Smatram da bosanski muslimani predstavljaju veoma, veoma važnu i unikatnu kulturu. 

Nadam se da će bosanski muslimani igrati istaknutiju ulogu. Vi ste dokaz da islam može cvjetati u evropskom kontekstu, da ima utjecaj i u samom srcu Evrope. Vi ste dokaz da se islam može “primiti” i prakticirati i u jednoj sasvim drugačijoj kulturi i civilizaciji igrati važnu ulogu. Doista bih volio da imam više znanja o bosanskoj kulturi. Oduvijek sam želio doći u Bosnu, već imam mnogo prijatelja porijeklom iz Bosne... Da sam došao u junu, pa da smo onda pravili razgovor, ovaj bi intervju bio drugačiji, siguran sam, jer bih imao mnogo više za reći. Jedan od razloga zbog kojih sam planirao u junu doći u Bosnu jeste da vidim svojim očima taj specifični spoj kultura koji je doista jedinstven u svjetskim okvirima. Vjerujem da ćete zbog toga imati važnu ulogu. Nadam se da će muslimanski ummet, kako onaj na Istoku, tako i ovaj na Zapadu, naučiti više o islamu u Bosni

Abu Ammar Yasir Qadhi američki je učenjak pakistanskih korijena. Rođen je 1975. godine u Texasu, ali je već kao petogodišnjak s roditeljima odselio u Saudijsku Arabiju. Do 15. godine naučio je Kur’an napamet i zainteresirao se za islamske nauke. Ipak, sudbina ga je vratila u Ameriku, gdje Qadhi upisuje studij hemijskog inžinjerstva, koji uspješno završava stječući zvanje hemijskog inžinjera. Nakon kraćeg rada u oblasti inžinjerstva, odlučuje se vratiti u Medinu kako bi studirao teologiju. Nakon devet godina provedenih u studiranju islamskih nauka, ponovo se vraća u Ameriku, gdje na prestižnom Univerzitetu Yale stječe titulu doktora teologije.

Predavao je na odjelu za religijske studije Koledža Rhodes, a od 2001. godine je dekan za akademske poslove na Institutu “Al-Maghrib”. Neumorno drži predavanja u kojima nudi islamske odgovore na pitanja modernosti. Na društvenim mrežama ima stotine hiljada pratilaca, a New York Times ga je 2011. godine nazvao “jednim od najutjecajnijih konzervativnih alima” u Americi. Yasir Qadhi za Stav govori o pitanju tradicije i modernosti u islamu, pandemiji COVID-19, o ograničavanju slobode govora i izazovima s kojima se suočavaju američki muslimani… Istovremeno, Qadhi na upečatljiv način govori o muslimanima u Bosni i Hercegovini kao o “blistavom primjeru i uzoru ostatku svijeta”.

STAV: Imate stotine hiljada pratilaca na društvenim mrežama i izuzetno ste cijenjeni među američkim muslimanima. New York Times Vas je 2011. godine nazvao “jednim od najutjecajnijih konzervativnih alima”. Zbog čega je “tradicionalno” izjednačeno s “konzervativnim”? Kako na Vas utječe ova stigma?

