tomislav Tomljenović. Bilo ih je u NSRS "deset na jednoga", Bošnjaka, svih stranačkih boja, bilo je dvadesetak, na drugoj su, SNSD-ovoj strani bili Dodik i pokojni Nenad Baštinac sami. I SDP BiH je imao isti broj glasova zastupnika kao SNSD. Tamo gdje nisu bili dostatni poslanički glasovi da se smijeni žilava SDS-ovska vlast sa paljanskim ratnim kapitalom i legitimitetom, ulijetale su oklopno-mehanizovane jedinice SFOR-a dosljedno i surovo krčeći put "svježim vjetrovima s Balkana", Dodiku i Biljani Plavšić. Strane ambasade, bošnjački glasovi u Skupštini RS, plus pristrasni tenkovi SFOR-a, iz te je "sinergije" krajem 90-ih godina prošlog vijeka izrastao fenomen Vožda od Laktaša. Jače su snage SFOR-a tih godina osiguravale mirnu konverziju vlasti u RS, iz militantno ratnozločinačke u demokratsko-mirnodopsku, nego što je bilo brojno stanje u ljudstvu i MTS-u na nedavnoj vježbi na Manjači.

OSTAJTE TAMO

Iz ruke je, što bi se reklo, Dodik jeo bošnjačkim liderima i poslanicima, podjednako halapljivo i ponizno kao i stranim diplomatama. Nije postojao ustupak, ili kako se to tad zvalo "kompromis", kojeg s evidentnim i krotkim entuzijazmom nije prihvatao. Jedan u nizu takvih sitnih, odnosno vrlo krupnih oblika pažnje, ticao se imovinske "problematike" bošnjačkih zastupnika u entitetskom parlamentu. Dodikova Vlada je tada, kada se povratak u RS odvijao tek uz suicidalne povratničke ekspedicije Fadila Banjanovića Bracike i njegovih Zvorničana, ponudila bošnjačkim poslanicima da sami izaberu: žele li da im se promptno, uz nešto malo dosadne papirologije i mučne procedure, vrate kuće, stanovi, imovina u tom entitetu ili da im se da na ruke izdašna živa lova kojom će riješiti stambene probleme u Federaciji BiH, uglavnom u Sarajevu. Koliko se mogu sjetiti, najmanji, a ujedno i najveći iznos koji je Dodik nudio kao obeštećenje kretao se oko stotinu hiljada (tada njemačkih) maraka. Također, koliko se s ove vremenske razdaljine mogu sjetiti, poslanička grupa Bošnjaka bila je podijeljena glede ove ponude, jedan dio je tražio nazad svoja "predratna ognjišta", druga grupa je posegnula za brzim kešom, odričući se tog prava, koje će tek kasnije postati i zakonska obaveza vlasti u Republici Srpskoj. Oni su uglavnom već bili riješili svoje stambeno probleme, rekoh, uglavnom u Sarajevu, gdje su se tokom ratnih izbjegličkih godina snašli, pozapošljavali, orodili, skućili. Onih 100 hiljada Dodikove sadake uzeli su "da imaju". 

Fadil Banjanović Bracika (Foto: Arhiva)

Viđao sam se i u kafani družio tih godina s Nedžadom Šašivarevićem, predratnim najpoznatijim banjalučkim ugostiteljem, nakon rata poslanikom Silajdžićeve Stranke za BiH u Narodnoj skupštini BiH, kojem je, uz nešto malo odugovlačenja, ali ipak relativno brzo, vraćena imovina desetostruko veća od one "premije" koju je nudio Dodik. Od njega sam saznao za precizan spisak poslanika koji su se odrekli svoje imovine u RS uz nadoknadu od 100 hiljada maraka, i onih koji na to, poput njega, nisu "ukabulili". U ove druge je spadao Sulejman Tihić, predsjednik Kluba poslanika SDA u Narodnoj skupštini RS, kojem je vraćena imovina, stan, kuća i ostalo u rodnom Bosanskom Šamcu, gdje je proveo posljednje mjesece i dane života. Za stan u Sarajevu mu nisu trebale Dodikove pare, imao je on "svojih", one koje su, prema svjedočenju Kemala Čauševića, od njega "izreketarile" Tihićeve stranačke haračlije Asim Sarajlić i Amir Zukić. Luksuzni stan bivšeg predsjednika SDA  u "Importane centru" koštao je više od pola miliona maraka.

