Zoran Milanović kao Račanov najlojalniji učenik i najvjerniji sljedbenik je, dakle, pravilo, a ne eksces u političkoj doktrini i praksi navodne hrvatske 

ljevice i njenog potcjenjivačkog, ignorantskog, sistemskog zalaganja za etničku podjelu BiH i uvredljivog bagatelisanja bilo kakvog njenog subjektiviteta. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović u posljednjih je nekoliko nedjelja uspješno popunio onaj dio javnog i medijskog prostora u susjednoj državi kojeg je godinama neprikosnoveno zauzimao i eksploatirao Zdravko Mamić, Veliki šef NK Dinamo: to je polje svađa, prozivki, uvreda neprijatelja, ili tek kritičara i neistomišljenika, teren kontaminiran lošim ukusom, još problematičnijom mjerom i neprijatnim verbalnim izlučevinama. Razlika između ove dvojice uglednika mogla bi biti ta što su Mamićeve javne eskapade na granici huliganstva objašnjavane primitivizmom, tumačene (ne)vaspitanjem, dok se Milanovićev "diskurs" prodaje u ambalaži "specifičnog karaktera" i osebujnog temperamenta. "Predsjednik s karakterom", na toj je marketinškoj dosjetki on porazio Kolindu Grabar-Kitarović. Malo mu zeznut, prijek karakter, a neprijatan temperament.

Gazda Dinama Mamić već tri godine ne stanuje u Hrvatskoj nego je stanovnik Bosne i Hercegovine (ne kaže se tek tako da siromašni Hrvati bježe u Irsku, a bogati u Bosnu i Hercegovinu!). U novoj/staroj domovini ponaša se kao uzoran i lojalan građanin, ukrotio je svoju neobuzdanu prirodu i prijeku narav, uspješno i učtivo surađuje sa pravosuđem, odaziva se na pozive i ročišta, odmjeren je u javnim istupima, stječe simpatije i ugled na privatnim eventima, karitativnim akcijama, religijskim svetkovinama.

Zoran Milanović i ranije je bio prepoznatljiv po prgavom karakteru i kratkom fitilju, ego mu je viši od Sljemena, a radne navike, disciplina i odgovornost na razini prosječnog purgerskog fakina, sa ne baš razuđenom socijalnom kulturom. Čak ga i nedavni predsjednički protukandidat Miroslav Škoro humorom koji reciklira dosjetke Marice Hrdalo (Nele Eržišnik) proziva da je "predsjednik svih građana", jer se za "kratko vrijeme uspio posvađati sa svim građanima Hrvatske". Njegovo predsjedničko sjedište na Pantovčaku nedjeljama zvrji pusto poput srpskih sela u bivšoj srpskoj Krajini, ne posjećuje ga niko, ne susreće se ni s kim, čini se da ga s entuzijazmom i štovanjem obilazi još samo Milorad Dodik. Ne uspijeva dogovoriti makar kurtoazni susret sa premijerom države na čijem je čelu. U bivšoj stranci SDP-u bježe od njega kao vrag od tamjana, što će biti još radikalnije dolaskom Peđe Grbina na čelo stranke, gdje je zamijenio Milanovićevog favorita Davora Bernardića; Milanović i Bernardić urušili su socijaldemokrate Hrvatske po obrascu koji su to sa "sestrinskom strankom" u BiH uradili Zlatko Lagumdžija i njegov nasljednik Nermin Nikšić.

EVO ZORE, EVO ZORANA

Tako smo, eto, nekako dobauljali do glavne teme ovog teksta: odnosa Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini i navodnoj metamorfozi, neočekivanoj i iznenadnoj promjeni kursa koju su pretrpjeli njegovi stavovi i gledišta na širok spektar pitanja glede "najvažnijeg susjeda", od legitimnosti Željka Komšića, do uplitanja u (ne samo izborno) zakonodavstvo. Taj se Milanovićev zaokret vremenski vezuje za vrijeme njegovog mandata predsjednika Vlade Hrvatske, a problemski koincidira s njegovim osobnim nesporazumima s tadašnjim ministrom vanjskih poslova i liderom SDP-a BiH Zlatkom Lagumdžijom. Istina je da je bratstvo i sestrinstvo između njih dvojice narušeno tokom Milanovićeve posjete Sarajevu početkom 2012. godine, kada su Lagumdžija, kao i njegov priručni premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, odbili doći na ranije zakazanu zajedničku večeru sa premijerom Hrvatske. 

