Na sceni politika koja je Srbiju dovela do sprovođenja genocida u BiH

Predsjednik Građanskog demokratskog foruma (GDF) i beogradski advokat Aleksandar Olenik kazao je u intervju za Vijesti.ba da bosanski Srbi moraju shvatiti da im je Sarajevo glavni grad, a ne Beograd, te da je rijeka Drina prirodna granica između Srbije i BiH.

Olenik je kazao kako politički pokret na čijem čelu se nalazi neće bojkotovati izbore u Srbiji, jer su izbori jedini način da se izbori za bolje društvo. Ovaj beogradski advokat, rođen 1973. godine u Kikindi, u razgovoru za Vijesti.ba govorio je o stanju u Srbiji, odnosima u regionu, suočavanju s prošlošću…

Radio je kao advokat u više domaćih i međunarodnih organizacija, poput Norveškog savjeta za izbjeglice, Danskog savjeta za izbjeglice, Mercy Corps i Fonda za humanitarno pravo, gdje je pred domaćim i međunarodnim sudovima zastupao nacionalne i vjerske manjine, interno raseljena lica, izbjeglice i žrtve ratnih zločina. Trenutno na sličnim slučajevima radi u beogradskom Centru za prava manjina i Evropskom centru za prava Roma u Budimpešti. Jedna od prvih presuda za govor mržnje u Srbiji protiv urednika tabloida Informer izvojevana je uz pomoć upravo advokata Olenika.

Bio je član Pokreta slobodnoh građana, u kome je imao funkciju člana Izvršnog odbora i šefa Pravnog tima. Nakon što je pokret napustio dotadašnji predsjednik Saša Janković, kandidovao se za predsjednika. Ubrzo pošto je na tu funkciju izabran Sergej Trifunović, napustio je pokret.  

Bio je jedan od inicijatora osnivanja nove političke organizacije Građanski demokratski forum, čiji je predsjednik postao na osnivačkoj skupštini u martu 2019.  

Razgovarao: Haris Ljevo

Neki predstavnici opozicije i građanskog sektora u Srbiji zagovaraju bojkot narednih izbora, jer ne postoje uslovi za održavanje slobodnih i demokratskih izbora. Kakav je vaš stav o tome i hoćete li bojkotirati izbore ili izaći i boriti se za glasove građana?  

OLENIK: Građanski demokratski forum (GDF) izlazi na sljedeće parlamentarne izbore. Odluku o učešću na ovim izborima smo donijeli prije više od dva mjeseca, tako da nas ne zanima promjena, odnosno smanjenje izbornog cenzusa sa pet na tri posto, što se nas tiče mogu i da ga podignu na sedam posto. Izborni uslovi jesu loši ali se oni neće promijeniti sami od sebe već mi moramo da ih promijenimo. Ostanak kod kuće, pasivnost i ne izlazak na izbore odgovara samo trenutnoj vlasti jer će na taj način imati apsolutnu većinu u palamentu i sigurnih i laganih još četiri godine vladavine. Bitno je istaći da će sa ili bez bojkota, na izbore svakako izaći oko 50 posto građana, te legitimitet izbora neće biti upitan, te je plan zagovornika bojkota da nakon šest mjeseci traže nove izbore sasvim nerealan i štetan. Pored izlaznosti, potrebno je istaći da se u bližoj prošlosti pitanje bojkota već pominjalo, pa nam je tako najbiža 2000. godine, kada su izborni uslovi bili još gori nego sada jer smo tada imali Miloševića na vlasti koji je sprovodio politička ubistva, kao što su ubistva Stambolića i Ćuruvije, kao i dva neuspješna atentata na Vuka Draškovića.

