Dosta rano roditelji uključuju djecu u sport, što je dobro, ali dosta rano znaju formirati visoke ambicije. 

Dosta rano počinju ulagati u djecu da ih treniraju na način za koji djeca još nisu spremna. Imate dijete od osam ili devet godina koje već ima dva ili tri trenera. Trenere roditelji plaćaju jer dijete treba da postane ozbiljan fudbaler. Dijete je u tim godinam još na nivou igre, zabave, treba da mu fudbal bude uživanje. Sport je dobar način socijalizacije djece i ne treba sport djeci predstavljati opterećenje.   Sarajevski mladi stručnjak Remzija Šetić jedan je od ovdašnjih najpoznatijih psihologa koji se specijalizirao za psihologiju u sportu. Šetić za Stav govori o radu u Fudbalskom klubu Sarajevo, problemima s kojima se suočavaju naši sportisti, mentalnim slabostima koje nam je donijela pandemija, djeci u sportu i nerealnim ambicijama njihovih roditelja. Prije dvadesetak dana, nakon dvije godine rada, Šetić je okončao svoj angažman u FK Sarajevo. Bio je dijelom stručnog štaba koji je osvojio dvije uzastopne titule prvaka Bosne i Hercegovine.

“To je veoma uspješan period moje profesionalne karijere”, kaže Šetić na početku razgovora za Stav. “Počašćen sam pozivom da budem dio kluba, mene je to obradovalo jer sam vidio da i kod nas postoje tendencije da se počne misliti šire od naših uobičajenih tokova. Za angažman psihologa u bilo kojem sportskom klubu morate imati viziju razvoja tog kolektiva. To ukazuje da želite klub podići na jedan viši organizacioni nivo i da želite što više uključiti nauku kako bi došli do dobrog rezultata. FK Sarajevo je to i pokazao u ove posljednje dvije-tri godine. Oni su, u odnosu na ostale, posložili mnoge od tih segmenata unutar kluba koji trebaju da funkcioniraju na takav način da dobijete dobar rezultat. Za prilike u Bosni i Hercegovini, veliki je uspjeh raditi dvije godine u fudbalskom klubu.”

STAV: Zašto?

ŠETIĆ: “Da bi psiholog svoj posao radio na dobar način, mora se puno stvari unutar kluba posložiti. Ne može psiholog raditi svoj posao ako igrači nisu fizički spremni, tehnički dotjerani, ako taktički sve nije lijepo posloženo. Na sve to na kraju dolazi psihološka priprema, koja treba da bude nešto što je objedinjuje i upotpunjuje, zapravo, to je proces izgradnje dodatnih 5–10% kvaliteta koji će praviti razliku. Psihološka priprema nije način kompenzacije nedostataka drugih priprema. Zbog toga, psihička priprema mora biti integrisana u kompletan sistem sportske pripreme, zbog toga i naglašavam da je to način objedinjavanja i upotpunjavanja cijelog procesa. Često mi se obraćaju sportisti koji 15–20 dana prije važnog tamičenja žele da rade na psihičkoj pripremi. Na psihičkoj pripremi se mora raditi kontinuirano, naravno, postoje preduvjeti koje se mora ispuniti da bi se to sve zaokružilo.”

STAV: Šta kažete onima koji Vas traže petnaestak dana prije meča?

ŠETIĆ: “Pokušavamo vidjeti šta je ključno i gdje se može intervenirati. Najčešće su intervencije u pravcu smanjenja pritiska pred važna takmičenja. Kako kanalisati, kako iskontrolirati pritisak koji sportista sam sebi nameće ili mu ga nametne njegovo okruženje.”

STAV: Kako sportistu pripremate za utakmicu ili važan meč?

ŠETIĆ: “To je individualno, zavisi od utakmice do utakmice. Treba znati šta su individualni i timski ciljevi, šta se dešavalo prije te utakmice, protiv koga se takmiči, puno se tu stvari mora posložiti. To su neke intervencije za koje drugi ljudi ne mogu ni pretpostaviti da se rade, i ne pretpostavljaju da su intervencije u sklopu psihološke pripreme. Često su ti indirektni postupci najefikasniji. Nekada pred važnu utakmicu ne morate ništa uraditi, trebate znati mjeru u uvođenju intervencija. Sa druge strane, postoji mogućnost pretjeranog pritiska, postoji mogućnost nepotrebnog opuštanja, postoji prostor gdje možete uraditi nešto dodatno na motivaciji. Često psiholog i ne treba praviti direktnu intervenciju, već neke postupke i savjete psihologa će primijeniti drugi članovi stručnog štaba jer proces psihičke pripreme provode svi članovi sportskog kolektiva. Često je najvažnije šta će trener uraditi. Psiholog je osoba koja je samo podrška stručnom štabu, član tima, nikako individualni strijelac. Naravno, postoji i onaj dio kada se igrači individualno obrate za pomoć ili savjet, i to je u redu, ali svaka intervencija mora biti u skladu sa najboljim interesom pojedinca i tima.”