Novinar Mislav Bago, koji je bio u Milanovićevoj pratnji, tada mi je povjerio mogući razlog ovog skandala, koji je toliko bizaran i besmislen da s današnje vremenske distance djeluje potpuno uvjerljivo. Milanović i njegov protokol planirali su jedini intervju tokom boravka u Sarajevu dati državnom Javnom servisu BHT-u, a Lagumdžija je ultimativno zahtijevao da ta čast pripadne Federalnoj televiziji i njegovom privatnom medijskom egzekutoru Bakiru Hadžiomeroviću. (Sjećate se onog neopravdano zaboravljenog skandala kada lider SDP-a pita pred kamerama novinara FTV-a "Imate li sve?", a taj mu paćenik odgovora: "Imamo sve, sve imamo"; kakva su to slobodarska vremena neovisnosti medija bila?!) Nakon što mu je Milanović, prema svjedočenju kolege Bage, kazao da bi u tom slučaju morao dati intervju i javnoj televiziju drugog entiteta, RTV Republike Srpske, Lagumdžija je reagirao "nesportski" i nedomaćinski, poslije čega se "raspišalo sijelo" i nikada se više nije sastavilo. 

Milanović nakon toga više nije posjećivao Sarajevo, ali jeste dvije godine kasnije, u februaru 2014., panično i nenajavljeno dotrčao u Mostar da spašava Hrvate i njihove institucije od nasilnih, rušilačkih i piromanskih prosvjeda. Tadašnji kolumnista, a današnji saborski zastupnik Nino Raspudić je nakon razgovora sa Milanovićem bio pun respekta prema njegovom gvozdenom "suverenizmu", jer je stekao dojam "da je Milanović spreman poslati vojsku ako bi Hrvati bili napadnuti".

Nekoliko godina ranije, odnos između najsnažnijih ljevičarskih stranaka Hrvatske i Bosne i Hercegovine bio je gotovo idiličan. Na društvenim mrežama ovih se dana repetetivno prikazuju snimci govora Zorana Milanovića na predizbonornom skupu SDP-a BiH u Sarajevu, njegova podrška predsjedničkoj kandidaturi Željka Komšića, osuda patroniziranja nad BiH od strane susjednih zemalja i njihovih nacionalističkih političara. Tih su godina, također, članovi ovdašnjeg SDP-a tokom održavanja izbora u Hrvatskoj na biračkim mjestima u našoj zemlji nadgledali izborni proces da bi, po molbi kolega iz Zagreba, spriječili izborne lopovluke dva HDZ-a.

Da li je sudar dvije povrijeđene titanske, egocentrične taštine, Milanovićeve i Lagumdžijine, bio okidač za unilateralno odustajanje predsjednika Hrvatske od dotadašnje, blagonaklone i dobrosusjedske politike prema Bosni i Hercegovini? Ili je, zapravo, "današnji Milanović" pravi, izvorni, a sve ono što je bilo ranije predstavljalo mimikriju, neiskreno i neuvjerljivo pretvaranje? Podsjetimo, vrijeme ljubavi i suradnje hrvatskog predsjednika s liderima lijevog, građanskog bloka u BiH, bilo je, ujedno, i vrijeme finalnih pregovora Hrvatske za ulazak u članstvo Evropske unije. Važan "umjetnički dojam" u tom procesu predstavljala je regionalna suradnja, rješavanje otvorenih pitanja sa susjedima, u čemu se i tada incidentni Milanović, s upitnom iskrenošću i uvjerenjem, priklonio. Tome je doprinijela i odmjerena, pomirljiva, produktivna regionalna politika tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, osobito u odnosima sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Josipović je do prijema Hrvatske u Evropsku uniju (sredinom 2013.) činio sve da Hrvatsku učini mnogo pitomijom, tolerantnijom, pravno uređenijom, riječju evropskijom nego što je ona suštinski bila, a Zoran Milanović je, uz dosta samoodricanja, takvima uspijevao uhvatiti korak s tim procesima. Konačno, njega i Lagumdžiju na suradnju, drugarstvo i koncilijantnost je obavezivalo i zajedničko članstvo u evropskoj familiji socijaldemokrata, najutjecajnijoj formaciji u tadašnjem Evropskom parlamentu.

