Na isti način na koji religijski fundamentalisti svode ljudsku kulturu na religiju, obmanjujući ljude u njihovim polazištima i orijentacijama, isto tako djeluju rigorozni nacionalisti u politici kada reduciraju kulturu na nacionalističku ideologiju i njezine ekskluzivne derivate u svakodnevnom životu. Tada se zloupotrebljava jezik, povijest, naslijeđe, običaji, vjerovanja i sve što ljudi stvaraju tokom povijesti.

Religija, naprimjer, postaje osnova morala, duhovnosti, obrazovanja, saznavanja, kulturnih sadržaja, egzistencijalne orijentacija, a etno-nacija svake moguće politike i organiziranja zajednice. U oba slučaja radi se o neodgovornoj zloupotrebi i dominaciji sramnog bigotizma! Za podebljavanje identitetne forme, nažalost, sve se koristi bez razmišljanja – od jezika, književnosti, povijesnih naracija, do vjerovanja, hramova, svetih pripovijesti i predstava božanskog. Time, uglavnom, ljudi ostaju  zarobljenici prošlosti potčinjeni kolektivima u kojima prevladava reduciranje identiteta na dvije-tri površne predstave o jeziku ili vjerovanju.

Balkanska povijest je pokazala da je moguće u neprosvijećenim krajevima svijeta izmisliti “sveta mjesta” i “pojave svetog” pa na tim mjestima obmanjivati ljude, varati ih, prodavati im “dodir Svetog”, “Božiju ruku”, da bi im se ublažila nesreća ovoga nakaradnog skršenog svijeta. Iz tog spornog pervertiranja, u kojem se ljudska povijest pokazuje kao sveta, izbija pitanje o moralnosti tih ljudi, tih obmanjivača, lažnih bogobojaznika... Kakva je to vjera bez odricanja, pokornosti, požrtvovanja i predanosti. Pa, ti sveštenici su se pretvorili u kapitalističke klonove širom svijeta od Kalkute do Evrope, Južne Amerike i Afrike, postali su čuvari zaostalosti i ropstva ljudi bez obzira što se predstavljaju u drugom svjetlu. U kriznim stanjima čovječanstva građanima ne trebaju sveštenici, nego efikasna država, vladavina prava i borba za svakog čovjeka. Ali, oni koji bi trebali čuvati državne institucije ne razumiju šta to znači, tako da se čini da država ne uspijeva odgovoriti izazovima pandemijskog stanja. Dakle, moglo bi se reći s izvjesnom rezervom, državne institucije popunjavaju ljudi koji ne znaju i ne razumiju šta znači država uopće! To ne znači da ne postoje ljudi u institucijama sistema koji znaju kako se vode institucije. Uvijek je pravo pitanje zašto neznalice kolo vode? Duh neoliberalne ograničenosti već je ovladao glavnim tokovima savremenih država i u njihovoj strukturi se polahko gubi odgovornost za građane i humane uvjete života općenito.  

Bolest nacijskog egoizma izlila se u socijalne mreže, a to je jasan indikator bolesti društva. Narod slijedi sveštenike i sluša popovske kletve na litijama! Proteklih trideset godina velikosrbijanski hegemonijski defekt ekspandirao se vremenom i prostorom i tako raširio infekciju i mržnju među ljudima. Stvaranje entiteta “rs”, progonom i genocidom, na tlu Republike Bosne i Hercegovine, osnova je svih bosanskih problema u proteklih dvadeset i pet godina. Bosna je zakočena i zarobljena u ludilo velikosrbijanskog ekspanzionizma i militarizma. Nakon 25 godina entitet “rs” jeste tvorevina konflikta, nereda, nemorala i nenormalnosti (bolesti velikosrpstva) koja planski i patološki ruši državne mogućnosti Bosne. To se desi kada “pobunjenička skupina” postane pregovaračka strana spram regularne Vlade i na internacionalnoj mirovnoj konferenciji dobije “priznanje” ravnopravnog sagovornika u dogovorima oko države. Iz tog dogovaranja potiče defekt države i strah žrtve da više ne smije pomenuti ustaše i četnike koji je planski iskorjenjuju s prostora Bosne! Dakle, neko bi trebao zaboraviti stradanje i šutiti, zanijemiti u praznini noći koja se zlosutno nadvila nad ljudske bosanske sudbine. Pjesnik kaže: “A to više nije Sava, nego Leta tajnim šaptom / zbori, što bi da me u zaborav ljekoviti nosi iz ovoga / tužnog svijeta…” (Amir Brka, Sa pjesnikova odra)

