Istraživanja društvenih i humanističkih nauka je teško kvantifikovano evaluirati,
kao i mjeriti utjecaj istraživačkih dostignuća unutar istih uzimajući u obzir činjenicu i izazove u razumijevanju, poimanju i usmjeravanju ukupnosti društvenih fenomena kao takvih. Osnovni zadatak kako društvenih i humanističkih nauka, ali i ostalih naučnih disciplina, potrebno je sagledavati putem njihovog stvarnog doprinosa realnom životu i utjecaju kako na društvo u kojem nastaju, tako i na ukupnu ljudsku zajednicu, a nikako kvantifikacija istih putem zbira citata u određenim naučnim bazama, indeksima i pretraživačima. Svakako da citatnost ne treba isključivati kao jedan od indikatora relevantnosti naučnog rada, ali on nikada (barem u društvenim naukama) ne može i ne smije biti primarni za evaluaciju naučnog doprinosa unutar istih. Društveni utjecaj (social impact factor) nikada se ne može promatrati unificirano i jednodimenzionalno, što se samim pokušajem svođenja na citatnost određenog istraživanja u tom pogledu pokušava. Mnogobrojni su primjeri projekata u kojima kako vladini tako i nevladini fondovi, unutar sebe, sadrže indikatore “društvenog utjecaja” za koje gotovo niko nije propisao relevantne metrijske karakteristike ili pravila i kriterije njihovog evaluiranja jer se u zavisnosti od projekta, društva i pristupa umnogome razlikuju. Nadalje, za projekte društvenih nauka navodi se i „širi (dodatni) utjecaj“ kao kriterij za ocjenu relevantnosti projekta bez definisanja konkretnih indikatora za mjerenje istih.
Činjenica je, zapravo, da u društvenim disciplinama “otkrića” i “dostignuća” se ne mijenjaju u kratkom periodu i ne zahtijevaju “hitnost” objavljivanja istih za razliku od prirodnih nauka. Naprotiv, stvarni utjecaj naučnih istraživanja u društvenim i humanističkim naukama moguće je relevantno evaluirati samo sa određene vremenske distance i razumijevanja šireg društvenog konteksta i prilika. Stoga, u društvenim i humanističkim naukama kvalitativnost gotovo uvijek ima prednost nad kvantitativnošću, iako danas svjedočimo da se pod utjecajem novih trendova unutar akademske zajednice taj proces nastoji postepeno mijenjati. Nadalje, istraživači društvenih i humanističkih nauka umnogome svoje naučne radove objavljuju unutar knjiga (kao poglavlja ili same knjige), a ne naučnih časopisa, što predstavlja dodatni izazov za citatne baze, indekse i pretraživače jer se zapravo veliki broj knjiga ne nalazi niti indeksira unutar istih. Također, ovakav vid publikacija dodatno je kompleksan za citatne baze, indekse i pretraživače jer i samo njihovo uključivanje odvija se veoma sporo što u konačnici odgađa sam proces kvantificiranja citatnosti istih. Ovo je posebno važno istaći jer većina pretraživača “mjeri” utjecaj publikacija u limitiranom vremenskom intervalu – posljednjih nekoliko godina.
U veliko mjeri, fokus društvenih i humanističkih nauka primarno je vezan i uokviren teritorijem na kojem nastaju i prostorom za koji se vezuju sa osnovnim ciljem popravljanja stanja unutar istog. S tim u vezi, brojni članci se pišu sa ciljem rasvjetljavanja ključnih događaja i proseca unutar društva koji ne moraju nužno biti interesenatni svjetskoj akademskoj zajednici, ali su od presudnog i vitalnog značaja kako za društvo tako i za državu u kojoj nastaju. Stoga, u postojećem okviru i okvirima koji se nameću daje se prednost primarnim efektima nad stvarnim utjecajima. U tom pogledu, otvoreno je pitanje kako kvantificirati i vrednovati utjecaj rada društvenih nauka koji je doprinio unapređenju državnih politika u određenom pogledu ili pravne rasprave koje je doprinijela promjeni zakona? Nadalje, za razliku od prirodnih u društvenim naukama članci kao i knjige su često sa malim brojem autora koji stoji kao jedna od glavnih odlika publikacija društvenih nauka. S tim u vezi, ukoliko želimo insistitari na “kvantifikaciji” naučnog doprinosa kao jedan od imperativa se nameće promjena fokusa kvantifikacija sa “dokumenta“ na “osobu/autora“. Dokument (naučni članak) u ovom smislu je samo proizvod, autori su ti koji istraživanje čine korisnim i upotrebljivim. U tom smislu, naučna dostignuća pojedinaca (koji je u velikoj mjeri fokus zakona o obrazovanju) bi postala vidljivija i vrednovanija za razliku od trenutnog pristupa kojem su brojni pretraživači prilagođeni da vrednuju dokument u odnosu na autora istog.
U bosanskohercegovačkom kontekstu, posebno u oblasti društvenih i humanističkih nauka, potreban je novi pristup u procjeni relevatnosti kako naučnih časopisa tako i knjiga sa ciljem podizanja opće relevatnosti naučnog doprinosa datih oblasti. S tim u vezi, prije svega potrebno je kreiranje jedinstvenog naučnog online pristupnog centra svim relevatnim publikacijama bosanskohercegovačke akademske zajednice (naučnim časopisima, knjigama) poput sličnih rješenja u regionu i svijetu. Dakle, uspostava elektronskog kataloga, portala, baze podataka naučnih članaka bosanskohercegovačkih publikacija i izdavača. Nadalje, potrebno je iznaći modalitet uspostave Bosanskog citatnog indeksa (BCI) koji bi umnogome definisao i unaprijedio istraživanja i dostignuća društvenih nauka i njihovu relevatnost unutar kako domaće tako i internacionale akademske zajednice. Primarno istraživanje i istraživački projekti i u društvenim naukama iziskuju određena (ponekad i “velika“) finansijska sredstva. Finansiranje relevatnih projekata i uspostava Fonda za istraživanje u društvenim naukama je prijeka potreba Bosne i Hercegovine koja će omogućiti razvoj, ali i napredak te relevantnost istraživača društvenih i humanističkih nauka u Bosni i Hercegovini. Ovakav jedan pristup, finansiranju nauke će umnogome omogućiti stjecanje novih znanja i vještina vođenja naučnih projekata posebno među mlađim istraživačima što bi ih u konačnici učinilo relevantnijim i kompetitivnijim na međunarodnoj sceni.
Također društvene nauke u velikoj mjeri su zanemarivane u dosadašnjem djelovanju politika u Bosni i Hercegovini što je vidljivo i iz činjenice da na najvećem univerzitetu u Bosni i Hercegovini ne postoji Institut za društvena istraživanja kao zasebna organizaciona jedinica, za razliku od relevatnih univerziteta regiona, ali i šire. U tom pogledu, nedovoljno je postojanje fakulteta jer nastavno opterećenje na istim ne ostavlja dovoljno prostora za ozbiljan naučno-istraživački rad. I na kraju, za razumijevanje ukupnog efekta svakog naučnog djela, a posebno onih iz oblasti društvenih nauka moramo razmisliti o novom pristupu i kriterijima mjerenja “utjecaja“ koji bi obuhvatili kako akademski tako i društveni, javni i državni doprinos istih. Samo integralni pristup, sveobuhvatni kriteriji i nadasve stvarni i realni doprinos moraju postati osnova procjene akademske izvrsnosti. Piše: dr. sc. Ahmed Kulanić (Vijesti.ba)