Nakon poslaničke inicijative Damira Arnauta iz Naše stranke u Parlamentarnoj skupštini BiH, koja je izazvala javnu sablazan
zbog pokušaja da izjednači istinske ratne zločince iz reda srpskog i hrvatskog naroda s ličnostima poput Huseina Đoze i Mustafe Busuladžića, donosimo priču o tome u kojim je okolnostima Josip Broz Tito vratio „časna građanska prava“ Huseinu Đozi - nakon čega je on postao njegov povjerljivi prevoditelj s arapskog jezika, a kasnije zauzimao važne funkcije u sistemu IZ-a s dozvolom i uz povjerenje komunističkih vlasti. Historijski sastanak na kojem su dogovorena načela vezana uz osnivanje Pokreta nesvrstanih održan je na Brijunima 19. jula 1956. godine. Domaćin je bio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, a gosti su mu bili indijski premijer Jawaharlah Nehru i egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. Tito je te važne državnike ugostio na otočiću Vangi, najekskluzivnijem dijelu brijunskog kompleksa, gdje su pristup imali samo odabrani.
Nakon razgovora na Vangi, Tito, Naser i Nehru potpisali su u Bijeloj vili na Velikom Brijunu Brijunsku deklaraciju u kojoj je pisalo: “Mir se ne može postići podjelom, već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svjetskim razmjerima i proširivanjem oblasti slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom.“ Pokret nesvrstanih trebao je pružiti svojevrsnu alternativu hladnoratovskim podjelama tadašnjeg svijeta, između Istočnog (SSSR) i Zapadnog bloka (SAD) Konferencije Pokreta nesvrstanih odvijale su se tri godine. Prva konferencija je održana u SFRJ, u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja. Međutim, u službenoj historiji nije zapisano ono što se događalo na marginama susreta lidera Pokreta nesvrstanih, a što se desetljećima prepričava usmenim putem, kao autentičan i istinit događaj. Kada je egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser došao u posjetu Josipu Brozu Titu tražio je svojeg dobrog prijatelja, studenta al-Alzhara s kojim se družio tridesetih godina 20. stoljeća u Kairu.
“Husein Đozo se zove, želio bih ga vidjeti, bio mi je dobar prijatelj”, rekao je Naser o svojem prijatelju koji je završio al-Azhar (smjer šerijatskog prava) 28. avgusta 1939. godine. “Naći ćemo ga odmah”, odgovorio je Tito i dao sigurnosnim službama naredbu da hitno provjere gdje se Đozo nalazi te da osiguraju sve što je potrebno da ga odmah dovedu. Službe su u najkraćem roku ustanovile sljedeće: „Husein Đozo je tokom Drugog svjetskog rata služio u Dvadeset osmoj SS regimenti, kao imam, i od nove jugoslovenske partizanske vlasti bio je zbog toga osuđen jer je, kako stoji u presudi 'svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama'. Naime, prema presudi Višeg vojnog suda Jugoslovenske armije (II sud, br. 1178\45) potvrđuje se presuda Vojnog suda Komande grada Sarajeva od 5. juna 1945. godine. Đozu Huseina, 'suplenta medrese u Sarajevu', osuđuju zbog imamskog rada u gore spomenutoj jedinici na kaznu 'robije u trajanju od 5 (pet) godina i gubitak časnih prava u trajanju od 5 (pet) godina, jer je presuda pravilno donešena i dobro obrazložena. Vraća se spis. Smrt fašizmu − Sloboda narodu!'“
U potpisu presude stoji ime Drage Aćimovića i sekretara suda, potporučnika Uroša Biedića (Komanda Sarajevskog Vojnog Područja − Vojni Sud). Iza dugih godina robije Husein Đozo je radio u privredi. Spominjao je često da je bio „knjigovođa“. Međutim, nakon Naserovog upita istog trenutka su mu vraćena „časna građanska prava“. Od tada Husein Đozo postaje jedan od saradnika Josipa Broza Tita kada je riječ o odnosima sa muslimanskim zemljama, a stoji i podatak da je često bio u službi povjerljivog prevoditelja Josipa Broza Tita s arapskog jezika. Husein ef. Đozo je tu činjenicu iskoristio da potakne reformatorske struje unutar Islamske zajednice uz podršku tadašnjeg reisa Sulejmana ef. Kemure.
“Meni je širok prostor u Islamskoj zajednici pružio reisu l-ulema Sulejman ef. Kemura. On me je štitio i obezbijedio mi uvjete za rad i pisanje“, zapisao je Đozine riječi njegov nekadašnji asistent prof. dr. Enes Karić.