STAV: Je li Vaš radni dan sportskog psihologa “od osam do četiri” ili?

ŠETIĆ: “Kada radite sa ekipama, onda nema radnog vremena. Planirate prema trenutnim potrebama. Uvijek ste u individualnom kontaktu sa sportistima, to je obavezno, kao i sa članovima stručnog štaba. Prati se šta se dešavalo u prethodnom periodu i na osnovu toga se prave sedmični planovi. Generalno, nema tu radnog vremena. Morate pratiti i treninge da vidite sprovodi li se ono što je dogovoreno, da vidite šta se na njima dešava. Psiholog prati i društvene mreže i druge medije jer sve to može utjecati na njihovo ponašanje. Sve su to stvari koje morate dosta široko gledati i posložiti. Sve do praćenja ponašanja navijača, sve je izuzetno važno.”

STAV: Koliko komentari na društvenim mrežama ili navijačkim forumima utječu na sportiste?

ŠETIĆ: “Ima igrača koji pozorno prate šta se piše, ima onih koji ne prate nikako, koji to ignoriraju. Generalno, uvijek je moj savjet sportistima da to ne prate. Na društvenim mrežama i forumima komentiraju ljudi koji su izuzetno subjektivni, koji najčešće nisu u kontaktu s onim realnim što se dešava unutar ekipe i onda vam ti komentari mogu odvući pažnju u pogrešnom pravcu. Mogu vas pogoditi, ali, isto tako, mogu vam neki dobri komentari odvući pažnju u pogrešnom smjeru.”

STAV: Ima li sportista na koje takvi komentari utječu negativno, depresivno?

ŠETIĆ: “Naravno, uvijek ima sportista koje to pogodi, oni su ljudi kao i svi mi. Svaka vijest koju pročitamo može utjecati na nas, a pogotovo kada se radi o nečemu što je veoma lično. Sa svim se tim informacijama treba znati nositi. Generalno, mi na Balkanu “znamo” sve o sportu, znamo sve o fudbalu i imamo previše informacija koje treba selektirati. Najvažnije je za svakog sportistu, bez obzira u kojem je sportu, da napravi selekciju i odvoji šta je bitno od onoga što je nebitno. To je teže mlađima, manje iskusnim sportistima, ali to je temelj određivanja svog fokusa, onoga čime se želim baviti.”

STAV: Kada Vam se sportisti obrate, jesu li njihovi motivi isključivo sportski, “sa terena”, ili traže savjet i zbog porodičnih ili nekih drugh privatnih okolnosti?

ŠETIĆ: “Nekada će biti da im treba samo dobar “slušač”, jedan ljudski razgovor sa puno razumijevanja. Češće to budu problemi upravo vezani za teren, pritisak koji mogu sami sebi stvarati ili koji stvaraju zbog okoline svojim interpretacijama. Postoje, jasno, i drugi problemi, koji mogu biti privatne prirode, koji mogu utjecati na sportski rezultat. Onda se u skladu s tim potrebama pravi plan kako to rješavati. U suštini, uvijek se važno fokusirati na to koje će psihološke tehnike oni primjenjivati u određenom momentu. Najčešće je problem upravo sa održavanjem fokusa (pažnje) na bitne stvari vezane za sportski rezultat koji žele postići. Kontrola anksioznosti od izuzetne je važnosti. Anksioznost je uobičajena u sportu i ona mora postojati. Postoji nivo anksioznosti koji sputava. Imamo u kontinuitetu stres koji sportisti doživljavaju jer nije nimalo lagano baviti se sportom. Ljudi sa strane to ne doživljavaju tako, oni uglavnom vide glamur, finalni proizvod u vidu gola ili medalje, ali baviti se sportom je izuzetno težak posao. Nemate radno vrijeme, nemate vikend, na takmičenju ste kada ostali idu na godišnji odmor. To je ogroman nivo stresa koji oni podnose. Na svu sreću, radi se o ljudima koji su u psihičkom smislu izuzetno čvrste osobe, ali postoje i momenti kada osjetite da više niste toliko jaki.“

STAV: U martu i aprilu smo imali takozvani lockdown, situaciju kakvu vjerovatno niko od Vas i Vaših kolega nije ranije iskusio. Kako su se sportisti nosili s tom zatvorenošću, s izolacijom?