Hrvatska je nakon prijema u evropsku Ligu šampiona, po općoj ocjeni, odustala od većeg dijela proklamiranih ciljeva i vrijednosti za koje se snažno, glasno i deklarativno zalagala u godinama sjedenja u briselskim čekaonicama: borba protiv korupcije je presušila, nesnošljivost prema nacionalnim manjinama, srpskoj preispoljno, je vraćena na "tvorničke postavke", retorika pomirljivosti i suradnje u regionu je izgubila na intenzitetu i vjerodostojnosti. Sve je to izbilo na površinu u drugoj polovici Milanovićevog mandata, a njegovo ašikovanje s desničarskom ideologijom i baštinom (koje je vrhunac imalo u preimenovanju Zagrebačkog aerodroma u Aerodrom "Franjo Tuđman") fakturirat će mu se na izborima iz 2015. godine, kada je poražen od strukture kojoj je mnogo bolje nego njemu (uprkos pozivanju na obiteljske ustaške korijene) i prirodnije pristajala radikalno desničarska rekonkvista - HDZ-a predvođenog Tomislavom Karamarkom. Nije mu pomoglo ni to što je, u samoodbrani doduše, pravio tihi pakt s veteransko-desničarskom falangističkom bratijom.

KOJI JE MILANOVIĆ PRAVI, I DA LI JE IJEDAN?

Kako možemo znati da današnji Zoran Milanović i njegov bosanskohercegovački diskurs nije onaj pravi, istinski, iskreni, nepatvoreni, "nekadašnji" Milanović? Da li je on sušinski oduvijek smatrao da je Bosna, kako je gadljivo i posprdno govorio na sastanku za braniteljskim pučistima, "big shit", ili je na taj uvredljivi zaključak došao popularnom metodom posezanja za naknadnom pameću? Da li je "zulum" koji se prema Milanovićevoj ekspertizi provodi nad Hrvatima u BiH, novijeg datuma ili ga je bilo i prije deceniju, kada je rukama i nogama podržavao izbor Komšića u Predsjedništvo BiH i cupkao s Lagumdžijom na predizbornom stageu ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu? 

(Usputna intervencija: da li bi Milanović pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović u drugom krugu izbora ako bi mu se oduzeli glasovi nehrvata, Srba, Bošnjaka, Italijana, Albanaca... Milanović je, recimo, dobio više glasova u Vukovaru od svoje stranke SDP-a, logičnim izgleda da je imao podršku Srba, je li on i njihov predsjednik?!)

Umjesto daljnjeg bavljenja aktuelnim predsjednikom Hrvatske, uputnije bi bilo sagledati politiku Socijaldemokratske partije, kao i nekih drugih stranaka, nastalih na razvalinama Saveza komunista Hrvatske, kako bi uočili da "bosanska", odnosno "antibosanska" pozicija Zorana Milanovića, predstavlja "istočni grijeh" njegove stranke u kontinuitetu od njenog formiranja prije trideset godina do danas. SDP Hrvatske na čelu sa svojim prvim predsjednikom (i posljednjim liderom hrvatskih komunista), navodnim reformistom Ivicom Račanom, vodio je, u najmanju ruku, nedobronamjernu, nepoštenu i nedosljednu politiku prema BiH, odnosno bio je krajnje benevolentan, nekritičan i oportun prema transparentnim aspiracijama i konkretnim akcijama Franje Tuđmana i HDZ-a prema susjednoj zemlji. Račanova stranka je na prvim demokratskim izborima osvojila svega 150 hiljada glasova manje od HDZ-a, ali je najprije izbornim zakonom kojim je sama trasirala svoj gubitak vlasti, a kasnije i serijom kapitulantskih poteza, praktično sama sebe politički eutanazirala. Neki njeni najistaknutiji članovi, poput komunističkih dinosaura Dušana Bilandžića i Zdravka Tomca, bili su neposredni sudionici, sukreatori i adoranti Tuđmanove imperijalne politike, vođene u dosluhu sa Slobodanom Miloševićem. Račanov SDP počinio je neoprostiv grijeh prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, ne samo iz urbanih sredina, koji su se u zanemarivom broju priklonili nacionalističkom zovu Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića, glasajući za Račana i drugove, koji su ih kurvanjski izručili na milost i nemilost šovensko-ustašoidnom Tuđmanovom režimu. Je li kojim slučajem mladi pravnik Zoran Milanović postavljao tada pitanje legitimnosti SDP-a da zastupa Hrvate ako im je glasački bazen bio većinski srpski ili jugoslavenski?!

