Ostavi tu šjekiru, posjeći ćeš se. Šjedi smirom, i tako dalje –reći će meni tetka Mila, sestra moga oca Ibre nekad krajem 70-ih i
početkom 80-tih, kada sam se kao dječak igrao u rodnom selu moga oca, istočna Bosna i Hercegovina. Ovo „š“ mi je, tada kao dječaku, a imao sam skoro sve petice u osnovnoj i srednjoj školi u Srebrenici, a kasnije i u Vlasenici, bilo i smiješno i čudno. Nisam puno propitkivao taj jezik i prihvatao sam ga kao „neki dijalekat“ kojim govore braća i sestre moga oca, njihova djeca i brojni drugi rođaci sa prezimenom Nuhanović, ali i drugi seljani sa nekim drugim prezimenima, a koji su, na neki način rodbinski bili povezani sa Nuhanovićima. Ta je rodbinska povezanost išla do te mjere da su momci u selu, tek stasali za ašikovanje, morali da pješače kilometre i kilometre do drugih sela u tom području, a koje se naziva Žepa, kako bi pronašli curu za koju im mater, tetka, ili neka druga od žena u našoj familiji ne mogu reći – to ti je rodica.
Bio sam na ljetnom raspustu, i tako sam, jednom, kada sam imao nekih petnaestak godina, sa mojim rođakom Hasom jednu noć išao najmanje deset, možda petnaest kilometara do nekog sela, kroz mrklu noć. Mislim da se selo zove Laze. Haso je tu cijelu noć proveo na pendžeru ašikujući sa jednom mladom djevojkom, a ja sam stajao pored kuće trzajući se od straha na svaki neobičan zvuk, dok je ljuti cuko lajao i trzao lanac tako da sam mislio da će se svakoga momenta otkinuti i poletjeti na mene. Eh sad, kakve veze ima ljuti cuko u selu Laze, recimo osamdeset i druge, sa onim zbog čega sam se odlučio da napišem ovaj post? Ne znam ni ja tačno – valjda da bih prizvao tu prošlost u kojoj smo zajednički živjeli u toj Jugoslaviji, a koja je, ta Jugoslavija, odnosna ta „Velika Srbija“, samo što se tada nije tako zvala, sve te svoje topove, tenkove, i drugo oruđe postavila na te proplanke oko Žepe i nemilice pucala na Žepu više od tri godine.
Nekada 1982. bio sam na radnoj akciji kao jedan od najmlađih članova vlaseničke ORA brigade i proveo sam mjesec dana u Bujštini (dio Istre između Umaga i Portoroža). Upisao sam se u sekciju „Političke škole“. Ne pitajte me zašto jer ne znam ni ja. Valjda je to bilo „cool“. I jednoga dana dođe tu da održi predavanje jedan general JNA sa nekoliko zvjezdica na paleti koju je ponosno nosio na svojim srpsko-crnogorskim širokim ramenima. Tosam mogao zaključiti iz njegovog imena i prezimena. Predivna uniforma, po konac, čista, elegantna, impresivna. On lijepo izbrijan, namirisan. Ona uniforma na njemu reflektuje zrake sunca tog toplog sunčanog ljeta osamdeset i neke. Ne moreš gledati u nju. Ne sjećam se puno toga što nam je u tih sat-dva vremena taj general JNA ispričao. Ja sam sve vrijeme čekao da nam kaže nešto o tome da li bismo mi, Jugosloveni, mogli preživjeti sljedeći svjetski rat u kojem bi preko teritorije Jugoslavije letjele Ruske i Američke rakete sa nuklearnim bojevim glavama, odnosno da li bi, iako te rakete ne bi možda bile usmjerene na nas direktno, mi Jugosloveni imali šanse da preživimo taj nuklearni rat. Tek nekih sedam godina kasnije, 1989., doći će do raspada Sovjetskog saveza, do kraja Hladnog rata, i do „pada“ Berlinskog zida.
