Možete vi još hiljadu puta u državnom Parlamentu tražiti promjenu imena ulica nazvanih po fašistima iz Drugog svjetskog rata.
Možete, ali to više nema nikakvog smisla kada jedan čitav grad predate na upravljanje čovjeku koji veliča ratne zločince pravosnažno osuđene pred UN-ovim sudom u Hagu. Naša stranka od danas i službeno može promijeniti ime. U skladu sa politikom stranke, red bi bio da ispred “NS” dodaju i slovo “H”. Od danas, budimo realni, Naša stranka pripada Hrvatskom narodnom saboru Dragana Čovića. Tamo gdje je stao Boriša Falatar nastavila je Boška Čavar. Kada vam negiraju državu, kada veličaju zločince koji su otvarali logore, kada pale svijeće za one koji su spalili Mostar, onda, ako volite tu državu, možete da budete samo na jednoj strani – na strani onih koji su 9. maja 1995. godine nosili tadašnju državnu zastavu na paradi u Parizu slaveći pobjedu nad fašizmom. Možete, istina, biti i na drugoj strani. Ali tada ste samo HNS kojim predsjedava čovjek koji je 1993. godine slao ljude druge nacionalnosti u radne logore, u koje su kasnije svraćali neutralni novinari da snimaju svoje priloge. Možete, dakle, kao i u ratu, biti neutralni. Ali biti neutralan u u Mostaru znači da vam je svejedno da li će pobijediti štovatelji presuđenog UZP-a ili oni koji su isljeđivani u logorima UZP-a.
Da je samo Boška Čavar ostala suzdržana, HDZ bi dobio gradonačelnika, ali bi Naša stranka sačuvala obraz. Jer svakome se može desiti da ga izda kadar, ali malo kome se može desiti da zbog kadra izda državu. SDP je u Tuzlanskom kantonu umjesto SDA izabrao HDZ. Možda jeste neprincipijelno, ali taj potez nije izdajnički. Jer SDA nije država. SDA je tek jedna nacionalistička partija koja je zbog svog kriminala davno zaslužila da bude opozicija. Kada su u Mostaru birali između HDZ-a i SDA, SDP i Nermin Nikšić nisu imali dilemu. Tražili su rješenja, predlagali, borili se i na kraju, ipak, svjesni vlastite odgovornosti, glasali za doktora Zlatka Guzina. Tako su spasili i stranku i pokazali bošnjačkim nacionalistima da oni nisu izdajnička partija i da znaju razliku između države i, recimo, selfija. I da znaju “ko je kome palio kuće”.
Naša stranka je u Tuzlanskom kantonu umjesto SDA izabrala HDZ. Možda jeste neprincipijelno, ali taj potez nije izdajnički. Jer SDA nije država. SDA je tek jedna nacionalistička partija koja je zbog svog kriminala davno zaslužila da bude opozicija. Kada su u Mostaru birali između HDZ-a i SDA, Naša stranka i Predrag Kojović su ostali suzdržani. I tako su izabrali HDZ BiH i Maria Kordića. Štaviše, ni vlastiti prijedlog nisu željeli podržati. Jer taj njihov prijedlog nije prihvatao HDZ BiH. Dragan Čović je danas osvojio Mostar. Država BiH je, zauvijek, izgubila Našu stranku, potrebnu multietničku stranku koja je trebala da okupi liberale i ljevičare i da BiH okrene prema Zapadu. Ali stranku koja bi bila u stanju razlikovati udruženi zločinački poduhvat od borbe za goli život. Možete vi još hiljadu puta u državnom Parlamentu tražiti promjenu imena ulica nazvanih po fašistima iz Drugog svjetskog rata. Možete, ali to više nema nikakvog smisla kada jedan čitav grad predate na upravljanje čovjeku koji veliča ratne zločince pravosnažno osuđene pred UN-ovim sudom u Hagu.
Da je samo Irma Baralija glasala za Zlatka Guzina, HDZ bi imao gradonačelnika Mostara. Ali NS ne bi bio HNS. Kada su u Sarajevu kandidirali Srđana Mandića za načelnika Općine Centar, tadašnji NS je pokazao kakvu državu želi. Dobili su apsolutnu podršku Sarajeva i svih onih koji smatraju da je ovo država za sve. Kada su u Mostaru svojom šutnjom podržali Dragana Čovića, NS je pokazao da multietničku državu želi samo u Sarajevu. Šutnjom u Mostaru su pokazali da im “dvije škole pod jednim krovom” nisu problem. I ulica Mile Budaka im nije problem. Dragan Čović je bio savladan. Nije ga mogao spasiti Dom naroda i vitalni nacionalni interes. Nisu ga mogla spasiti ni pisma Međunarodnoj zajednici. I onda ga je spasila Naša stranka – skraćeno HNS. (Tekst prenosimo integralno sa portala Istraga.ba)