QADHI: Prije svega, hvala vam što ste mi omogućili ovaj razgovor. Ovo mi je prvi put da dajem intervju za jedan bosanski medij, što mi je velika čast. Zanimljivo, baš smo ove godine u junu planirali s grupom od 150 ljudi doći u Bosnu. Riječ je o grupi američkih muslimana koja je željela obići Bosnu, ali izgleda da se to neće dogoditi, bar ne sada. Što se tiče vašeg pitanja, želio bih odmah naglasiti da su svi ovi pridjevi i opisi korisni samo na jednoj razini. Na drugoj razini, posmatrani iz drugačijeg ugla, oni su problematični jer nužno dolaze s određenim stereotipima. Ukoliko zastupate određene stavove vezane za moral, seksualnost, određeni sistem vrijednosti, onda ste označeni kao tradicionalista, kao konzervativac. Ukoliko zastupate drugačije poglede, označeni ste kao liberal. Ovi su pojmovi veoma problematični iako u njima ima i elemenata istine, jer donekle ukazuju na ono što se njima podrazumijeva. Mene se lično ne dotiče ta stigma jer imam svoju nezavisnost. Ironija je u tome što me mnogi tradicionalisti smatraju netradicionalnim, čak i previše liberalnim. S druge strane, mnogi liberali me vide kao previše tradicionalnog. Ovi pridjevi me ne ograničavaju. Bitnija od njih jeste istina, istina koja treba biti izgovorena. Stoga, ko god me želi nazvati bilo kojim imenom, to je njegov posao. Ja svoje stavove neću niti želim usklađivati s tim etiketama.

Smatram da je naš šerijat naša dika za sva vremena i sve prostore, ali također smatram i priznajem da je šerijat namijenjen razumijevanju u skladu s vremenom, razumijevanju koje omogućuje njegovu lijepu primjenu u različitim kulturama. Oni koji su upućeni u mehanizme razumijevanja islamskog prava, u usuli-fikh, što je posebna nauka u korpusu islamskih nauka, kvalificirani su da kažu koje to oblasti možemo reformirati i ponovo promišljati, a kojih se bezrezervno držimo.

STAV: Šta je danas tradicionalni islam? U kojoj se mjeri “tradicionalni” islam u zapadnom kontekstu (u kojem živite Vi, ali i mi u Bosni i Hercegovini) razlikuje od onog u islamskim zemljama? Da li naš tradicionalizam neki vide kao previše “progresivan” – ako smijem upotrijebiti ovaj pojam, zbog njegovih konotacija danas? U kojoj mjeri društveni kontekst uvjetuje naše pozicije?

QADHI: Ponovo, ovo su samo riječi, označitelji. Šta je to tradicionalni islam? Razlikuje li se on od jednog do drugog društvenog konteksta? Naravno da se razlikuje, to je nešto što ne možete poreći. Trebamo prigrliti način na koji ulema i kultura utječu na islam u različitim geografskim regijama. Nema ništa pogrešno u tome. Kulturološke razlike islama u Indoneziji, Turskoj i Saudijskoj Arabiji takve su kakve jesu. One su naprosto tu. Poruka islama poslana je svim narodima i svim mjestima. Ne postoji niti jedno kulturološko razumijevanje islama kojem treba dati prednost u odnosu na drugo. Društveno okruženje utječe na naše pozicije, i treba da utječe na naše pozicije. Jedan od glavnih principa fikha, nauke o islamskom pravu, glasi el-urfu muhakkem, što znači: kultura je obavezujuća, ona ima svoju važnu ulogu. Tamo gdje nam šerijat jasno ne precizira šta trebamo raditi, tu je našoj kulturi dozvoljeno da ponudi odgovore, da nam kaže šta i kako da radimo. Šerijat je eksplicitan, a kultura je njegova zaleđina. Allah, dž. š., nam je naredio da pokrijemo određene dijelove svog tijela. Međutim, On nam nije naredio da tijelo pokrivamo određenim materijalom, nije naredio određeni modni stil, nije propisao način kako da obučemo tu odjeću. Sve dok su ciljevi šerijata ispoštovani, nije važno da li nosimo tuniku ili majicu.