„Nema sumnje da je Đozino promišljanje islama u našoj Islamskoj zajednici uživalo visoku razinu zvaničnosti tokom šezdesetih, sedamdesetih i s prva osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Bio je u različitim, uvijek središnjim, ulogama u Islamskoj zajednici (urednik 'Takvima' i 'Preporoda', saradnik u 'Glasniku VIS-a', predsjednik Udruženja Ilmijje, vjersko-prosvjetni referent Vrhovnog Islamskog Starješinstva (VIS-a), savjetnik VIS-a itd.). Prije tog perioda prošao je kroz neobično teška vremena II svjetskog rata (kako smo rekli, bio je taborski imam, potom dugo godina u zatvoru, iza toga kratko u privredi...). Pa ipak, u mišljenju Huseina Đoze ne raspoznajemo neke odjelite faze, nagle prijelaze. Djelovao je u najdužoj dionici svoga života u periodu socijalizma, u periodu kad se vjerskom mišljenju ostavljao oskudan prostor, zapravo to mišljenje u tom dobu na različite načine vegetira na rubu. Đozo je odabrao svoj duhovni zavičaj u islamskom modernizmu, u njemu je započeo i završio svoje pisano djelo. Impozantno brojna posjeta na dženazi Husein ef. Đoze potvrdila je njegovu višestrano vrijednu ličnost i djelo“, zapisao je prof. dr. Enes Karić u knjizi o Huseinu ef. Đozi koju je izdala izdavačka kuća „Dobra knjiga“ u ediciji „Dobri Bošnjani“.
Međutim posve je jasno da Đozo ne bi mogao vršiti visoku funkciju presjednika Udruženja ilmijje u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini 1964. godine, kao ni 1970. godine pokrenuti Islamske informativne novine „Preporod“, čiji je glavni i odgovorni urednik do 1972. godine, a zatim ponovo u periodu 1976 - 1979. godine, zauzimati sve ostale važne funkcije u sistemu IZ-a, da nije imao dozvolu i povjerenje komunističkiuh vlasti nakon što su mu vraćena „časna prava“ Titinom intervencijom. Samo jedan rezultat Đozinog djelovanja su bile, dakle, novine „Preporod“ koje izlaze do današnjeg dana, a koje su odigrale jednu od presudnih uloga u vjerskom i kulturnom buđenju Bošnjaka tokom komunističkog perioda. Husein ef. Đozo je, uz sve, bio i jedan od osnivača Islamskog teološkog fakulteta. U tadašenjem Rijasetu imao je i ulogu fetvi-emina, a do danas slovi kao jedan od najvažnijih islamskih mislioca i reformatora.
Prof. dr. Enes Karić piše da kada su Đozine fetve posrijedi, ime Mahmuda Šeltuta (1893 - 1963. godine) i njegovo djelo Fetve (el-Fetava/ al-Fatāwā), zauzimaju posebno mjesto. „Zašto Šeltut zauzima tako značajno mjesto u Đozinim fetvama i Đozinom mišljenju općenito? Odgovor se ponajprije treba tražiti u poziciji koju je Šeltut držao na najslavnijem islamskom univerzitetu al-Azharu (gdje je bio rektor), a potom i u činjenici da je Šeltut najuporniji nastavitelj Abduhuova mišljenja u Egiptu i islamskom svijetu u drugoj polovini XX stoljeća. Drugo što je ovom prilikom važno istaknuti jeste 'naseristički socijalistički Egipat' u kome radi i piše Mahmud Šeltut i 'titoistička socijalistička samoupravna Jugoslavija' u kojoj piše i djeluje Husein Đozo. Umjerenost i taktičnost najveća je odlika Šeltutovih fetvi, a ta se karakteristika snažno ističe i u fetvama Huseina Đoze. Dakle, uzimamo kao neupitno da je slavni Mahmud Šeltut, rektor univerziteta al-Azhar u periodu l958-1963. godine izvršio najveći utjecaj na Huseina Đozu“, piše Karić. Historičar Fuad Ohranović u svojem komentaru na pokušaj izjedančavanja Huseina ef. Đoze sa ustašama poput Jure Francetića i Mile Budaka ili četnicima poput Draže Mihajlovića kaže:
„Kolektivno proglašavanje fašistima grupe ljudi navedene u inicijativi u startu je pogrešno jer njihove pozicije i okolnosti djelovanja nisu bile jednake. Recimo, hafiz Muhamed-efendija Pandža, bio je potpisnik Sarajevske rezolucije El-Hidaje iz oktobra 1941. godine kojom su se tražili sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ikakvih razlika, te sudsko procesuiranje i kažnjavanje onih koji su činili zločine. Potpisnik Sarajevske rezolucije bio je i Husein Đozo, kasnije alim i Titov lični prevodilac arapskog jezika. Vrijednost ove rezolucije, ali i drugih rezolucija iz 1941. (Prijedorska, Mostarska, Banjalučka, Bijeljinska, Tuzlanska, Zenička) jeste u tome što se radi o prvim glasovima antifašizma u Evropi nastalim u vrijeme punog zamaha nacističke Njemačke. Ove rezolucije nastaju samo nekoliko mjeseci nakon što je Ivo Andrić kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj, u Beču, prisustvovao potpisivanju pristupanja Jugoslavije nacističko-fašističkom Trojnom paktu.“ Historičarka Ramiza Smajić o istoj temi kaže: „Husein Đozo je, naprimjer, bio Titov službeni prevodilac. Je li možda Tito nije znao da je on bio u Handžar-diviziji? I Derviš Korkut je imao radnu obavezu u NDH, ali je dopao zatvora nakon Drugog svjetskog rata skupa s Omerom Behmenom, Mahmutom Traljićem i masom drugih koji su i nakon zatvora ostajali bez prava, ali gle, nekoliko decenija kasnije otkriva se da je pravednik pa se on isključuje iz kolektivne objede danas.“ stav.ba