No, u tom momentu, moj najveći strah je bio da li ćemo ja i moja porodica preživjeti svjetski nuklearni rat koji bi, po teorijama koje su nas učili u školama Jugoslavije, mogao da se desi za našega života. Jedna od najvažnijih vježbi u školama je bila ona – kako masku protiv bojnih otrova staviti na lice za manje od jednog minuta (udahneš jednom i više ne udišeš dok ne staviš masku), i kako navući na tijelo nekakvu plastičnu foliju, a preko toga još jednu od nekog sjajnog materijala presvučenog valjda aluminijem, koja bi trebala da radijaciju ublaži. Ja sam vježbu disanja radio u kadi u našem kupatilu bezbroj puta. Nisam koristio masku, ali sam dah držao u sebi dok ne vidim one čudne tačkice pred očima. Taj je nuklearni rat između Amerike i Rusije bio često u mojim noćnim morama. Nekako mi je Rusija, u toj kombinaciji, izgledala više prijateljski nastrojena prema nama, Jugoslavenima, nego Amerika – iako sam, u to vrijeme, pogledao nekoliko hiljada filmova snimljenih u Holiwoodu, a svega desetak filmova koje su snimili Rusi. Kako ne voljeti kauboje i indijance (volio sam indijance više nego kauboje jer su uvijek bili slabije naoružani) a u ruskim filmovima nije bilo ni kauboja ni indijanaca.
Ova jezička zavrzlama oko toga jeli sjekira, sikira (u Zvorniku gdje sam rođen ja, i moja majka Nasiha, kaže se sikira) ili šjekira je vezana za moje sazrijevanje i osjećaj identiteta. Dakle, tek nakon rata sam shvatio da se porijeklo naroda u području Žepe veže za područje Crne Gore, ali i za taj dio Bosne, a gdje je bosanski narod živio preko hiljadu godina. Pogledajte samo podatke o gradu Vratar na internetu, a koji se nalazi(o) na litici iznad Drine, nizvodno od drevne bosanske nastambe Sjemeča (sa kojega je Husein-kapetanu Gradaščeviću stigla pomoć u bitci na Glasincu). Dakle, jedna kombinacija crnogorskog i bosanskog porijekla. Ima tu nekakva veza i sa onim što se zove „Stara Hercegovina“ i sa tim povezujem ono kada me pitaju da li sam, po mom akcentu, negdje iz Hercegovine. I tako sam ja vidio sebe tad, i tako se vidim i sad. A i taj general sa paletama koje se sjaje je imao crnogorsko porijeklo, kao i jedan veliki broj oficira JNA u to vrijeme. Izgleda da su Crnogorci rođeni da budu vojnici – nekad u istoriji časno, a nekada nečasno, kao što svjedoče pokolji, od kojih je jedan pokolj koji su Crnogorci počinili u Šahovićima 1924. godine. Ne može čovjek prepričati detalje toga pokolja bez nagona na povraćanje. No, isto će reći Srbi, odnosno Bosanski pravoslavci, o pokoljima koje su nad njima izvršile Ustaše Ante Pavelića, na primjer, nekih petnaest-dvadeset godina kasnije. Da sad ne polemišem o tome da se pokolj u Šahovićima dogodio u „vrijeme mira“, šest godina nakon kraja Prvog svjetskog rata.
I sad, napokon, dolazim do Draška Stanivukovića – kao glavni razlog pisanja ovoga teksta. Na internetu piše da je Draško Stanivuković rođen 1993. godine. Šta Draško zna o ratu u toku kojega se rodio? Ne znam. Pitajte Draška. Ali, sudeći po jeftinim, iako domišljatim floskulama (nikada se nije lako sjetiti neke floskule u intervjuu uživo, a za koju smatrate da će vam pomoći da se izvučete iz situacije gdje vam voditelj postavlja pitanja na koje nemate, ili ne želite dati direktan odgovor) Draško se dobro izvježbao. Mislim na intervju u emisiji Presing od 25.12.2019. kod Amira Zukića. Ali, hajde da vidimo ko je Draško, kao predstavnik generacije koja je odrasla u Republičko-Srpskom okruženju. Jednostavnom dedukcijom možemo zaključiti da je Draško vaspitan kao „Republikanac“ i kao „Srbin“. Ovo „Republikanac“ u bosanskohercegovačkom i republičkosrpskom kontekstu nema veze sa definicijom republikanca u, recimo, Americi, Evropi ili bilo čemu što ovaj pojam određuje neka uvriježena politička teorija. Taj pojam znači nešto sasvim drugo. Između ostaloga i to da oni koji se osjećaju kao Bosanci i Hercegovci ne mogu svojem identitetu, osjećaju državnosti, dodati atribut „republike“, te da je pojam „republika“ danas, a 24 godine nakon Dejtona, pripisiv isključivo Srbima u Republici Srpskoj – i eventualno drugim građanima RS koji žive na tom dijelu BiH.