Tu se otvara prostor našim kulturama, našim razlikama. Međutim, kada šerijat jasno kaže da alkohol nije dozvoljen, a mi imamo društvo u kojem je alkohol široko rasprostranjen, tada ćemo, naravno, reći da muslimanima alkohol nije dozvoljen, uprkos kulturi i državi u kojoj žive. Drugi jednostavan primjer jeste da nam šerijat nalaže poštovanje prema našim roditeljima. Međutim, način iskazivanja poštovanja različit je od kulture do kulture: načini na koji nazivamo svoje roditelje, način na koji sjedimo u njihovom prisustvu, šta smijemo, a šta ne bismo trebali raditi… Sve se to mijenja od mjesta do mjesta, od jedne do druge kulture. Stoga, nema ništa pogrešno u konstataciji da su kulturološke manifestacija islama u Americi drugačije od onih u Saudijskoj Arabiji ili u Bosni i Hercegovini. Važno je samo da ulema, duboko upućena u islamske nauke, ponudi odgovor za svaku kulturu pojedinačno. To ne smiju raditi oni koji nisu duboko upućeni u islamske nauke.

STAV: Ipak, naša pozicija u Bosni i Hercegovini bitno je drugačija od one u Americi, jer islam je ovdje dio autentičnog i autohtonog društvenog, kulturnog, pa i arhitektonskog naslijeđa. Ova činjenica nekada jeste olakšavajuća, ali je i obavezujuća istovremeno. Kakva je uloga zajednica poput naše u Bosni, koje su istovremeno i islamske i zapadne, u prezentiranju islama?

QADHI: Smatram da bosanski muslimani predstavljaju veoma, veoma važnu i unikatnu kulturu. Nadam se da će bosanski muslimani igrati istaknutiju ulogu. Vi ste dokaz da islam može cvjetati u evropskom kontekstu, da ima utjecaj i u samom srcu Evrope. Vi ste dokaz da se islam može “primiti” i prakticirati i u jednoj sasvim drugačijoj kulturi i civilizaciji igrati važnu ulogu. Doista bih volio da imam više znanja o bosanskoj kulturi. Oduvijek sam želio doći u Bosnu, već imam mnogo prijatelja porijeklom iz Bosne… Da sam došao u junu, pa da smo onda pravili razgovor, ovaj bi intervju bio drugačiji, siguran sam, jer bih imao mnogo više za reći. Jedan od razloga zbog kojih sam planirao u junu doći u Bosnu jeste da vidim svojim očima taj specifični spoj kultura koji je doista jedinstven u svjetskim okvirima. Vjerujem da ćete zbog toga imati važnu ulogu. Nadam se da će muslimanski ummet, kako onaj na Istoku, tako i ovaj na Zapadu, naučiti više o islamu u Bosni.

STAV: Na Vašim predavanjima nikada ne govorite samo o vjerskim pitanjima kao nekom zasebnom univerzumu mimo svijeta u kojem živimo. U ciklusu predavanja o predznacima Sudnjeg dana ukazujete na širi društveni kontekst kako biste historijski ukazali na trenutak kada su se ispunila pojedina proročanstva Muhammeda, a. s., koja govore o predznacima Sudnjeg dana. Koliko je i za samo razumijevanje vjere nekada potrebno poznavati historijski i društveni kontekst?

QADHI: Za učenjake, za ulemu, nužno je poznavati historijski i društveni kontekst. Nužno je znati s čim je to islam došao, nužno je poznavati zapovijedi časnog Poslanika, a. s., pravila šerijata, i uz sve to dobro poznavati kulturni i historijski kontekst. Samo ako smo dobro upućeni u sve to, samo tada smo i pozvani da donosimo rješenja za nova vremena. Uvijek se vratimo na isto pitanje: Koji aspekti šerijata su prilagodljivi, a koji su univerzalni i nepromjenjivi? Klasičan primjer za ove dileme jesu mnoga pravila vezana za ratovanje. Ona su načinjena u vremenu kada su sama pravila ratovanja bila veoma drugačija nego su danas. Mi možemo ponovo promišljati neke aspekte ratnih pravila da vidimo šta može, a šta ne može biti promijenjeno. Trenutno svjedočimo tenzijama između džihadističkih pokreta, čiji sam oštri kritičar, i glavnog toka islama koji se ne slaže s njima. Neki od tih džihadističkih pokreta bukvalno sijeku i kopiraju neke fetve stare 1.000 godina misleći da su one validne i danas. Većina ummeta, s druge strane, insistira na tome da one nisu validne jer su se promijenila vremena. Upravo zbog toga, za jednog je alima ključno da poznaje i društveni i historijski kontekst.