U isto vrijeme, sadašnji predsjednik Republike je bio na mjestu ministra informisanja sa koga je lično zatvarao nezavisne medije. U tim uslovima je bilo više razloga za bojkot nego u ovom trenutku, ali je tadašnja opozicija donijela pravilnu odluku da ipak izađe na izbore. Upravo izlaskom na izbore u septembru 2000. godine, Miloševićev režim je natjeran na krađu izbora a baš ta krađa je bila razlog za masovne proteste građana 5. okobra 2000. godine. Da opozicija tada nije izašla na izbore, ne bi bilo ni 5. oktobra. Naravno, postoji i dosta razlika u odnosu na 2000. godinu, a dvije su najveće i najvažnije: prvo, sva tadašnja opozicija je bila pro EU, apsolutno svi, čak i desne tj. nacionalističke stranke pa čak i njihovi lideri koji su kasnije osuđeni za ratne zločine, su se zalagali za pristupanje Srbije EU. Današnji, nažalost dio opozicije, organizovan u Savez za Srbiju je javno odustao od evropskog puta. Drugo, tadašnja opozicija je imala podršku zapada dok danas taj isti zapad više podržava zvanični Beograd. Na ovom mjestu treba pomenuti i tzv. ’’bele listiće’’ kao jedan od načina bojkota izbora, koji je 2012. direktno doveo na vlast Aleksandra Vučića. Ukratko, svako povlačenje iz političke borbe ide samo na ruku zvaničnom Beogradu i čini štetu svim opozicionim grupama.

Glavna tema u regiji zadnjih dana je Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori, koji je izazvao žestoke reakcije u Srbiji, ali u drugim zemljama regiona. Da li je po vama usvajanjem ovog zakona ugroženo srpstvo i SPC?  

OLENIK: Niti je ugroženo srpstvo, niti je ugrožena SPC, niti ima ’’otimanja imovine’’ SPC. Velika većina građana koja učestvuje u političkim protestima organizovanim od strane SPC (koji se samo nazivaju molebanima ili litijama), nije pročitala taj zakon, niti zna kakvo je stanje u susjednim zemljama po pitanju imovine SPC. Pa tako, na primjer u Hrvatskoj su sve pravoslavne crkve u vlasništvu države a crkva je korisnik, dok se namjena ovih nekretnina ne može mijenjati. Veći dio crkava je i u Srbiji u vlasništvu države, crkva je korisnik a namjena objekta se ne može mijenjati. Slično je i u Grčkoj, gdje je crkva tužila državu Evropskom sudu i izgubila je taj spor. Takođe, prije više od dvije godine je i SPC tužila Crnu Goru Evropskom sudu, i izgubila je taj spor. Tako da je ovaj zakon veoma sličan zakonu u Srbiji, te je u skladu sa evropskim standardima. Ovdje je za srpske nacionaliste u Srbiji ali i u Crnoj Gori, sporno pitanje crnogorskog identiteta, koji nije isto što i srpski identitet, kao i pitanje državnosti Crne Gore. Što se tiče identiteta, SPC je vjerska intitucija Srba u Srbiji, Americi, Evropi pa i u Crnoj Gori, ali SPC nije vjerska institucija Crnogoraca ni u njihovoj vlastitoj državi niti bilo gdje drugo. Ovaj opravdani stav Crnogoraca predstvalja i ugrožavanje osnovnog ljudskog prava a to je pravo Crnogoraca na organizovano ispoljavanje vjere, što im srpski nacionalisti brane uporno ih prisiljavajući da prihvate tuđu, tj. SPC, kao svoju crkvu i zabranjujući im da imaju svoju crkvu. Inače, Crna Gora je imala svoju crkvu sve do 1918. godine, kada je Crna Gora okupirana od strane Kraljevine Srbije.