Na ove brojke i slova iz relativno daleke prošlosti bitno je evocirati uspomene u ovom trenutku, dan nakon rušenja pravoslavne crkve u dvorištu Fate Orlović u Konjević-Polju. Želim li time reći da bespogovorno vjerujem kako je Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske i karikaturalni povjerenik SDA za Bošnjake u ovom entitetu, zaista, kako je to Fata nedavno otkrila, predlagao da uzme milion maraka, koliko joj je Dodikova vlast nudila da odustane od bitke za progon ilegalnog objekta u njenoj avliji. Ne vjerujem svim elementima te amoralne ponude: rahmetli Fahrija Karkin, advokat koji je deceniju i pol vodio iscrpljujuću sudsku bitku u ovom epskom predmetu, da bi ga nakon smrti naslijedio sin Rusmir, svojevremeno mi je govorio da je posljednja, najveća Dodikova ponuda prije nego što je cijela stvar iz korumpiranih lokalnih sudova premještena na Sud za ljudska prava u Strasbourgu iznosila dva miliona maraka. Karkin je u ime svoje klijentice iz Konjević-Polja taj aranžman sa prezirom odbio. Poznato mi je i to da su u svojoj pravnoj epopeji Fata Orlović i njen advokat imali podršku, financijsku i logističku, određenih političkih, vjerskih i drugih institucija u Sarajevu. To samo donekle može relativizirati, ali ne bitno promijeniti zaključnu ocjenu da je riječ o jedinstvenom, individualnom, izoliranim slučaju, nepojmljivoj žrtvi i nepokolebljivosti jedne hrabre žene koja je izgubila sve što se imalo izgubiti, osim lične časti i ponosa i njenog nepristajanja na logiku sile, poniženja i ropstva. Nije, dakle, moguće govoriti o bilo kakvom sistemskom, institucionalnom pristupu povratku (Bošnjaka) u Republiku Srpsku.

KUĆA NA OSAMI

Kao što je Fata Orlović u svom intimnom, osamljeničkom mikrosvijetu, u svojoj tužno praznoj kući i napokon ispražnjenoj avliji opstala kao samorodna i jedinstvena pojava, u istoj se mjere i svi drugi, individualni i kolektivni primjeri povratka u Republiku Srpsku također svjedočenja o hrabrosti, ustrajnosti, "antejskoj borbi" (Ivan Lovrenović) manje ili više stihijski, a ne institucionalno smišljenog i planski vođenog procesa. Od pionirskog probijanja nevidljivih gvozdenih entitetskih prepreka, Fadila Banjanovića i njegovih Podrinjaca u pusta, popaljena zvornička sela tokom kojih su mrtve glave letjele preko povratka u njegov Kozluk, od Janje, do Kozarca, Kotorskog, svaki povratnički poduhvat, ma koliko bio masovan, odlučan i beskompromisan, bio je neka vrsta ekscesa, skoro elementarne nepogode, koji je svjedočio o snazi ljudske volje. Naravno da u istu nišu čuda, neželjenih i neočekivanih, koja su išla protiv inercije ratom i zločinima determiniranog faktičkog stanja, podjednako spadaju srpski povratnici u Drvar, kasnije Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo, ili dolinu Neretve, kao i bošnjačka zajednica u Stocu, Dubravama... Svi su oni platitli visoku cijenu svog povratka i plaćaju je i dalje u, doduše, blažim formama kulturne i političke marginalizacije.

Dvedeset pet godina je trebalo Fati Orlović da crkvu iz svog dvorišta sudski i fizički premjesti na "rezervne položaje". Bacimo letimičan pogled na tadašnju, poslijeratnu demografsku i političku sliku Republike Srpske. Na prvim poslijeratnim izborima (1996.) politički blok koji se posljednjih mjesecima tretira kao "probosanske stranke" (SDA, SBiH, SDP BiH) osvojio je 170 hiljada glasova, odnosno više od 15 posto mjesta u entitetskom parlamentu. Dvije godine kasnije, kada Skupština RS izabire Milorada Dodika za premijera, stranke sa sjedištem u Sarajevu opet osvajaju 16 mjesta u NS Republike Srpske, samo nešto manje od Koalicije "Sloga", okupljene oko Biljane Plavšić i Milorada Dodika.

Dvadeset godina kasnije, na prošlim izborima 2018. godine, "probosanski blok" osvaja na jedvite jade četiri poslanička mjesta. Svi bošnjački kandidati za potpredsjednika RS zajedno su dobili jedva 40 hiljada glasova, a izabrani Ramiz Salkić trijumfovao je sa 20-ak hiljada. To je za 30-40 posto manje nego što su bošnjački kandidati dobili četiri godine ranije, ali četiri puta manje nego što su dobili na prvim poslijeratnim izborima. Jedan je bošnjački (SDA) zastupnik iz RS kroz iglene uši ušao u Predstavnički dom Parlamenta BiH, ali pogađate, on ne živi u "manjem entitetu" nego u velikom sarajevskom stanu. 