STAV: S kakvim se izazovima trenutno suočavaju muslimani u Americi? Koliko je Amerika doista “slobodna”?

QADHI: Mnogi su izazovi s kojima se trenutno suočavamo. Mi smo mala zajednica, ima nas manje od 1 posto stanovništva u Americi. Borimo se s islamofobijom, koja je sve očitija, a u isto vrijeme imamo predsjednika koji podržava islamofobiju. On je veoma veliki podržavatelj antiislamskih osjećanja. Pa on je izabran na sloganima: Islam nas mrzi, Zabranit ćemo muslimanima ulazak u Ameriku i tako dalje. Što se tiče slobode u Americi, postavio bih pitanje: Je li ijedna zemlja uistinu slobodna? Mislim da Amerika ima više slobode od većine zemalja i da su, uprkos svemu, muslimani slobodni. U velikim gradovima Amerike svuda možete vidjeti hidžab, brade i ljude koji predstavljaju islam. Bogu hvala, ne suočavamo se pojedinačno s otvorenom diskriminacijom samo zbog toga što smo muslimani. Stoga, doista smatram da smo jedna od slobodnijih zemalja svijeta. Što se tiče drugih oblika slobode, mi nismo potpuno slobodni, ali mislim da to nije nijedna zemlja. Postoje ograničenja u tome šta se sve može reći. Društveni pritisak će biti na onima koji kažu nešto protiv seksualnosti ili ideologije LGBT populacije. Ako to kažete na način na koji su to ljudi prije dvadeset godina sasvim normalno govorili, onda to postaje problematično.

STAV: Prije nekoliko godina na jednom američkom univerzitetu, čini mi se, zabranjeno je publiciranje cjelovite Muslimove zbirke hadisa. Traženo je da se iz nje izbaci jedan hadis, zbog prigovora da je taj hadis antisemitski… O čemu se tu tačno radilo? Šta nam ovaj događaj – zabrana publiciranja jednog klasičnog djela zbog sumnjičenja za antisemitizam – govori o slobodi govora u Americi?

QADHI: U Kaliforniji je postojala internetska stranica na kojoj su bile postavljene sve knjige hadisa. Jedna islamofobna grupa pronašla je hadis koji govori o kraju vremena, a u kojem se kaže da će među Dedžalovim sljedbenicima biti ljudi iz naroda Benu Israil, da će se kriti, a da će ih muslimani ubijati. Taj hadis je onda tumačen kao dozvola muslimanima da idu i da ubijaju, interpretiran je kao govor mržnje, antisemitizam… Iza internetske stranice na kojoj su bile hadiske zbirke stajao je MSA Univerzitet, pa je onda Univerzitet tražio da se taj hadis izbaci, da se naprosto skine sa stranice. Da budemo potpuno precizni, MSA nije zabranio hadise, već je zbog pritisaka tražio da se s njihove stranice – to je veoma važno ovdje reći, jer je riječ o njihovom posjedu – ukloni ili taj hadis i hadisi koji su po njihovom mišljenju problematični, ili sve hadiske zbirke. To je otvorilo raspravu o slobodi govora. Pokušavao sam objasniti da je ovdje riječ o tradiciji iz prošlosti, a da je interpretacija te tradicije nešto sasvim drugo. Ako ćemo već tako olahko kasapiti tradiciju, onda se trebamo osvrnuti i na mnoge knjige iz zapadne tradicije koje su rasističke, antisemitske, homofobične, i šta sve ne, a ipak se čitaju u školama. Ukazivao sam na činjenicu da je ovdje riječ o dvostrukim standardima.