Šta s “djelima” ratnih zločina i pothvatima zla? U Njemačkoj su poslije Drugog svjetskog rata mnogi kancelarijski “pacovi” ostali na pozicijama sistema. Brojni članovi Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) i zločinci koji su iz kancelarija organizirali holokausta, bili su poslije rata na moćnim pozicijama vlasti u Saveznoj Republici Njemačkoj. To je bilo tako u svim ministarstvima, u policiji, diplomatiji, finansijskim institucijama, kao i u sudovima. Smatra se da je posebno izraženo brojno prisustvo nacista bilo u Ministarstvu pravde u Bonu. O tome se govori u studiji koju je izradila specijalna državna komisija i koju je javnosti predstavio ministar pravde Heiko Maas. Studija je u prodaji pod naslovom Dosije Rozenburg. (https://www.dw.com/sr/druga-krivica-nemačke/a-36007799)

U Bosni već tridesetak godina pojedinci i njihove političke organizacije ne posustaju u namjeri da razore Bosnu i definitivno je pretvore u srpsku ili hrvatsku zemlju. Upornost zla je nemjerljiva i nelogična. Samo naivnost dobra u čudu gleda i ne vjeruje. Nastavljači Karadžićevih pothvata u Bosni decenijam poslije agresije pretvaraju entitet “rs” kao dio mirovnog sporazuma u “srpsku državu”. Na dijelu Bosne Karadžićeva vojska je uz podršku Miloševićevog režima iz Srbije napravila “teritoriju” koju je nazvala srpskom. Šta je to značilo u stvarnosti? Značilo je da su nesrpski stanovnici protjerani ili bačeni u masovne grobnice. Zato se govori “genocidna tvorevina” za teritoriju koja je opustošena od Bošnjaka, Hrvata i drugih nesrba. Ta “teritorija” je ispunjenje stoljeća prijetnje i negacije Bosne i Bošnjaka, rezultat nacijskog pokreta srpstva i velikosrbijanstva od 19. stoljeća i velikih naracija srpskih “znanstvenika” o Bosni kao kičmi srpstva. Sva povijesna i politička usmjerenost srpskog nacionalizma, pervertirana hegemonija i usiljena ekspanzija spram Bosne, ostvaruje se u vojnom zaposjedanju, uz neviđene zločine nad stanovništvom, bosanskog prostora koji nikada nije bio srpski.

Poslije vojničke okupacije i pustošenja Bosne uslijedilo je preimenovanje okupiranog prostora u “srpsku” teritoriju koja je prstima internacionalne zajednice i domaće nemoći proglašena entitetom u državi Bosni čime je zlodjelo i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu postalo “legalizirano” kao dio mirovnog ugovora. Ali, genocid se ne može umiti mirovnim sporazumom i postati nešto drugo nego zločin protiv čovjeka i čovječanstva! Presuđeni genocid nad Bošnjacima u Bosni bio je legaliziran!? U zdravoj ljudskoj logici, očito je, zločini se nikada ne mogu legalizirati i ono što je nametnuto pod vojnom prijetnjom i ratnim okolnostima uvijek je otvoreno za preispitivanje. Iza toga je očigledna prevara jer je čitav projekt i proces vođen pod prisilom ratnih okolnosti i zločina nad nesrpskim stanovništvom tokom 1992-1995 godine.