ŠETIĆ: “Taj lockdown je u početku većini odgovarao. Zato što je došao period u kojem se svi mogu malo odmoriti. U proljeće su svi u nekom najvećem zanosu priprema, takmičenja, u vremenu u kojem se treba spremiti da se nešto završi u naredna dva mjeseca. Prve dvije sedmice je sigurno svima godilo. Međutim, onda je to nakon 15 dana svakom sportisti postao problem. Ne smije se u treniranju napraviti tolika pauza. Svi su pokušavali kod kuće da naprave trening, klubovi su se na razne načine organizirali, pokušavali su trenirati online kako bi se održala bilo kakva forma. Mislim da je to još teže palo individualnim sportistima. Kolektivni sportovi su se brzo konsolidirali, ali su individualni sportaši imali velike probleme. Odgođena su dugoročno neka takmičenja, u problemu su oni koji su imali planove za ozbiljnije rezultate na evropskom i svjetskom planu. Sve je odgođeno i danas vlada velika neizvjesnost. Sport ne smijemo posmatrati samo kao zabavu, to je grana privrede, to je ekonomija. Mnogi su ljudi dovedeni na rub egzistencije. Treneri i sportisti ne mogu planirati i to ostavlja posljedice. I dalje vlada velika neizvjesnost, a ta neizvjesnost najčešće utječe na njihovo mentalno zdravlje, pogotovo u smislu izražene zabrinutosti, u nekim slučajevima može ozbiljno da dovede u pitanje motivaciju, zalaganje, daljnji trud, razmišljanje o odustajanju od sporta uopće. Možete imati čak i neke depresivne reakcije.“

STAV: Koliko smo generalno “oštećeni” zbog pandemije, koliko nam je sve što nas pogađa utjecalo na zdravlje?

ŠETIĆ: “U našem društvu imamo probleme koji traju veoma dugo, decenijama. Uvijek pokušavam naglasiti jednu stvar. Čovjek uvijek ima više mogućnosti za adaptaciju na novonastalu situaciju nego što to može i sam pretpostaviti. Zahvaljujući toj adaptaciji, mi preživljavamo sve ovo i u mnogim stvarima još i dobro funkcioniramo. I dalje ćemo sigurno pokušavati da se adaptiramo, da zadržimo neku kontrolu nad svojim životima. To i jeste suština, da se fokusiramo na stvari koje možemo kontrolirati. To je važno. Na kraju krajeva, ovo može biti i dobar trening mentalne čvrstoće. Ne mora značiti da će nužno kod svih ljudi izazvati probleme psihičke prirode. Izdržali smo i ekstremnije situacije. One, naravno, ostave posljedice, ali ne znači da se s tim posljedicama ne može živjeti. Danas, na sreću, imamo bolji sistem podrške koji možemo koristiti, danas više nije toliko strašno otići psihologu i potražiti pomoć.”

STAV: To više nije tabu?

ŠETIĆ: “Puno je bolja situacija sada nego što je bila prije 15 godina. Ljudi se lakše odlučuju potražiti pomoć. Sistem podrške je danas dostupniji, pogotovo mlađe generacije tu vrstu pomoći više ne smatraju baukom. Naravno, nismo na onom nivou na kojem bi željeli biti kao psiholozi, ali se stvari polahko mijenjaju.”

STAV: Jesu li djeca najveće žrtve pandemije i psihoze koja je prati?

ŠETIĆ: “Vidjet ćemo u narednim godinama kakve su posljedice svega toga. Sigurno ćemo morati napraviti ozbiljna istraživanja kako bismo znali kakve su posljedice, jesu li pozitivne ili negativne. Što su djca mlađa, ona se bolje adaptiraju. Možda je nama starijima malo teže, teže nam pada što smo zatvoreni, a djeca to dobro podnose. Bolje se snalaze u online okruženju. Naravno, s druge strane to nije dobro jer djeci uskraćujemo fizičku aktivnost, oduzimamo im socijalizaciju u direktnom kontaktu sa vršnjacima. Posebno u ovom periodu podnose veliki stres nastavnici i školsko osoblje, oni su izloženi enormnim naporima da kako-tako održe sistem i neki nivo edukacije i obrazovanja na nivou za koji ne znamo kakve će efekte proizvesti. Moramo više razmišljati o tome kako ćemo se adaptirati, zadržati neke rutine i ne mijenjati svoj uobičajeni način života. Naravno, navikavamo se na masku, na distancu, ali isto tako vidimo da puno više ljudi šeta, hoda po planinama i prirodi, otkriva svoju zemlju, gradove i mjesta za koja nisu ni znali. Konačno smo shvatili kako nam je prelijepa priroda u kojoj možemo da uživamo. Da možemo odmoriti u svojoj zemnlji. Ali ono što je pandemija izbacila na površinu jesu generalne bolesti našeg društva, jedna očigledna neorganiziranost koja nas dovodi u još veću neizvjesnost, nesigurnost u funkcioniranje sistema. Nekompetentnost ljudi koji trebaju da donose ključne odluke. Kriza sa pandemijom povukla je za sobom niz drugih kriza, ekonomskih, političkih.“