STAV: Zanimljiva je ta optužba za antisemitizam, jer to nije muslimanski izum. Kada su Jevreji protjerani s Iberijskog poluotoka, primilo ih je Osmansko carstvo. Znatan broj njih doselio se tada i u Bosnu i Hercegovinu, gdje i danas postoji jedna mala jevrejska zajednica. Naravno, ovo ne znači da muslimani ne mogu biti antisemiti, ili da ne mogu potpasti pod utjecaj raznih rasnih ideologija. Međutim, ako su muslimani doista posvećeni svojoj vjeri, šta ih Kur’an i Hadis uče o tome? Ima li jedan narod prednost nad drugim?

QADHI: Antisemitizam u onom obliku u kojem je prisutan i danas nastao je u srednjovjekovnoj kršćanskoj Evropi. Govoreći iz ugla historije, potpuno ste u pravu kad spominjete primjer Jevreja, koji su, bježeći iz Evrope, našli utočište u muslimanskim zemljama. To se nije desilo jednom i to nije bio presedan, već pravilo. Najveći jevrejski teolozi srednjovjekovlja uvijek su nalazili utočište u muslimanskim zemljama. Stoga, tvrdnja da su muslimani antisemiti naprosto nije održiva, gledajući to iz historijske perspektive. Međutim, sa stvaranjem države Izrael i progonom Palestinaca, muslimanski je svijet postao ekstremno ljut i bijesan zbog toga. Iz tog vremena vučemo antagonizme prema ljudima judaističke vjere. Međutim, mi moramo razdvojiti cionizam kao politički pokret i ljude judaističke vjere. Muslimani ne bi trebali biti kritični prema ljudima drugačije vjere, već isključivo prema cionističkom pokretu. Naravno, kao muslimani se ne slažemo ni s judaizmom kao vjerom, ali to je nešto čim se kao učenjaci bavimo insistirajući na međureligijskom dijalogu. Ali, to su teološke debate i to se ne treba tretirati kao antisemitizam. Istina islama počiva na tome da druge religije u obliku u kojem ih vidimo danas nisu istinite.

Naravno, i kršćani će reći da pripadnost kršćanstvu isključuje druge religije, baš kao što će to reći i pripadnici judaizma. To je jedna dimenzija. Biti musliman naprosto isključuje našu pripadnost kršćanstvu ili judaizmu. Ono što kao muslimani ne smijemo raditi jeste označavati sve pripadnike druge vjere kao zloće. To je pogrešno, a neki su muslimani, to treba reći, počeli o svim pripadnicima judaizma govoriti kao o nekakvom elementu konspirativne prirode, što je pogrešno i nezdravo. To je moderna manifestacija evropskog antisemitizma u kojoj su zapeli pojedini muslimani zbog brkanja dviju perspektiva: teološke, koja se ogleda u nečijoj pripadnosti judaizmu, i političke, koja se ogleda u stvaranju države Izrael.

STAV: U jednom svom predavanju spominjali ste cionizam kao ideologiju koja nije svojstvena isključivo Jevrejima. Neki protestanti – posebno oni u političkom vrhu SAD-a – jesu cionisti. Kako ste objasnili, taj cionizam proizilazi iz protestantskog narativa o kraju svijeta i dolasku Spasioca, što će, po njihovom vjerovanju, imati pogubne posljedice za same Jevreje. Volio bih da našim čitaocima detaljnije objasnite ovo…

