Neki se bave citatima Izetbegovića, a Zoran Milanović izjavljuje da je Bosna i Hercegovina poput juge 45. Hrvati neukusno lažu ovih dana,
krenuli su od Željka Komšića i pozicije člana Predsjedništva, a završili na tvrdnjama da nemaju nikakva prava u Bosni i Hercegovini, da nestaju intervencijom Bošnjaka i slične neistine. Bestidnici, pa neka samo nabroje svoje pozicije koje zauzimaju na federalnom i državnom nivou.Ko bi rekao da će jedna pjesnička poruka ili parola snažno odjeknuti uoči početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu. “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo”, izrekao je Alija Izetbegović početkom devedesetih godina 20. stoljeća, citirajući, prema njegovim riječima iz 1994. godine, velikog pjesnika. Osim da je citat, izvor nismo pronašli. Neki govore da je riječ o slabo poznatom Bašagićevom stihu ili dijelu govora, neki da je izvor strani muslimanski pjesnik i da je stih parafraziran, a ono što znamo jeste da je Alija pažljivo iščitavao i primjenjivao urezane vodilje iz bošnjačke tradicije.
Radi ilustracije, u historiji muzike imamo nebrojeno sličnih primjera. Primjerice, David Bowie je 1970. pjevao Man Who Sold the World, te izdao istoimeni album, ali je Nirvana 1994. godine obradila ovu muzičku numeru koja je postala svojevrsna himna grunge generacije. Većina omladine nije imala pojma ko je izvorni autor. Shodno tome, Alija Izetbegović jeste svjesno citirao pjesnika, i to u pravom trenutku, što je nosilo težinu jednog vremena i poruke potrebne u vremenu. U to vrijeme reaktualizirani stih ili izreka značila je otpor velikosrpskoj hegemoniji. Rekli bismo da je to citat nekog pjesnika, ali trenutak kada je citat postao simbolično mjesto nacionalnog otpora pripada Aliji Izetbegoviću. Odnosno, čitava kultura počiva na citatnosti i intertekstualnosti jer je to jedan od načina pamćenja. Alija je prepoznavao mjesta pamćenja i na taj način radio na uspostavljanju historijskih paralela uviđajući slične obrasce na relaciji prošlost – sadašnjost. Jedan citat Safvet-bega Bašagića pokazao se, kada govorimo o Bošnjacima, aktuelnim u svakom vremenu: “Ko izdrži, pobijediće!” Odnosno, “podnijeti sudbinu znači pobijediti”, poručivao je Bašagić.
Ovo bi trebalo biti dovoljno da se objasni pozadina erudicijske širine Alije Izetbegovića koju je primjenjivao u svojoj političkoj praksi, ali i koristio u svom pisanom djelu, a vezano uz pokušaj SDP-a BiH da ovih dana omalovažava njegovu ostavštinu. Naravno, ostavštini Alije Izetbegovića potrebno je pristupati s dužnom pažnjom, s ukusom i estetskim rafirmanom kakav je i sam gajio. Ipak, brine nas ovovremeni trenutak u kojem je država pod udarom, a politički subjekti koji bi državu trebali zajednički zaštititi bave se kamenim pločama s citatima Alije Izetbegovića u jednoj sarajevskoj općini. Brine nas jer je dokaz da su Bošnjaci zašli u neku vrstu političko-društvene dekadencije, koja je vazda simptom društava kojima prijeti urušavanje i nestanak. Pritom bilježimo i identitetarnu dekadenciju, u kojoj jedan tisućljetni narod, 27 godina nakon što je vratio svoje historijsko ime, trabunja o bosanskoj naciji, o integralnom bošnjaštvu, a odnedavno je Mustafa ef. Cerić uveo i nekakvu bosansku civilizaciju, što bi bilo sasvim okej ako bismo s padobranom skakali naglavačke s bosanske piramide sunca i mjeseca, ali mi ovdje govorimo o ozbiljnim ljudima, a ne paraglajderima.