Dakle, pojam „republikanac“ je izjednačen sa pojmom „Srbin u Bosni i Hercegovini“. A mi ostali smo valjda neki „Federalci“, to jest ako se sa tim slože braća bosanski Hrvati, a koji, barem oni koji su uz HDZ i Dragana Čovića, ne mare za tu Federaciju već sve vrijeme priželjkuju treći entitet.
Draško je, kao „Srbin“ i „Republikanac“, klasičan primjer druge generacije bosanskih Srba koja NEMA sopstvenu memoriju/sjećanje o proteklom ratu 1992.-1995., odnosno genocidu koji se u tom periodu odvijao. Dakle, lakše bi bilo sa Draškovim ocem pričati o genocidu, iako bi i on taj genocid negirao, nego što je to sa Draškom – jer Draškov otac IMA sopstveno sjećanje/memoriju o događajima iz perioda 1992.-1995. Draškov otac ove događaje može zvati nekim drugim imenom, može negirati genocid, ali mi ćemo uvijek znati, kao i on sam, da on zna ono što znamo i mi. Ali, Draško ne zna ono što zna Draškov otac, ili ono što znamo mi. Drašku je Haški tribunal politički sud koji je „hiljade godina zatvora“ dosudio Srbima, a nije Muslimanima i Hrvatima, i u tome Draško vidi problem, zavjeru protiv Srba, a ne vidi istinu.
Draško i njegova generacija su ustvari jedan od najvećih problema današnje BiH. Nije to više Draškov otac, i generacija njegovog oca. U Vlasenici, gradu u kojem sam proveo najveći dio svoga djetinjstva, povratnike su na ulici poslednjih godina fizički napadali Srbi Draškove generacije. Bilo je ozbiljnih fizičkih povreda u tim „incidentima“. Nisu bošnjačke povratnike napadali Srbi koji danas imaju preko šezdeset godina. Računica je vrlo jednostavna –onaj ko je učestvovao u zločinima, ili ih je posmatrao sa strane, a bio je u svojim tridesetim, recimo, tih devedesetih, sada ima preko šezdeset godina. Onaj koje je u toku rata rođen, kao Draško, sasvim „ladno“ će da negira zločine, i da relativizira te zločine tvrdeći a su Srbi „zakinuti“ u tom procesu krivične pravde gdje su desetine presuda dosuđene protiv Srba, a samo jedan mali broj protiv Bošnjaka i Hrvata. Draško i njegova generacija ovu sudsku statistiku ne vide kao istinu već kao zavjeru protiv Srba i „Spstva“.
I da se sada vratim na onog generala JNA sa srpsko-crnogorskim porijeklom čijem sam predavanju „nazočio“ 1982. godine u Bujama, ko Umaga.
Nikada neću zaboraviti jednu od njegovih poslednjih rečenica koja me je istovremeno i uplašila, ali i da la mi jedan „elan“ kao mladom Jugoslovenu, ponosnom na JNA, na sve nas, narode Jugoslavije, i na tu lijepu, elegantnu uniformu i sjajne oficirske palete sa kojih su se na ljetnjem suncu te 1982. godine sjajile generalove zvijezde: „JNA je svoju doktrinu promijenila i ta doktrina sada diktira sljedeće. Mi, u slučaju napada na Jugoslaviju, iz defanzive prelazimo u ofanzivu. Na primjer, u slučaju napada iz Bugarske, mi ne bismo samo porazili neprijatelja na našoj teritoriji, već bismo ga gonili preko granice, kroz teritoriju Bugarske sve dok ga potpuno ne uništimo kao prijetnju.“ Nekada tokom rata, ali i nakon rata, razmišljao sam o tome kako je sva ta priča, ideologija, tako pitka, kojate obuzme tom svojom elementarnom, ljudskom logikom, prožetom patriotizmom, a koja se mogla obistiniti, pretvorila u priču o Velikoj Srbiji. Koliko god zvučalo patetično, mogao sam, tada, zamisliti sebe, svoga oca, svoga brata, čije su kosti ekshumirane iz sekundarnih masovnih grobnica kod Zvornika, kako se u nekoj jedinici JNA ganjamo sa Bugarima sa petokrakom na čelu, kao dio scenarija iz generalovog predavanja.