Daleko bi nas odvelo, a pitanje je bi li nas igdje dovelo, detaljno analiziranje uzroka koji su doveli do svega toga. Ako bi se samo koristili općim nacionalističkim odgovorima i pojašnjenjima, da povratnici trpe pritiske, opstrukcije, diskriminaciju, segregaciju od vlasti RS, zbog čega se ne vraćaju ili odlaze, valjalo bi odgovoriti i na drugo, dijalektički čvrsto povezano pitanje: od čega i pred kakvim zulumom bježe glavnom bez obzira ljudi iz Federacije BiH, kakva golema nevolja tjera godišnje njih 20-30 hiljada da bježe "sa svoje zemlje i iz svoje vjere" u bijeli, tuđinski dunjaluk?

Sarajevska bošnjačka politika, koja se nikada nije emnacipirala od etnoteritorijalne prekompozicije Bosne i Hercegovine, niti se odrekla vlastite eksluzivne bosanske republike, nikada nije imala, nema, niti može imati ikakav smislen, sistematičan, ozbiljan i odgovoran odnos prema bošnjačkim povratnicima u Republiku Srpsku. Sve što je u tom smislu poduzimano u posljednjih četvrt stoljeća bilo je stihijski, voluntaristički vođeno i sa snažnim elementima kriminala i korupcije realizirano. Prije 15-ak godina, prvi put sam nakon rata svratio u Kozluk, odmah u oči ulijeće krasna, uredna, čista čaršija, komunalci temeljito čiste i glancaju ulice, a na njima uniforme "Bečkog aerodroma". Misleći da je neki vic ili performans, pitao sam Braciku Banjanovića o čemu se radi, kaže, pomogli im Austrijanci rashodovanom odjećom i opremom. "Molio sam i naše u Sarajevu, ali kažu, nema stare HTZ opreme, a milioni se na tom vrte na tenderima za komunalne firme." 

SAMO BUDITE DOVOLJNO DALEKO

Sjeća li se iko kontingenta krava koje su odnekud iz inostranstva, ni žive ni mrtve, dovezene i poklonjene povratnicima u Srebrenicu? Krave su ubrzo preminule, a federalni ministar, koji je za taj skandal angažirao provjerenog stranačkog dilera stoke, i dan-danas obilazi povratnike i obećava pomoć. Šta je bilo s doniranim traktorima koji su završili u bespućima kriminala s federalne razine? Istovremeno, na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kozarcu, bivši logoraš, povratnik i farmer Jusuf Arifagić snagom i odlučnošću Fate Orlović podiže i gradi stočarsko-prehrambeni kompleks, sa desetinama, a uskoro i stotinama zaposlenih stočara i ratara, uz pomoć brojnih evropskih vlada, sa izuzetkom onih u Sarajevu. Imaju svi ti Novalići, Dedići, Izetbegovići i Radončići, ranije Nikšići i Lijanovići, i druge prioritete, oni tove svoje hotelijere, špekulante, ugledne vjersko-prosvjetne radnike budžetskim haram-parama! 

Jusuf Arifagić na svojoj farmi u Kozarcu (Foto: New York Times)

Povratak u Republiku Srpsku bio je, moglo bi se jednostavno zaključiti, obrnuto proporcionalan naporima i energiji koje je u taj proces ulagale vladajuća bošnjačka klasa: što su se manje petljali, to su uspjesi bili vidljiviji i održiviji. Milioni maraka su kroz ruke SDA-ovih povjerenika prosuti u posljednje dvije-tri decenije za "održiv povratak" u Srebrenicu, a kada su prije koju godinu pokušali održati stranački sastanak u tom gradu, koristili su prostorije džamije, jer nisu uspjeli osigurati grijenje u stranačkim kancelarijama! Uostalom, zar nam i ratno iskustvo ne govori da su se najuspješnije branili oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su najviše bili udaljeni i najduže izolirani od sarajevskog političko-vojnog provizorija. 

Nedavno je Bakir Izetbegović teško zamjerio ovdašnjim filmskim režiserima i scenaristima što ne posvećuju stvaralačku pažnju i ne prave filmove o ratnim herojima pa spomenuo Nasera Orića i Hamdiju Abdića Tigra. Nana Fata Orlović je jedini neupitan heroj ovog podneblja, a ona je film svog života već snimila, montirala i prikazala, a jučer u cijeli svijet emitirala odjavnu špicu… (SB)