Današnji dio Bosne koji se administrativno određuje kao entitet “rs” nije republika, niti država, internacionali faktor ili subjekt internacionalnih relacija, dakle, nije posebno državno biće – to je entitet ili administrativna jedinica u sklopu države BiH, njezin dio, znak da nešto nije uredu s ljudima koji su poveli rat da bi uništili druge ljude i protjerali ih iz njihovih stoljetnih krajolika, kuća i imanja. Da li je moguće da današnje čovječanstvo prihvati entitet koji je rezultat genocida? O njegovom genocidnom porijeklu i temelju svjedoče zločini nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u Bijeljini, Janji, Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici, Višegradu, Rudom, Rogatici, Foči, Čajniču, Mostaru, Gacku, Bileći, Ljubinju, Nevesinju i Trebinju na istoku Bosne ili u Prijedoru, Sanskom Mostu, Banjaluci, Doboju, Tesliću, Skender Vakufu, Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu), Kotor Varoši i drugim mjestima na zapadu i sjeveru Bosne u kojima je srpstvo pokazalo svoju civilizacijsku “izraslost”. Naravno, istovremeno, velikohrvatski nacijski proces je isto radio u Stocu, Čapljini, Mostaru, Prozoru, Duvnu, Ljubuškom, Livnu, Gornjem Vakufu, Kiseljaku, Vitezu, Kreševu, Busovači ili Žepču gdje su organizirane “hrvatske vojne jedinice” za uspostavu “hrvatske teritorije u Bosni”! (Ivo Komšić, Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prometej, Zagreb, 2006, str. 159-161.) Time se vojnom vatrom i zločinima ispunjavao dogovor između Tuđmana i Miloševića o podjeli internacionalno priznate Republike Bosne i Hercegovine.

Na tim “očišćenim teritorijama”, ispražnjenim od Drugog i Drugačijeg uspostavljaju se jednoumni sistemi vlasti i kontrole koji apsolutno odgovaraju totalitarno-tiranijskim porecima i religijskim predstavama svijeta “pravovjerja” ili vladavine “ortodoksije” nad povijesnom zbiljom. To je, ustvari, idealno tlo za konsocijaciju ili “suživot jednih pored drugih”, naporedo bez prožimanja i saradnje, dodira i razumijevanja. To je izolirana plemenska zajednica s poglavicom na čelu koji je “junački” predvodi. Bilo bi naivno da na to nasjednu bosanski etatisti i suverenisti. Zato je apsolutno važna bosanska politička filozofija etatizma kao izraz svijesti koja će denuncirati svaki daljnji pokušaj razdržavljenja Bosne na etničko-religijskoj matrici u mutljagu pandemije i svjetskog nereda!

Novi kapitalizam. Sav užas koji se događa Bosni u posljednje tri decenije nametnut je iz  hegemeonijskih tendencija susjednih političkih režima i njihovih povijesnih nacijskih projekata o osvajanju i potčinjavanju Bosne. Zato je nestalo normalnog razgovora među državama i ljudima! Dijalog je primarni uvjet diskursa – sve pisanje i govorenje je društveno (D. MacDonell). Sam diskurs je društven! Jedno društvo se ne može održati bez komunikacije i stvaranja svojih interpretacijskih sadržaja. Društvene znanosti već govore o novom kapitalizmu i stvaraju o njemu komunikacijsko-interpretacijski okvir! Usmjeravanje društvenih istraživanja na analizu “novog kapitalizma” podrazumijeva da se obuhvati sadržaj diskursa koji je vezan za ovu promjenu ili skup promjena koje bitno utiču na brojna područja društvenog život. Te promjene su različito iskazuje, naprimjer, u terminima: “globalizacija”, “ekonomija znanja”, “informaciono društvo”, “postmodernost ili kasna modernost”, “konzumerizam ili konzumerska kultura”…

