Trideseta godišnjica višestranačja u BiH prilika je da se podsjetimo kako je vizija BiH kao demokratske
(ne bilo kakve ili jednostranačke) zajednice ravnopravnih naroda i građana, države po svim atributima državnosti, uz reafirmaciju bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta u novim okolnostima, koju je Izetbegović sa svojom strankom ponudio, postala temeljnim postulatom od kojeg se, načelno niti danas, u krizi, bolje reći općoj zloupotrebi nekih aspekata i odredbi Dejtonskog sporazuma, nije odustalo. Nije pretenciozno u razmišljanju povezati tri godišnjice, iako se jedna odnosi na ličnost, druga na društveni prevrat, a treća na dalekosežan mirovni sporazum. Sve tri, naime, imaju jednu poveznicu – Aliju Izetbegovića, koji je i u prevratu i u postizanju mira imao ključnu ulogu U godini korona krize poklopile su se tri značajne godišnjice za Bosnu i Hercegovinu. Navršava se 95 godina od rođenja prvog demokratski izabranog predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića, trideset godina obnovljenog višestranačja u Bosni i Hercegovini nakon 49 godina hibernacije pod dva totalitarizma i 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončana agresija na zemlju i uspostavljen, pokazalo se, trajni mir.
Iako su posljedice krize zasjenile ove godišnjice i premda je sve veća opstrukcija provedbe Dejtonskog sporazuma ozbiljno ugrozila funkcioniranje države te zaprijetila njezinoj stabilnosti, njihovo je obilježavanje značajno s više aspekata. Prvenstveno zato što postoji njihova nesumnjiva veza. Alija Izetbegović pokretač je i vodeći osnivač te dugogodišnji predsjednik Stranke demokratske akcije, prve izvorne građanske stranke osnovane u BiH. Ta stranka bila je vodeća politička snaga zemlje u tranziciji u višestranačku demokratiju, tržišnu ekonomiju i nezavisnost države, kao i u organizaciji njezine odbrane od agresije i vođenju pregovora o miru te potpisivanju Dejtonskog sporazuma. O 95. godišnjici rođenja Alije Izetbegovića dobro je podsjetiti se na činjenicu da su njegov životni put i misaoni proces te djela koja je napisao, posebno činjenica da je kao politički disident u komunističkom režimu bio zatočenikom zagovora slobode, bili uvertirom u njegovo političko djelovanje, prvenstveno kao jednog od korifeja preobrazbe društva iz jednopartijskog idejnog monolitizma do višestranačkog pluralizma. Kao politički zatvorenik i disident, borio se za slobodu misli i djelovanja, govora i udruživanja, pa je potpuno logično, po izlasku na slobodu, inicirao i organizirao formiranje demokratske političke stranke u višestranačkom sistemu u kojem je te slobode jedino moguće ostvariti.
Stoga je njegova ličnost neraskidivo vezana za demokratske procese u zemlji, pa je veza obljetnice njegova rođenja i višestranačja samorazumljiva. Naravno, višestranačje u Bosni razvilo bi se i bez njega, samo je pitanje u kojem bi smjeru otišlo. Njegova i svijest njegovih saradnika o slobodi kao preduvjetu ljudskog dostojanstva i razvoja bili su ključni za ne samo njihovo javno djelovanje već i za utjecaj na druge dionike demokratske tranzicije u aspektu norme kako je svačija sloboda ograničena tuđim pravima, ali i specifičnosti Bosne i Hercegovine kao izrazito multikulturalne političke zajednice. Upravo je SDA, pod Izetbegovićevim vodstvom, izrasla u snagu koja je artikulirano naglašavala višeslojnost bosanske stvarnosti, ne zanemarujući niti potiskujući višeslojnost identiteta njezinih građana, naravno, prvenstveno Bošnjaka. To je okvir koji je u najtežim iskušenjima dvostruke agresije i programa stvaranja etnički čistih teritorija očuvao državu jer je njime stekla legitimaciju na međunarodnom planu, a time dobila podršku za opstanak i ravnopravno članstvo u međunarodnoj zajednici. Trideseta godišnjica višestranačja u BiH prilika je da se podsjetimo kako je vizija BiH kao demokratske (ne bilo kakve ili jednostranačke) zajednice ravnopravnih naroda i građana, države po svim atributima državnosti, uz reafirmaciju bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta u novim okolnostima, koju je Izetbegović sa svojom strankom ponudio, postala temeljnim postulatom od kojeg se, načelno niti danas, u krizi, bolje reći općoj zloupotrebi nekih aspekata i odredbi Dejtonskog sporazuma, nije odustalo.
