“U agresiji na BiH poginuo mi je sin Ibrahim. Imao je 39 godina, suprugu i dvoje dice. Ranjen je bio na Bijelom Bučju.
Pošto je bio najstariji u svojoj jedinici, od milja su ga zvali Babo. Dok su ga nosili u bolnicu, govorio im je da čuvaju namaz i, ako mu sin bude imao muško dite, da mu da ime Abdulaziz. To ime imao je njegov veliki prijatelj i saborac. Ta mu je želja i ispunjena. Sada taj njegov unuk, a moj praunuk Abdulaziz završava medresu. Četvero moje praunučadi završilo je medresu” Bio je kišni oktobarski dan kad sam s bračnim parom Talić iz Kaknja posjetio nanu Fatu, Fatiju Smajić u selu Bukve ponad Viteza. Ova vitalna i čusta hanuma zdravim životom prkosi brzom starenju i borama. Iako ima 93 godine, još uvijek dobro vidi, čuje i pamti. Istina, teže hoda, a neko od prisutnih dobacuje da to nije čudo budući da je nanizala toliko godina. Nana je duhovita i ne sikira se mnogo. Imala je brojna životna iskušenja kroz koja je prolazila. Čvrsta vjera u Božiju pomoć držala ju je uspravnom.
Nana Fata živi u svojoj kućici okružena pažnjom od strane porodica sina Hasana, kćerke Fatime i potomcima sina šehida rahmetli Ibrahima. Ništa joj ne nedostaje. Čim smo ukoračili u njen dnevni boravak, naređuje unuci Enisi da priredi kahvu i stavi krompir u rernu kako bi gosti uz travnički sir malo i prezalogajili.Preko puta kauča na kojem nana sjedi nalazi se fotografija njenog sina šehida Ibrahima. Pokazuje nam je i govori: “U agresiji na BiH poginuo mi je sin Ibrahim. Imao je 39 godina, suprugu i dvoje dice. Ranjen je bio na Bijelom Bučju. Pošto je bio najstariji u svojoj jedinici, od milja su ga zvali Babo. Dok su ga nosili u bolnicu, govorio im je da čuvaju namaz i, ako mu sin bude imao muško dite, da mu da ime Abdulaziz. To ime imao je njegov veliki prijatelj i saborac. Ta mu je želja i ispunjena. Sada taj njegov unuk, a moj praunuk Abdulaziz završava medresu. Četvero moje praunučadi završilo je medresu.”
Dok se prisjeća mladosti, dodaje: “Rođena sam 1928. u selu Zukići, tamo priko brda, u dolini rike Bile. Nisam išla u školu, a nisam nikad i nigdi zabasala. Udala sam se u 20. godini. Udala sam se sa svatovima. Svatovi su išli pjehane. Ja sam se sama isprosila. Svadba je bila bolja i bogatija od ovih što ih danas prave. Trajale su više dana. Bili su pirovi, kne. Na kraju svadbe bile su trke, a prva tri mista nagrađivana su košuljama i mahramama. Cure i momci najčešće bi se begenisali na teferiču. Hoćeš li – hoću, i tako. Bila su prela i mobe. Komio se kukuruz, tukle jabuke za pekmez. U to vrime nije bilo nigdi toliko cura i momaka ko u mom selu. Sad je sve pomrlo. Od mog godišća jedino sam ja živa. Imala sam pet sestara i sve su umrle. Imala sam i jednog brata.”
Na pitanje kad je bilo bolje, u vrijeme kad je ona bila mlada ili sada, kazala je: “Meni je tada bilo i bolje i lipše. Nije bilo vovih mobitela. Ljudi su više imali vremena za kahvu, priču. Vajik su ljudi imali vrimena jedni za druge. Prije su se ljudi družili i na putu, ispuši bi po cigar duhana, ispričali se, a danas na putu nema ni susreta djece. Bilo je pisme. Momci bi pivali bećarac. Tada se kusalo iz jedne ćase, a zdravije se bilo. Pravila se pura u jednoj tevsiji. Pura bi bila prelivena kajmakom i sirom. I svi su tu puru jeli iz tevsije. Niko se nikom nije gadio. Uz puru, pravile su se i razne pite kao što su burek, sirnica, prpnjača, kupusnjača, krompiruša, tikvenjača, zeljanica, mantije, lukovača, kljukuša. Bilo je i jelo džigar, dolma, a pravilo se od džigerice i pirinča. Klale su se pastrme, meso sušilo. Dosta sam vezla, plela, heklala, tkala. Moj sinko, koja mi je korist od toga danas?! Imalo se hajvana. Držali smo ovce i krave. Muzlo se i spravljala mrs. Pravili smo sir od ovčijeg mlijeka. Imali smo i vunu. Sad se vuna baca, a vuna je najzdravija. Imali smo i naše čaire. Gdi je sad FIS, bila je naša zemlja.”
Nana Fata imala je iskušenje da je dugo godina njegovala bolesnog muža, ratnog vojnog invalida iz Drugog svjetskog rata, a od njegovog preseljenja na ahiret prošle su 33 godine. Život udovice prihvatila je kao Božiju odredbu. Priznat će vam da se ne boji ni korone.
“Ja se ne bojim korone. Zatvorena sam u ovom prostoru, tako da me neće ni vidit. Dali mi ovu krpu da je nataknem na nos. Što će mi to na nosu kad nigdi ne iđem?! Izađem s tom krpom na ljiljaljku (ljuljačku) na balkonu. I s tom krpom kišem ko tuberan.”
Dva je rata zapamtila. Kaže da je agresija na BiH od 1992. do 1995. bila razornija od Drugog svjetskog rata. Kad je započeo Drugi svjetski rat, imala je 13 godina. Bila je, kako ona voli reći, curetak. Sjeća se prvih teferiča i begenisanja momaka u njenom kraju. Kod momaka joj se najviše dopadalo čestito ponašanje. I za to je imala svoje objašnjenje: “Na očima mu vidiš kakav je, jesu li mu oči škakljive. I moja unuka Enisa, kad se bajagi zacurila, bila svrnula za jednog iz Zvornika, a ja nisam bila da ide tako daleko. Imala je momaka. Pojavio se Nihad i udade se za njeg, Bog ih dragi oboje pomogo.” Rado se prisjeća svoja 84 ramazana koja je ispostila. Sijale su se sve žitarice, a postilo se. Želo se i kosilo, a postilo.
Smajići su poznati kao mesari. Njihov dedo Hasan imao je 1908. obrtnu dozvolu za bavljenje mesarskim zanatom koju mu je dodijelio Kotarski ured iz Travnika.Na kraju nam je nana Fatija odrecitirala pobožne stihove iz stare pjesme Avdija, koju je naučila kao djevojčica. Donosimo nekoliko stihova:
Nemoj ti se krivo kleti,
Valja muku podnijeti,
Nemoj spavat, Avdija.
U dunjaluk se ne uzdaj,
Dunjaluk prođe, dobro znaj,
Dobro misli, razmisli,
Dok te nisu pritisli.
Na Mahšer nam valja stat,
Bogu dragom dževap dat,
Dobro slušaj, Avdija. Piše: Bajro PERVA stav.ba