Brine nas, naime, da smo se zalud kleli da robovi biti nećemo. Brine nas da naše medije okupiraju kamene ploče s citatima u jednoj lokalnoj zajednici, a zanemarujemo to da Fahrudin Radončić u zadnje vrijeme često citira Aleksandra Vučića. Brine nas jer znamo da je Aleksandar Vučić svojedobno izjavio: “Više sam ja imitirao Fahru Radončića nego on mene.” Ovo je bitno istaknuti jer, uz Zlatka Lagumdžiju, upravo Fahrudin Radončić ekscesivno promovira bezuvjetni ulazak BiH u srbijansku inicijativu mali Schengen. Nas ne brine kada to radi srbijanski političar Rasim Ljajić s naslovne stranice Radončićevog medija, jer mi znamo da Rasim ne može uvidjeti političko-sigurnosni problem da mi uđemo u bilo kakav zajednički prostor sa Srbijom, kad je on sam već u Srbiji. Ne samo da je u Srbiji, Rasim je s Vučićem u političkoj koaliciji.
Dakle, u trenutku dok Srbi i Hrvati sklapaju otvorena savezništva usmjerena protiv Bošnjaka i države BiH, dok predstavnici manjeg entiteta u BiH i Republike Srbije otvoreno govore o sjedinjenju i pripajanju RS-a Srbiji, mi ne možemo imati ni minimum povjerenja u nekakve regionalne integracije sa Srbijom. Ni Albanijom, jer znamo da i ta država ima velikonacionalne aspiracije. Bošnjački političari naglašavaju da jesu za saradnju i podržavaju evropske integracijske procese, ali bilo kakva priča o malim schengenima i sličnim inicijativama mora biti ne samo politički nego i sigurnosno pretresena. Trebala bi postojati i šira društvena rasprava o ovoj temi, u kojoj ne smiju sudjelovati poduzetnici s privatnim interesima. U vremenima Safvet-bega Bašagića takvi su nas najviše koštali, jer nisu vidjeli dalje od svog atara i prodali su nas za neki šićar, za neku magazu brašna koju je trebalo cariniti na putu između Vlasenice i Kraljeva.
Neko se bavi pločama s citatima Alije Izetbegovića, a otkriveno je da je premijer manjeg entiteta sudjelovao u ubijanjima Bošnjaka u Srebrenici. To neke Bošnjake uopće ne zanima, toliko su zluradi postali prema samima sebi. Dok im je nož nad vratom, pozabavili su se sa sobom, što je uostalom u interesu srbijanske i hrvatske politike. “Podijeli pa vladaj” još je jedan citat primjenjiv za srpsko-hrvatsku strategiju nad Bošnjacima.
Neki se bave citatima Izetbegovića, a Zoran Milanović izjavljuje da je Bosna i Hercegovina poput juge 45. Hrvati neukusno lažu ovih dana, krenuli su od Željka Komšića i pozicije člana Predsjedništva, a završili na tvrdnjama da nemaju nikakva prava u Bosni i Hercegovini, da nestaju intervencijom Bošnjaka i slične neistine. Bestidnici, pa neka samo nabroje svoje pozicije koje zauzimaju na federalnom i državnom nivou.
Zanima nas čija to majorizacija tjera Hrvate da masovno iseljavaju s prostora gdje HDZ ima apsolutnu kontrolu? Koja je to intervencija bošnjačke politike tamo gdje HDZ ima načelnika, općinsko vijeće, gdje firme drže Hrvati? I kakve veze s tim ima Republika Turska, koju su također optužili kao uzročnika destabilizacije u BiH, vjerovatno tražeći neku vagu, pokušavajući relativizirati vlastito uplitanje u unutarnjost BiH.
Hrvati se, pritom, ovih dana naslađuju u postupku ponižavanja Bošnjaka i države BiH, i to s takvom razinom cinizma i uživanja da mi nemamo druge nego da odgovorimo: “Mi ćemo izdržati, velikim Bogom se kunemo!” Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ stav.ba