Armija BiH je zaista jedini nosioc i baštinik antifašističkih tradicija
S nevjericom sam gledao prošlonedjeljnu emisiju Pečat Televizije Republike Srpske, odnosno brutalan napad na člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića u toj emisiji Kao neko ko se u ranim poratnim godinama, kao saradnik američkog Instituta za mir, zalagao za inicijativu „istine i pomirenja“ nakon balkanskih ratova devedesetih, s nevjericom sam gledao prošlonedjeljnu emisiju Pečat Televizije Republike Srpske, odnosno brutalan napad na člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića u toj emisiji. Komšićev grijeh? Što je na obiležavanju godišnjice formiranja Armije Bosne i Hercegovine izjavio kako se ta armija pokazala kao jedini sljedbenik antifašističke ideje u našim krajevima.
Ta izjava izazvala je provalu nekontroliranog bijesa entitetske televizije. Autor je, kako kaže, „takozvanoj Armiji BiH“ pripisao najcrnja zlodjela optužujući i Komšića – kao nosioca ratnog odlikovanja Zlatni ljiljan – da je „pucao na Republiku Srpsku i njene građane“; da su tu armiju predvodili predratni kriminalci kojima je ratni predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine podijelio generalske činove; kako je Armija prihvatila i mudžahedine koji su činili zločine inspirisani idejama islamskog ekstremizma; i kako je Komšić „umislio da je u ratu pucajući u Srbe pucao u Nijemce“ i to valjda objašnjava kako je Armiji pripisao vjernost antifašističkim tradicijama. Taj zapjenjeni napad na člana državnog Predsjedništva, u kojem se usput navodi kako je njegov djed u Drugom svjetskom ratu bio među četnicima: počasni pedigre u današnjoj revizionističkoj interpretaciji srpske istorije, sadrži i pouku Komšiću kako je Jugoslovenska narodna armija „nastavila i baštinila“ antifašističke tradicije.
Više puta sam, i na ovom mjestu, pisao o štetama koje su Bosni i Hercegovini i njenoj armiji nanijeli odmetnuti komandanti i jedinice tokom opsade Sarajeva; osuđivao sam i u najtežim danima opsade pojedinačne zločine nad sugrađanima nebošnjačke nacionalnosti i otimačinu njihove imovine; pisao o štetnim posljedicama islamizacije dijelova Armije; zataškavanja ratnih zlodjela stranih „ratnika džihada“ i odbijanja da se oni istraže i kazne; poratnog preimenovanja ulica, javnih ustanova i trgova po opskurnim ličnostima bošnjačke istorije uključujući i pripadnike i propagandiste ustaštva i fašizma. To je – na žalost – otužan primjer u kojem se, odbijanjem da se kazne zloćini počinjeni „u ime Bosne i Hercegovine“, daju argumenti svođenju uloge Armije u odbrani građana i bosanske države samo na ulogu „predratnih kriminalaca“ i „uvoznih mudžahedina“ kao u slučaju jednostranog napada na Komšića sa pozicija „srpske nevinosti“ u emisiji banjalučke televizije.
Taj prilog – gotovo četvrt stoljeća nakon rata i nakon svih suđenja i presuda Tribunala za ratne zločine u Hagu – po svojoj jednostranosti i preziru za činjenice na tragu je najžalosnijih primjera ratnohuškačke produkcije paljanske ratne televizije: o bacanju srpske nejači lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu; o tome kako je Sarajevo pod opsadom muslimanskih snaga iznutra a Srbi samo brane svoja vijekovna brda; o nastojanjima da se pokaže kako u toj opsadi – recimo u dva masakra na pijaci Markale – „muslimani ubijaju sami sebe da bi izazvali stranu intervenciju“ … Optužba kako su Komšić i Armija „gađali Republiku Srpsku i njene građane“ odvratna je po svojoj namjeri ne samo izjednačavanja već i jednostrane raspodjele krivica: nije Armija Bosne i Hercegovine opsjedala i tri i po godine terorisala gradove proglašene „srpskim“ u sistematskom ubijanju Bosne i Hercegovine nego je branila od tog terora Sarajevo, Srebrenicu i Žepu, Goražde i Bihać.
Nije Armija Bosne i Hercegovine – već srpska vojska i paravojni arkanovci i „crvene beretke“ – provodila operacije „etničkog čišćenja“ i istrebljenja širokih razmjera nesrpskog stanovništva od Zvornika i Višegrada, Bratunca i Srebrenice, Prijedora i drugih krajiških gradova; i nije ta armija već političke i vojne vođe Republike Srpske – kako je dokumentirano, dokazano i presuđeno u Hagu – formirala koncentracione logore u Omarskoj i Keratermu kod Prijedora i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine ni masovne grobnice poput Tomašice i desetine drugih u etnički očišćenim krajevima. U troipogodišnjem teroru nad Sarajevom odvratno nasilje predratnih kriminalaca nad sugrađanima prije svega srpske i hrvatske nacionalnosti, sa desetinama nevinih žrtava, ne može se porediti sa zlom koje su u opsjednutom Sarajevu i njegovom srpskom stanovništvu nanijeli komandanti srpskih snaga: general Mladić u komandama artiljeriji da tuče „Velušiće jer tamo nema srpskog življa mnogo“ – dakle, ubijaj i Srbe ako ih nije previše ili kad je njegova artiljerija u ljeto 1992. spaljivala cijele solitere u mom komšiluku u Hrasnom kažnjavajući tako „soliterske Srbe“ što nisu prihvatili pozive sa skupštinske govornice da napuste te solitere jer to „nisu njihova ognjišta“.
Ta zlodjela doživjela su kulminaciju u genocidu u Srebrenici. Autor priloga na banjalučkoj TV, nudeći primjer JNA kao nosioca i baštinika antifašističkih tradicija nema ni najmanjeg poštovanja za činjenicu da je ta Armija uprljala vlastitu prošlost kad je u raspadu Jugoslavije stala na jednu stranu, bombardirala Dubrovnik i rušila Vukovar sve dok vodeći list u Beogradu nije objavio naslov u vrhu prve strane: „Vukovar sravnjen ali slobodan“. Osobno ne mislim da na svaki primjer falsificiranja prošlosti treba reagirati, revizionista je uvijek bilo i bit će ih a autentična historija sačuvana je u haškim presudama, ali ovdje nije riječ tek o novinaru kojeg je stigao virus nacionalizma: riječ je o provođenju sistematske politike poricanja prirode i zlodjela iz ratova devedesetih koja ponekad osim prezira zahtijeva i dokumentiran odgovor. Piše: Kemal Kurspahić, thebosniatimes.ba (TBT, RSE)