QADHI: Cionizam je politički pokret čiji pripadnici vjeruju da je Izrael od Boga obećana zemlja pripadnicima judaističke vjere. Ovo je politička, ne teološka parola, što znači da ima Jevreja koji u ovo ne vjeruju. S druge strane, ima kršćana koji u ovo vjeruju. Veliki dio kršćana protestanata vjeruje u ovo i oni su veći cionisti od mnogih Jevreja. Razlog zašto je to tako je teološke naravi. Naime, protestanti vjeruju da je jedan od znakova Isusovog povratka na Zemlju taj što će svi Jevreji živjeti na prostoru Svete zemlje. Stoga protestanti ohrabruju Jevreje da se odsele u Izrael, zbog čega pomažu i državu Izrael, duboko vjerujući da time ubrzavaju povratak Isusa. Istina je, dakle, da protestanti ne brinu toliko o Jevrejima koliko brinu o sebi i povratku svog spasioca. Naravno, drugi aspekt zbog kojeg se podržava državu Izrael jesu, ako gledamo iz njihove pozicije, muslimani koji su problematični. Protestantski cionizam rezultat je kombiniranja islamofobije i vlastite teologije. Većina muslimana ovog uopće nije svjesna.

STAV: Kako Vi, iz ugla islamske teologije i tradicije, gledate na pandemiju COVID-19? Kako pandemija bolesti COVID-19 utječe na zajednicu muslimana u Americi?

QADHI: Iz teološke perspektive, mislim da o pandemiji trebamo razmisliti kao o poruci koju nam šalje Allah, dž. š., da razmislimo o našim djelima i grijesima. Ovo nije nešto što je došlo niotkud. Naši kolektivni grijesi, naša arogancija i nepravda, lažne invazije, naš odnos prema izbjeglicama, zanemarivanje prirode i okoliša, naš nemar i naš ateizam, sve su to grijesi u kojima smo kao čovječanstvo, ne govorim ovdje o pojedincima, prevršili svaku mjeru. Iz Kur’ana znamo da je Allah ranije slao javne kazne cijelim kolektivima kako bi se vratili Njemu. Gledano iz perspektive šerijata, kolektivna kazna nije ista kao i pojedinačna kazna. Kolektivna kazna nas pogađa čak i ako su među nama izvrsni pojedinci. Međutim, mi kao muslimani moramo sebe zaštititi od kazni koje su predviđene za pojedinca, o tome stvarno moramo brinuti, čak i onda kada je kažnjena zajednica u kojoj živimo. Onog trenutka kad se određeni broj pojedinaca vrati Allahu, onda će i ova “kazna” biti od nas uklonjena. Kao muslimani, moramo razumjeti da je ovo poziv na buđenje, poziv da se doista vratimo Allahu. Istovremeno, ovo je poziv i za nemuslimane da postanu religiozni. Ikakva religioznost bolja je od odsustva religioznosti. Poniznost prema Bogu bolja je od arogancije ateizma i agnosticizma. Inšallah, kad se dovoljan broj ljudi vrati Allahu, ovo će od nas biti uklonjeno. Ovo, naravno, ne znači da ne trebamo biti razumni i oprezni. Mi kao muslimani trebamo poslušati savjete medicinara i naučnika. Većina muslimana u Americi razumije ovo. Svi naši mesdžidi su zbog pandemije zatvoreni bez ijednog incidenta.

Poruka muslimanima u Bosni i Hercegovini: Budite ponosni na to ko ste

Vi ste jedinstvena kultura. Vi se možete ponositi svojom historijom i svojim naslijeđem. Stoga trebate biti blistav primjer i uzor ostatku svijeta. Imate mnogo toga za ponuditi, posebno muslimanima na Zapadu. Stoga, budite ponosni na to ko ste, budite ponosni na svoje naslijeđe, na svoju kulturu i etnicitet, a najviše na ono što vam je islam dao. Povežite se sa svojom tradicijom i budite dobri ambasadori svoje vjere ostatku svijeta. Molim Allaha da ova kriza prođe i da sa svojom grupom posjetim vašu zemlju o čijim sam ljepotama slušao od mnogih svojih prijatelja. Ne mogu iščekati da ovo prođe pa da dođem u Bosnu i direktno se povežem s vašom kulturom. Bog vam dao svako dobro.       Razgovarao: Hamza RIDŽAL         stav.ba