Što se tiče državnosti, zvanični Beograd zadnjih godina formalno priznaje nezavisnost Crne Gore, ali je to samo formalnost, jer svojim djelima (pogotovo medijima) šalje sasvim drugačiju poruku, koja bi se mogla definisati na sljedeći način: nezavisnost Crne Gore je greška i to je samo privremeno stanje vezano za vladu Mila Đukanovića, pa kad ona ode sa vlasti onda će nestati i nezavisnost Crne Gore, te će se Crna Gora vratiti Sbiji. Svaki put je potrebno naglašavati da je nezavisnost Crne Gore nepovratna stvar i da je nezavisna Crna Gora susjedna i prijateljska država. Ako pogledamo nacionalističku histeriju u Srbiji i Crnoj Gori, koju najviše potpiruje i sprovodi SPC sa zvaničnim Beogradom ali i uz veliku pomoć nacionalističke opozicije u okviru Saveza za Srbiju, onda je najvidljivija politička matrica koja je ponavlja od Miloševića, pa preko Koštunice i Tadića, pa sve do Vučića i Saveza za Srbiju, koji već punih 30 godina sprovode ’’dešavanja naroda’’ uz manipulaciju da su Srbi negdje ugroženi. Prosto je nevjerovatno da za 30 godina nismo ništa naučili i da ponavljamo greške. Razlog za to je dominantana nacionalistička politika u Srbiji koja je sada postala i očigledna, i to u odnosu na Crnu Goru. Kao da smo zaboravili da nas je ta ista politika dovela do sprovođenja genocida u BiH, i da, tamo gdje se ’’događao narod’’ nije zaštićen ni jedan interes Srba.

Prije nekoliko dana ste izjavili da će se Srbija moći porediti sa Crnom Gorom tek kada postane članica NATO-a i dođe pred vrata EU. Kakav je vaš stav o članstvu Srbije u NATO-u i protivljenju srbijanskih političara, ali i političara iz reda srpskog naroda u BiH, ulasku BiH u NATO? 

OLENIK: Politika Građanskog demokratskog foruma se može sažeti u sljedećem: Srbija na Zapadu. To podrazumijeva članstvo u svim organizacijama, pogotovu u dvije najvažnije, a to su EU i NATO. Moje mišljenje je da se samo članstvom u NATO-u, kao što su to uradile Crna Gora i Sjeverna Makedonija, možemo nepovratno usmjeriti Srbiju ka zapadu i, istovremeno je izmijestiti iz zone malignog uticaja Rusije i istoka. To će biti odlučujući korak, kojim se suštinski čini izbor između istoka i zapada.

Koliko se današnja Srbija promijenila u odnosu na Srbiju iz devedesetih godina?

OLENIK: Nažalost, ne mnogo. Najveća razlika je što nema rata, ali je kao i tada, nacionalistička politika dominantna i to kako pri zvaničnom Beogradu, tako i u dijelu opozicije pri Savezu za Srbiju. Tek kada u Srbiji nacionalistička polititika postane manjinska, a primat preuzme građanska i demokratska politika, možemo da krenemo naprijed. Za to imamo i primjer iz kratkog perioda od 2000. pa do 2003. godine, kada je premijer bio Đinđić, i kada je bila vidljiva promjena sistema jer je i dominantna politika bila promijenjena.

Bh. entitet Republika Srpska je 9. januara obilježio "Dan republike", koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim danom. U Banja Luci je bio i državni vrh Srbije. Kakva je to poruka BiH?  

OLENIK: Ta poruka je slična onoj prema Crnoj Gori. Konkretno, zvanični Beograd formalno priznaje BiH, ali suštinski, svojim ponašanjem čini sve da postavi Republiku Srpsku izvan njenog ustavnog položaja. Granica sa BiH je na Drini a glavni grad BiH je Sarajevo, bez obzira koliko vremena Milorad Dodik provodi u Srbiji i na televizijama u Srbiji.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić stalno govori da poštuje teritorijalni integritet BiH, ali istovremeno govori o zaštiti svih Srba u regionu i značaju Republike Srpske za Srbiju. Kako gledate na te njegove kontradiktorne stavove?