Ali, tada, kao tinejdžeru, nije mi ni napamet palo da ćemo jednoga dana ja, otac i brat, i moja mater, morati da bježimo po bosanskohercegovačkim vrletima pred gusjenicama tenkova JNA. Kakav gubitak ljudskog, pa ako hoćete i vojnog, potencijala se dogodio onoga momenta kada je srpska JNA svoje cijevi okrenula prema ne-Srbima, prema svojim građanima. Izračunaću jednoga dana koliko se tačno dinara izdvajalo od plate mojih roditelja za vojnu industriju JNA, a trajalo je to decenijama. Neku novu Jugoslaviju, Mali šengen, kako god to zvali, možete praviti bez mene. Kada mi vratite oca, mater i brata i ja ću se pridružiti toj inicijativi – znači nikada. Ne samo što mi ne možete vratiti porodicu nego što sve vrijeme kopate po mojim ranama skoro pa tvrdeći da ja porodicu nikada nisam ni imao. Sve dok moju porodicu nisu iskopali forenzički eksperti iz masovnih grobnica. Sad je ponovo imam, u formi tri mermerna nišana koja ponekad dodirnem kada odem u Potočare. Ljeti su topli, od sunca, a zimi su hladni, kao sama smrt. Gledao sam više puta snimak na kojem se vidi kako su američka snage prisille njemačke civile 1945. godine da uđu u koncentracioni logor Buchenwald u gradu Weimar, samo nekoliko dana nakon što je grad oslobođen. Skoro da možete osjetiti „zadah“ tijela Jevreja u raspadanju kada vidite kako se njemačke tete, bake, dede, i djeca od ovog „smrada smrti“ štite tako što preko nosa i usta drže komade tkanine.
A onda ih je sve američki general natjerao da učestvuju u izmještanju preživjelih iz kampa, uključujući i iznošenje mrtvih i „utovaranje“ tijela, odnosno kostura obloženih kožom, u kamione. Nikada ovi Nijemci nisu mogli zaboraviti zadah smrti iz ovog nacističkog logora. Možda bi jedina „edukacija“ za Draška Stanivukovića danas bila da se pridruži timovima forenzičara koji i dan-danas ekshumiraju tijela žrtava iz masovnih grobnica, i možda on nakon toga ne bi ponavljao „mantru“ da je Srebrenica „strašan zločin i tragedija“ već bi koristio termin iz presuda međunarodnih sudova. Ne želim Drašku da se „pobija“ po vrletima Bosne po kojima su razbacane kosti žrtava genocida. Ne želim to nikome.
Ali, Draško i učesnici ova dva skupa na „duplom“ protestu u Banja Luci tu nisu bili zbog žrtava genocida. Oni su tu bili jer se svi politički angažovani Srbi takmiče u tome ko je veći Srbin. A to šta podrazumijeva definicija Drašku ne znači isto što i meni.
Napisao sam to puno puta ranije – moji srpski heroji su Žene u crnom, beogradska omladina koja je ispred Skupštine Srbije napisala „ta teška reč genocid“, i svi oni Srbi koji kažu „ne u moje ime“. Ja u Draškovom javnom diskursu nisam detektovao ništa slično izjavi „ne u moje ime“. Nije ni moglo biti u tvoje ime Draško, jer si tada bio beba. Ali, dobri moj Draško, ako misliš dobro Srbima, i da se naprijed može samo na temelju istine, moraćeš se do-edukovati jer tvoj svjetonazor kreiran u Banjalučkim kafićima i žurkama po Banjalučkim stanovima daje ti samo mali uvid u onu realnost koju bi trebao da poznaješ ako misliš biti ozbiljan političar. I, da krenemo odatle, pitaj svoga oca. Piše: Hasan Nuhanović (Vijesti.ba)