Ako bi se pogledao odnos hrvatskog politčkog spektra prema politici Franje Tuđmana i HDZ-a prema Bosni i Hercegovini (koja je i pravomoćno u Haagu klasificirana kao zločinačka i agresorska), lako bi se uočilo da su tačke otpora takvoj politici bile mnogo snažnije i glasnije unutar onog prostora koje je (Račanov) Savez komunista svojevremeno tretirao kao "nacionalističke" i "trulo-građanske" neprijatelje Hrvatske i socijalizma. Vlado Gotovac, Ivan Zvonimir Čičak, Savka Dapčević-Kučar, Miko Tripalo, Stipe Mesić, Ivo Banac, Žarko Puhovski, Vesna Pusić... samo se neke od javnih osoba, političara i intelektualaca, koji su u komunizmu bili na različite načine kažnjavani, osuđivani za nacionalizam, rušenje bratstva i jedinstva i avnojevskog pravnog poretka. Oni su u odvratnim ratnim devedesetim godinama predstavljali onu političku, moralnu i intelektualnu snagu u Hrvatskoj koja se dosljedno suprotstavljala politici etničkog nasilja, šovinizma i prekrajanja granica, kakvu je prakticirala službena poltika. Spašavali su poljuljanu čast i ugled svoje zemlje. U tom društvu nije bilo Ivice Račana i njegovog SDP-a. Čak je i glas Katoličke crkve i njenog prvog čovjeka u Hrvatskoj, kardinala Franje Kuharića za zaustavljanje etničkog čišćenja, rasupuštanje logora pod kontrolom HVO-a (čuveno njegovo pismo Mati Bobanu) bio neuporedivo glasniji i jasniji od, kako se karikiralo, "odlučnog možda" lidera SDP-a. Niko nije napisao i pametnije i dobronamjernije knjige i rasprave o Bosni i Hercegovini od nominalnih "hrvatskih nacionalista" (Banac, Čičak, Tripalo, Boris Maruna...), niko, opet, nije o BiH pisao s toliko mržnje, resentimana i islamofobije od hrvatskih "ljevičara", šovinističkih internacionalista, poput Mate Arlovića, SDP-ovog suca Ustavnog suda.

Pobjeda lijevo-liberalne koalicije na izborima 2000. godine i dolazak Ivice Račana na čelo Vlade nije donio očekivanu, ili priželjkivanu, relaksaciju, normalizaciju odnosa sa službenim Sarajevom. Da bi do toga došlo, moralo je prethoditi dosljedno, energično i principijelno distanciranje Račanove vlade (osnažene institucijom i autoritetom novog predsjednika Stipe Mesića) od hrvatske politike devedesetih, politike političkog i vojnog vršljanja po Bosni i Hercegovini. Dapače, Deklaracijom o domovinskom ratu, donesenoj na samom početku njegovog mandata, Račan i SDP su amnestirali Tuđmana od bilo kakvih ratnih nepočinstava, podižući parlamentarni spomenik njegovoj ratnoj politici. Samo je Vesna Pusić u tadašnjem Saboru odbila podržati Deklaraciju, tražeći da se u nju uvrsti da je Hrvatska vodila agresorski rat u BiH, zbog čega je godinama trpjela neprekinuti politički linč i stigmatizaciju. 

HRVATSKO PROLJEĆE NA MOJE RAME SLIJEĆE

Zoran Milanović, kao najprije bliski suradnik, a potom i nasljednik Ivice Račana, izdanak je, produkt i kontinuitet takve "lijeve" politike. Sve drugo što je s vremena na vrijeme govorio, poduzimao, glumatao, bili su sitni taktički manevri, pseudoljevičarske improvizacije i varijacije na istu velikodržavnu temu. U brojnim raspravama, svađama, polemikama koje predsjednik Hrvatske svakodnevno otvara i raspiruje, posebno se zanimljivim čini njegov okršaj sa profesorom Žarkom Puhovskim, kojeg optužuje za suradnju s komunističkom policijom i pravosuđem u progonu i zatvaranju hrvatskih studenata i intelektualaca tokom Hrvatskog proljeća 1971. Bezobrazno, arogantno i s nezaslužene državničke i intelektualne visine Milanović za tadašnji progon "hrvatskih domoljuba" optužuje komunističkog moćnika i Titovog najbližeg suradnika Vladimir Bakarića "Svilenog", a potpuno amnestira i previđa ulogu svog mentora i prethodnika Ivicu Račana. I ne čini to nimalo slučajno, ishitreno i nepromišljeno. Profesor Puhovski ga je podsjetio kako je upravo Račan djelovanjem protiv "Maspoka" od trećerazrednog činovnika stigao na vrh komunističke piramide najprije u Hrvatskoj, a kasnije i Jugoslaviji. Bio je Račan direktor najveće kovačnice bratstva i jedinstva, inkubatora mladih komunista, političke škole "Josip Broz Tito" u Kumrovcu.