OLENIK: Aleksandar Vučić je bio i ostao običan radikal sa politikom koja Srbiju definiše sa granicom Karlobag, Karlovac... koji je uspio da prevari zapadne političare i da istovremeno iskoristi katastrofalne greške Demokratske stranke, kako bi došao na vlast. A na vlasti se ponaša isto kao što se Vojislav Šešelj ponašao na vlasti u Zemunu. Suprotno Ustavu Republike Srbije, kod nas se na vlast dolazi, ali i odlazi, na predsjedničkim izborima. Zato je jako važno izaći na sljedeće parlamentarne izbore jer su ovi izbori, ustvari, priprema za sljedeće predsjedničke izbore koji su na redu 2022. godine, najkasnije. Tek na sljedećim predsjedničkim izborima postoji šansa da se smijeni Aleksandar Vučić. Ako bi sadašnja opozicija većinski bojkotovala parlamentarne izbore, to bi dovelo do uništavanja same opozicije, jer bi dvije godine pred najvažnije izbore ostali bez budžetskog finansiranja i bez vidljivosti. Za dvije godine bez budžetskog finansiranja lokalna mreža opozicionih stranaka bi bila potpuno uništena i na sljedećim predsjedničkim izborima ne bi bilo organizovanog političkog otpora Aleksandru Vučiću, i zato je bojkot veoma štetan i zato Građanski demokratski forum izlazi na sljedeće parlamentarne izbore.

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik je u zadnje vrijeme nekoliko puta ponovio da ga vrijeđa kada se za Srbe u BiH kaže "bosanski Srbi". Kako komentirate to i ima li nade u bolji život na ovim prostorima dok god vodeći političari iz Banja Luke rade u Sarajevu a gledaju prema Beogradu, ili što bi se u narodu kazalo "siju žito u Bosni, a mole Boga da rodi u Srbiji"?

OLENIK: Izraz ’’bosanski Srbi’’ je suštinski tačan i u tome nema problema. Gospodinu Dodiku treba stalno ponavljati da je granica na Drini i da Sarajevo glavni grad BiH. Veći problem je politika zvaničnog Beograda koji pod maskom ’’brige o Srbima vam Srbije’’ suštinski sprovodi već jednom poraženu nacionalističku politiku Slobodana Miloševića i na taj način pogubno djeluje na odnose u regionu. U toj politici, gospodin Dodik samo izvršava politiku zvaničnog Beograda.

Kosovo je srce Srbije, rečenica je koju godinama ponavljaju srpski desničari. Kakav je vaš stav po pitanju nezavisnosti Kosova i kako gledate na odnose Beograda i Prištine?

OLENIK: Kosovo je od 1999. godine, faktički nezavisno od Srbije i to u najvećoj mjeri zahvaljujući politici Vučića, Šešelja, Dačića i Miloševića iz 90tih, i to treba glasno i jasno reći svim građanima Srbije u cilju prestanka sa obmanama i samoobnama, kao što treba prestati i sa lažnim politkama ’zvedica i fusnota’ i početi sa součavanjem sa zločinima i sa njihovim posljedicama. Problem Kosova se mora riješiti sporazumom koji će biti prihvaćen od strane građana Kosova i Srbije i koji će donijeti stabilnost. Mišljena smo da Aleksandar Vučić ima političku snagu da dođe do ovakvog sporazuma i da ga sprovede, i u tom dijelu ima našu podršku. Međutim, takođe smo mišljenja da Aleksandar Vučić ne želi da riješi pitanje Kosova već ga i dalje zloupotrebljava u dnevno-političke svrhe. Svaki dan bez sporazuma šteti građanima Kosova ali i Srbije, zato je potrebno da zvanični Beograd prestane da se skriva iza carina i tzv. povlačenja priznanja Kosova i da odmah nastavi sa pregovorima.

Možemo li uskoro očekivati da srbijansko društvo doživi neku vrstu katarze i otvoreno prizna i izvini se za ratne zločine koje je počinio režim Slobodana Miloševića u njihovo ime u BiH, Hrvatskoj, Kosovu, posebno u mjestima kakva su Srebrenica ili Vukovar?

OLENIK: Nisam optimista po ovom pitanju, jer je prvi uslov za katarzu, priznanje i iskreno izvinjenje, promjena dominantno nacionalističke politike u Srbiji. I to je najočitije na zadnjem primjeru odnosa zvaničnog Beograda ali i dijela opozicije u Savezu za Srbiju prema Crnoj Gori. Tek nakon promjene politike dolazi i do promjene sistema ali i do promjene nosilaca politike. Nikada ne treba zaboraviti da su Vučić i Dačić isti oni Vučić i Dačić iz 90tih godina.

(Vijesti.ba)