Jesu li ih zabrinuli ovi podaci? Ne, nisu, naravno… Ne znam je li točno,
ali negdje sam pročitao da je za sve ovo vrijeme rada Haškog suda za ratne zločina na prostoru bivše Jugoslavije, dakle u 24 godine, osuđena 161 osoba i sve su se deklarirale kao vjernici. Stanem u nevjerici nad pročitanim, zamislim se Uh, dobro smo prošli, pretrnem. Koju bismo tek kataklizmu doživjeli da su rat vodili bezbožnici, ateisti, ti visoko nemoralni ljudi, kako naši bogobojazni vjernički gurui vide one što se odbijaju pokoriti njihovim ideološkim manipulacijama. Nimalo drukčije, zar ne, od političkih manipulanata koji otpadnicima tretiraju sve one što nisu u njihovu političkom stadu. Stado, ovce i pastiri. Čobani!
Gdje ono stadosmo? Da, sve gol ubojica, silovatelj, pljačkaš, palikuća, jednom riječju sve gol kriminalac i razbojnik. I svi odreda vjernici! I sad bih ja trebao biti nezadovoljan? Ma, ne dapače. Učinili su veliku uslugu ateistima, onim istim koje i dan danas optužuju za prethodni bezbožnički sustav iz kojega su nas ovi spasili. Ateisti, znači, u ovom ratu nisu ubijali. Samo vjernici!? Čitaju li ovo hodže i popovi? Jesu li ih zabrinuli ovi podaci? Ne, nisu, naravno. Kao što nisu ni kad su im iz prvih komunističkih redova u njihove stranke i njihove partije, a evo sad slave 30 godina od osnutka tih svojih novih stranaka, i naročito u prve džamijske redove i prve crkvene klupe sjeli dojučerašnji partijci i ateisti! Prihvatili su ih, kao Isus onu jednu izgubljenu ovcu, kao one koji su došli tobe.
Namjerno nisu htjeli vidjeti da nije riječ o izgubljenoj ovci, nego o cijelom stadu zbog kojega su odgurnuli sve druge vjerne ovce. Nisu blesavi da odgurnu one koji su jučer bili protiv njih, a sad će do kraja života okajavati grijehe prethodnih života dajući crkvi i džamiji velike novce, najbolje lokacije za crkve i džamije, neće ih pitati za poreze, ljubit će im zlatno prstenje na rukama, kupovati im automobile (sa zatamnjenim staklima da ovce ne vide kako je čoban naglo uznapredovao!) u kakvima su se još do jučer samo ateistički čobani vozili. Tako će crkveni moćnici preko noći postati još moćniji. A kad baš oni iz prvih džamijskih i crkvenih redova malo pretjeraju, skrušenim govorom seoskog popa neki će biskup (samo jednom i nikad više) spomenuti (u duhu partijskih dokumenata) grijeh struktura. A za sve drugo, kao i njihovi politički partneri, okrivit će prethodni sustav ne videći da su ga odavno pretekli u pljačkanju najvoljenije im zemlje.
Kad slušate propovijedi naših biskupa, govore pravoslavnih metropolita, reisov(e) intervent(e) u rad tužilaštva, sledite se. Zar im svi ljudi i njihova prava nisu isti? Zar reisu pravda nije jednako važna i slučaju Novalić kao i u slučaju Memić? Zar hrvatskim biskupima nisu jednako važni životi tisuća mladih partizanki i partizana na Sutjesci, koji, k tomu, nisu bili ni komunisti ni ateisti, kao ovi koji im sad sjede u prvim crkvenim redovima, nego samo borci za svoje selo, svoj grad, svoj otok, koji je tamo nekakav hrvatski kriminalac dao miloj mu Italiji? A, eto, nisam čuo da je netko od tih biskupa molio za njihove duše položene za tako čiste ideale oslobođenja zemlje od fašističke Italije.
Bili su samo borci za slobodu svoje zemlje, pobjegli u šumu pred talijanskim fašistima. Nisam čuo ni za molitvu za partizane svećenike… A bilo ih je, itekako. A barem ti svećenici nisu bili ni ateisti ni komunisti. I sigurno su bili bolji vjernici od svih ovih crkvenih razbojnika: pedofila, ubojica, kriminalaca iz Katoličke i Srpske pravoslavne crkve. Ne sjećam se nijednog biskupa koji je postupio, niti znam nijednog koji bi postupio kao Učitelj mu (Iv 2, 13-17), nijednog ni pravoslavnog ni katoličkog na našim prostorima. Ako su još uvijek kršćani? Ili se i oni samo vjernicima deklariraju? Ali, po čemu su onda drukčiji od umilnih ševeningenških vjernika? Ni po čemu, pokazao nam je to biskup Košić u zagrljaju s Kordićem, kao i nebrojeni srpsko-pravoslavni episkopi…
I dok razumijem Košićevu ljubav za razbojnike (Lk 23, 39-43), jer bez njih bi on brzo postao tehnološki višak, ne razumijem nedostatak empatije za druge žrtve (evo, ne mora biti ljubav) kod njega i njemu sličnih ni koliko ju je pokazao milosrdni Samarijanac (Lk 10, 10-36). I, naravno da je takvima, a nemalo ih je u našem javnom prostoru, papa Franjo netko koga bi trebalo ukloniti, tko je heretik. Jer, naučava ljubav, naučava evanđelje (ma što prosječan ateist mislio i o tom nauku) i, gle, vjeruje u Boga. Tog njihovog Boga! Haškog, ševeningenškog ili kojeg već Boga!
Naravno da je velikom dijelu srpskopravoslavnog klera sumnjiv vladika Grigorije. Nije ni čudno, ako se prisjetimo jednog svjedočenja Predraga Matvejevićeva kako je rijetko susreo pravoslavnog popa koji je bio više kršćanin nego Srbin. I stoga raduje pročitati svjedočenje jednog drugog intelektualca kad kaže kako ni u jednoj knjizi nije toliko puta naišao na riječ ljubav kao u knjizi vladike Grigorija Gledajmo se u oči.
Ljubavi prema čoveku i ljubavi prema Bogu, onoj ljubavi koju, ako ne i islam, kršćanstvo ne samo naučava nego i – zapovijeda. Ljubavi, koja, da ju je iole bilo u srcima onih koji su se u Scheveningenu deklarirali kao vjernici, ako već ne bi spriječila, svakako ne bi počinila toliko zlo svome i drugim narodima. Pa i da nisu svi ti zločinci bili vjernici prije počinjenja zločina nego da su to postali kasnije, kajući se… još uvijek bi pravda izgledala drukčije. No, kako će kad košićima, ivanima evanđelistima, amfilohijima, kačavendama… Isusov nauk nikad ništa nije značio niti danas znači?
Kao što ni njihovim nasljednicima ništa ne znače životi mladih dalmatinskih djevojaka (a usput budi rečeno više je njih, samo žena Dalmatinki, poginulo na Sutjesci nego svih bošnjačkih antifašista) poginulih na Sutjesci ili im barem ne znače ni približno kao životi onih koji su bili u rovu preko puta. Čak i da uzmemo u obzir da su i jedni i drugi, mladi i naivni, izmanipulirani ideologijom, zar u smrti, ako već ne u životu, nemaju ista prava? Prava djece Božje, kako Crkva voli učiti vjernike?! Pa makar i samo onda kad se bavi trgovinom ljudskih duša!Ili Crkva voli (samo) one u Haagu? Koliko i od koga dobiva za to da ih voli i dočekuje širom raskriljenih ruku? Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ (Prenosimo s portala Autograf) slobodna-bosna.ba