Suverena i demokratska BiH, balansirano višenacionalna i građanska stvarno jeste koncept koji su Izetbegović i njegova stranka te ostali dionici izgradili već na samom početku, 1990. godine. Od njega se niti u najtežim vremenima, kada su međunarodni posrednici demonstrirali priličnu naklonost za priznavanje svršenog čina genocida i etničkog čišćenja, najviše Bošnjaka te uspostavu jednoetničkih političkih formi, nije odustalo, nije ga se napustilo. Odbrana od agresije i vođenje paralelnih pregovora pod nepovoljnim uvjetima, sazivanje Bošnjačkog sabora, ali i inkluzivnost prema legitimnim predstavnicima drugih naroda u BiH, nakon što su njihovi izabrani predstavnici izašli iz vlasti i počeli formirati etničke paradržave, taj su koncept i to opredjeljenje samo potvrdili. Sloboda i dostojanstvo ostali su premisama političkog i vojnog djelovanja sve četiri teške ratne godine, a koncept BiH koji su branili SDA i Izetbegović, unatoč svim bolnim kompromisima u Daytonu, bio je sačuvan i ugrađen u temeljna rješenja sporazuma, posebno Ustava. Naravno, baš kompromisa radi koji je bio priličnom političkom moći nametnut, neki instrumenti koje je sporazum inaugurirao, rješenja o politički asimetričnoj entitetskoj podjeli, primatu nacionalnog nad građanskim, može se reći da je taj koncept donekle narušen, ali ne u načelima. Sama ugrađena odredba iz Općeg sporazuma o izmjenama u cilju jačanja državnih kapaciteta za integrativne procese i ispunjavanje međunarodnih obaveza već je mnoge deformacije vratila u zonu elastičnosti ili ih potpuno otklonila. I to je proces, baš kako je Izetbegović u više navrata naglašavao, pozivajući na strpljivost. Zato je jasno da postoji gotovo jednoznačna veza između Dejtonskog sporazuma i obnove višestranačja u BiH, odnosno da se pri obilježavanju 25. godišnjice Daytona ne može zaobići i godišnjica višestranačja, odnosno, ako baš hoćete, osnivanja SDA.
Iako je riječ o zoni spekulativnog, pitanje je bi li se mirovni pregovori vodili i završili na isti način da ih nije vodio Alija Izetbegović, ne samo kao bošnjački lider već i kao legalan i legitiman predstavnik građana, odnosno države Bosne i Hercegovine. Nisu se niti u jednom trenutku službeno pregovori vodili između predstavnika triju naroda, pa tako niti Dejtonski sporazum nije sporazum nekih etničkih vođa o podjeli teritorije. To je mirovni sporazum triju država – subjekata međunarodnog prava (Bosne i Hercegovine, tadašnje Jugoslavije i Hrvatske) o preustroju i internoj reorganizaciji međunarodno priznate države BiH, uz poštivanje temeljnih vrijednosti demokratije i ljudskih prava. Taj je preustroj, slovom samog Sporazuma, evolutivan i dinamičan, traje u vremenu i cilj mu je cjelovita, demokratska i stabilna država u kojoj se poštuju i njeguju građanska i nacionalna prava njegovih naroda, ali i prava nacionalnih manjina. Pri tomu, instrumenti zaštite nacionalnog interesa ne mogu biti preprekom normalnom političkom životu i ekonomskom razvoju. Svi ovi principi počivaju na osnovnom konceptu države koji je zorom višestranačja u Bosni i Hercegovini zacrtala SDA pod Izetbegovićevim vodstvom. Iako se čini da je Dejtonski mirovni sporazum inaugurirao etnički princip kao dominantan i presudan, da njegov instrumentarij, posebno zaštite vitalnog nacionalnog interesa, zloupotrebom postaje ne samo kočnicom progresa već i omčom koja vodi u etničku teritorijalizaciju i posljedično secesiju i raspad države, njegovi su ciljevi potpuno drukčiji, što uostalom i procesi do 2007. godine dokazuju.
Zato nije pretenciozno u razmišljanju povezati tri godišnjice, iako se jedna odnosi na ličnost, druga na društveni prevrat, a treća na dalekosežan mirovni sporazum. Sve tri, naime, imaju jednu poveznicu – Aliju Izetbegovića, koji je i u prevratu i u postizanju mira imao ključnu ulogu. Danas se postavljaju mnoga pitanja egzistencijalne prirode, pa se nanovo govori o nemogućnosti opstanka Bosne, o krizi iz koje nema izlaza bez radikalne promjene Dejtonskog sporazuma u smjeru potpunog prevladavanja građanskog principa. No i jedno i drugo su tlapnje. Sporazum je, u tradiciji Bosne, inaugurirao oba principa, nacionalni i građanski, pod uvjetima kompromisa koje je trebalo postići zbog tadašnjeg odnosa snaga u međunarodnoj zajednici. I tako fundiran će i ostati. Na političkim liderima, posebno većinskih političkih stranaka Srba i Hrvata, jeste da mudro pristupe potrebnim izmjenama, o njima strpljivo i uz poštivanje i tuđih interesa, strahova i uvjerenja, pregovaraju i sačuvaju oba principa te eliminiraju nelagode. Pri tomu se valja odreći maksimalističkih zahtjeva, posebno ucjena i posvetiti se interesima vlastitih birača, građana i pripadnika naroda u državi Bosni i Hercegovini.
Izetbegović je taj strpljiv graditeljski put uvijek zastupao, bilo prilikom obnove višestranačja i parlamentarnog života, za vrijeme agresije i genocida i pregovora pod zajedničkim okriljem UN i EU, kasnije i Kontakt grupe, do postizanja mira kao šanse za razvoj. Jedino u tom slučaju mira koji daje priliku razvoju Izetbegović je pristajao na diktat politike nad pravom. Superpozicija svijesti o značaju i vezama ove tri godišnjice mogla bi biti poticajem za ono što nam, za razliku od zazivanja podjele i propasti Bosne ili radikalnih i nemogućih promjena Dejtonskog sporazuma, stvarno treba, promjenu paradigme ponašanja, rada, planiranja. Treba postaviti set novih ciljeva, izgraditi više kriterija u njihovoj funkciji, odrediti metode i postaviti zadatke. Zvuči možda otrcano, kao ponavljanje neke dosadne lekcije, ali mnoge su uspješne zemlje dokazale kako je to jedini modus, jedini način da se društvo prvo pokrene, a onda i krene na put razvoja u miru i saradnji, uz očuvanje svih slojeva složenih identiteta, nacionalnih, državotvornih, vjerskih i kulturnih. stav.ba