STAV: Nažalost, i porodičnih. Pojavljuju se informacije o porastu broja razvoda, porodičnom nasilju?

ŠETIĆ: “Izloženi smo velikom stresu i trebamo tražiti neka rješenja unutar porodice, gdje ćemo jačati vlastitu toleranciju. Više vremena provodimo zajedno u zatvorenom, moramo biti svjesni da smo zbog toga i osjetljiviji, nervozni, prag nam je tolerancije na frustracije niži. Trebamo pronaći način i organizaciju unutar porodice kako bismo što bolje funkcionirali bez da stvaramo konflikte. I ako se konflikt dešava, kako da ga konstruktivno riješimo. Nemamo sigurne pokazatelje o tome jesu li kod nas brojevi u porastu, ali u nekim se društvima to pokazalo takvim. Ne znamo koliko se ljudi odluči prijaviti takve slučajeve. Ali pratit ćemo. Ko zna, možda ćemo imati i baby boom nakon lockdown-a, kao što se dešava u nekim zemljama.“

STAV: Svjedočimo ekspanziji škola sporta, pogotovo škola fudbala. Svjedočimo ogromnim, uglavnom potpuno nerealnim, očekivanjima roditelja koji svoju djecu već vide u najvećim svjetskim klubovima, s debelim bankovnim računima. Koliko ta nerealna ambicija roditelja predstavlja problem, kakvu djecu odgajamo?

ŠETIĆ: “Upravo zato što je sport postao ozbiljna grana privrede, od koje se može dobro živjeti, u tome se vidi dobra prilika. Zbog toga rastu i očekivanja. Dosta rano roditelji uključuju djecu u sport, što je dobro, ali dosta rano znaju formirati visoke ambicije. Dosta rano počinju ulagati u djecu da ih treniraju na način za koji djeca još nisu spremna. Imate dijete od osam ili devet godina koje već ima dva ili tri trenera. Trenere roditelji plaćaju jer dijete treba da postane ozbiljan fudbaler. Dijete je u tim godinam još na nivou igre, zabave, treba da mu fudbal bude uživanje. Sport je dobar način socijalizacije djece i ne treba sport djeci predstavljati opterećenje. Kasnije prelazimo na ozbiljniji način bavljenja sportom, kada u određenim razvojnim periodima postaje bitno da se razvija određena tehnika, da se razvijaju određene grupe mišića… Treba znati kada je za to najbolji momenat. Zbog toga često imamo imamo probleme u odnosima između roditelja, djece i trenera. To je jedan trougao koji je izuzetno važan. Bojim se da dosta nepovjerenja postoji među nama u društvu. Roditelji su subjektivni i žele da ulože u nešto što će im dati rezultat. U sportu to baš i nije tako. Pogotovo što mi u našem balkanskom mentalitetu mislimo da je više bolje. U sportu to nije nužno. Za sve mora postojati mjera. Ono što nam sigurno nedostaje jeste praćenje svjetskih tokova u profesionalnom sportu, kakva je tu uloga trenera ili psihologa. Mislim da nam na tom nivou kapaciteti još nisu izgrađeni i da nemamo još neke velike rezultate koji su postignuti zahvaljujući sistemu koji smo mi napravili. Mi nemamo još sistem, uspjesi naših sportista su na nivou incidenta. Naši sportisti uspiju zahvaljujući vlastitom talentu, njegovom i angažmanu nekolicine bliskih ljudi koji su ih podržavali u tome. I najčešće su u nekom trenutku morali otići iz BiH da bi napravili rezultat.“  RAZGOVARAO: Nedim Hasić   FOTOGRAFIJE: Velija Hasanbegović          stav.ba