Termin novi kapitalizam, upućuje na sljedeće značenje – najnoviji iz povijesnog niza radikalnih restrukturiranja kroz koja je kapitalizam prolazio i održao svoj temeljni kontinuitet. Veliki dio savremenih društvenih istraživanja bavi se prirodom i posljedicama tih promjena. Precizno kazano, ni jedno savremeno društveno istraživanje ne može zanemariti ove promjene, one imaju sveobuhvatan učinak na naš život. Konkrtan razlog za fokusiranje na novi kapitalizam je taj što se to sada razvija u značajno područje istraživanja za kritičke analitičare diskursa. Treba dodati, međutim, da upotreba izraza “novi kapitalizam” ne podrazumijeva isključivo fokusiranje na ekonomska pitanja: transformacije u kapitalizmu imaju posljedice tokom društvenog života, a „novi kapitalizam“ kao istraživačku temu treba tumačiti široko kao zabrinutost za to kako te transformacije utiču na politiku, obrazovanje, umjetničku produkciju i mnoga druga područja društvenog života. Iz toga se posgtavlja bosansko pitanje: šta će značiti za Bosnu nova kapitalistička transformacija i povampireni nacionalizma srpstva i hrvatstva? Čini se da još uvijek prisutno društveni diskurs baulja u mraku neprežaljene naracije o socijalističkom zlatnom dobu i nedostatku vizija budućnosti!?
 
U jednom času kapitalizam u transformaciji koristi nacionalizam i etničko nasilje da stvara nered kako bi  nametnuo svoje načine življenja i prisilio populaciju da slijepo slijedi nalog tržišne ideologije neoliberalizma. U Bosni vidimo kako lokalni politički akteri služe velikim državno-političkim i poslovnim korporacijama i podstiču nacionalizam i mržnju među građanima države, stvaraju konflikt i održavaju nered. Ovim se, naravno, ne otkriva nikakva velika tajna, jer je veza između kapitalizma i nacionalizma “stara veza” u Evropi! Izvan domaće političke scene dešavaju se također znakoviti procesi. Usljed pandemije virusa corona oglasio se i Gordon Brown, negdašnji britanski premijer,  tražeći da se odmah uspostavi “svjetska vlada”. To je vrlo važno imati na umu! Pandemija korona virusa otvara pred licem čovječanstva opasnu epohu straha, a to je uslov kontrole ljudi, njihovog dehumaniziranja, obezvrjeđivanja i destrukcije. U strahu nestaje čovječanstvo! Ne čuje se filozofska misao – birokrati hegemonije su ugušili svako drugačije mišljenje. Novi kapitalizam stvara i novu realnost. Neoliberalizam se gotovo pa jedino brine za slobodu – kapitala.

Uvijek treba podsjetiti da kapitalizam ima sposobnost prevladavanja krize tako što se  povremeno radikalno transformira, tako da se ekonomska ekspanzija može nastaviti. Takva se transformacija prema novom kapitalizmu događa sada kao odgovor na krizu modela nakon Drugog svjetskog rata (općenito poznat kao "fordizam"). Ova transformacija uključuje i "prestrukturiranje" odnosa između ekonomskog, političkog i društvenog područja (uključujući komodifikaciju i stavljanje na tržište i samog sistema obrazovanje – koje postaje podložno ekonomskoj logici tržišta i poprima robni karakter), te "ponovno skaliranje" odnosa između različitih razina društvenog života – globalnog, regionalnog (npr. Europska unija), nacionalnog i lokalnog. O tome je N. Ibrulj napisao knjigu Stoljeće rearanžiranja (Sarajevo, 2005). Vlade različitih razmjera, socijaldemokratske i konzervativne, sada to smatraju pukom životnom činjenicom (premda „činjenicom“ proizvedenom dijelom međuvladinim sporazumima) da se sve mora prikloniti nastaloj logici globalizirajućeg znanja ekonomije i prihvatili su ili barem izvršili prilagodbe 'neoliberalizma'. Jasno je sasvim da je  neoliberalizam politički projekt za olakšavanje prestrukturiranja i skaliranja društvenih odnosa u skladu sa zahtjevima nesputanog globalnog kapitalizma (P. Bourdieu).   Piše: Prof.dr. Senadin Lavić Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.   (Vijesti.ba)