Daleko bi nas vodilo šire ekspliciranje odnosa među bivšim jugoslavenskim republikama i njihovim komunističkim nomenklaturama, ali generalno bi se moglo reći da je unutar hrvatske komunističke klase postojao dvostruk odnos prema Bosni i Hercegovini: jedna frakcija, nacionalno osviještena i emancipirana od dogmatskog poimanja nacionalnog pitanja, čiji je najeksponiraniji član i guru bio Mika Špiljak, favorizirala je neku vrstu prikivene nostalgije za "maček-cvetkovićevskom" arhitekturom Jugoslavije i njegovao se prilično podcjenjivački, osion odnos prema Bosni i Hercegovini i njenim razvojnim uspjesima i potencijalima. Druga frakcija unutar SK Hrvatske, uslovno rečeno bakarićevska, bila je čvrsto opedijeljena za poštovanje avnojevskih principa, ravnopravnosti republika i pokrajina, koji su osnaženi Ustavom iz 1974. godine. U godinama uoči raspada Jugoslavije i Saveza komunista, prva "domobranska" struja bila je personalizirana u Ivici Račanu i njegovom partijskom ansamblu, dok je drugu, "bakarićevsko-federalističku", predvodio Stipe Šuvar, među protivnicima od Beograda do Zagreba optuživan za dogmatizam i boljševizam. Negdje između je ordinirao Ante Marković sa svojim nekomunističkim, tehnokratskim socijalizmom.

Prema svjedočenju ozbiljnih aktera, ali i dostupnih istorijskih izvora, upravo je Mika Špiljak tokom obavljanja najviših državnih i partijskih dužnosti (on je u funkciji predsjednika Predsjedništva SFRJ otvorio Olimpijske igre u Sarajevu 1984.), ali i nakon povlačenja u mirovinu tokom osamdesetih godina nije mirovao, nego je održavao bliske i produktivne odnose sa penzioniranim generalom Franjom Tuđmanom. Uz njegovu i pomoć njegovih tajnih UDBA-aša (Josip Perković), budući Otac nacije dobio  je pasoš i dozvolu da putuje svijetom i promovira svoje ideje među hrvatskim iseljeništvom, ali i utjecajnim političkim centrima u svijetu. Problematiziranje opstanka Bosne i Hercegovine u ključu srpsko-hrvatskih odnosa u eventualnom raspadu Jugoslavije bila je legitimna tema unutar hrvatske "mačekovske", komunističke strukture, unutar koje su zajednički vukli konac Špiljak iza scene i Tuđman na otvorenoj političkoj pozornici.

Ivica Račan se preuzimanjem SK Hrvatske, kasnije SDP-a, riješio svih onih bivših partijskih drugova koji su se eksplicitno suprotstavljali politici Franje Tuđmana, pogotovo u odnosu prema Bosni i Hercegovini. O tome je nedavno govorio i jedan od njih, posljednji jugoslavenski diplomat Budimir Lončar, a prije njega su manje-više iste kritike na račun kapitulantskog kursa Račanove partije izgovarali Josip Vrhovec, Ante Marković, Milka Planinc, Stipe Šuvar... Zoran Milanović, kao Račanov najlojalniji učenik i najvjerniji sljedbenik, je, dakle, pravilo, a ne eksces u političkoj doktrini i praksi navodne hrvatske ljevice i njenog potcjenjivačkog, ignorantskog, sistemskog zalaganja za etničku podjelu BiH i uvredljivog bagatelisanja bilo kakvog njenog subjektiviteta. Uostalom, ruku na srce, ako su ideju Bosne i Hercegovine u značajnoj mjeri izdali i komprimitirali njeni sopstveni komunisti, ljevičari i "antifašisti", ne treba biti iznenađenje što su to isto uradili njihovi nekadašnji partijski drugovi iz (hrvatskog) susjedstva?!       Piše: SENAD AVDIĆ           slobodna-bosna.ba