Današnje generacije izložene su svakodnevno gruboj stvarnosti života u dejtonskoj Bosni i Hercegovini,
te su u tom smislu dosta realističnije u svojim svjetonazorima i političkim ukusima. One su istovremeno i prve generacije Bošnjaka koje su odrasle sa slobodama koje smatraju urođenim i neotuđivim pravima i njima se one neće moći oduzeti na prevaru Ministarstvo odbrane i Oružane snage BiH već provode postupak utvrđivanja konkretnih činjenica o događaju te će po okončanju utvrđivanja svih činjenica poduzeti eventualno potrebne mjere i aktivnosti
Komanda Šeste pješadijske brigade Oružanih snaga BiH na čijem je čelu brigadir Radovan Jović, 13. januara organizovala je prijem povodom pravoslavnog Božića. Prijem je organizovan u kasarni Kozara u Banjoj Luci, gdje je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik dočekan uz taktove srpske koračnice “Marš na Drinu”! Srpsku koračnicu “Marš na Drinu” odsvirao je Orkestar OSBiH koji prilikom dolaska stranih delegacija, članova Predsjedništva BiH i slično… intonira državnu himnu.
Ove godine navršava se 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je zaustavljena agresija na Bosnu i Hercegovinu. Dvadeset pet godina, četvrtina stoljeća i frtalj jednog vijeka. To je dovoljno vremena da bi se mogao donijeti neki vrijednosni sud, da bi se moglo reći da li je riječ o pozitivnom ili negativnom događaju. Ipak, nemoguće je donositi generalne ocjene, a bilo kakav sud validan je tek za našu današnju perspektivu i vrijedi samo za moment u kojem živimo. Gotovo je sigurno da se naša gledišta razlikuju od onih iz 2000. godine, koja su opet drugačija od stavova iz 2010. godine, a tek će vrijeme pokazati kako će se na Dejtonski mirovni sporazum gledati 2030. godine, ukoliko poživi do tada. U suštini, jedina istinska i valjana ocjena Dejtonskog mirovnog sporazuma jeste ona koja će se donijeti tek kada on prestane važiti. Stanje koje će nastupiti nakon toga i stanje u kojem se bude nalazila Bosna i Hercegovina bit će jedina validna i trajna ocjena. Sama hronologija možda bi mogla biti i ključ za razumijevanje onoga što Dejtonski mirovni sporazum predstavlja. Ukoliko postdejtonsku historiju Bosne i Hercegovine podijelimo ugrubo na tri zasebna perioda, možemo uočiti i krupne promjene u percepciji Dejtona. Ovi periodi nisu jasno ograničeni, prepliću se u svom početku i kraju, nekad je teško i vidjeti kada je jedan počeo, a drugi završio, no, ipak se može napraviti distinkcija.
POTPISUJ, ALIJA… U prvom periodu Dejton je za većinu ljudi značio prestanak rata. I ništa više. To je bilo dovoljno. Nije se mnogo niti razmišljalo niti polemiziralo o prednostima, manama ili dugoročnim efektima, te se uglavnom gledalo obnoviti porušene živote. Paradoksalno, iako je sigurnosna situacija u osnovi bila mnogo opasnija i teža nego danas, pa su povratnike napadali čak i minobacačima, a auta s tablicama na kojima su bili ljiljani često su kamenovana na putu za more, ipak je postojao neki optimizam koji je tipičan za početak bilo koje epohe koja slijedi nakon velikog iskušenja. Sve je ličilo na neko ozdravljenje poslije teške bolesti, kada se svijet gleda drugačijim očima i kada svaki problem izgleda mali i beznačajan u odnosu na ono što se preživjelo. Još jedna kontradiktornost jeste i to da, iako su oružani incidenti i napadi bili relativno česti, iz današnje perspektive sasvim jasno da su šanse za bilo kakvo otvoreno narušavanje sporazuma i posljedično nasilje visokog intenziteta bile minimalne i gotovo nepostojeće radi nekoliko desetina hiljada pripadnika IFOR-a, a zatim SFOR-a. Historijska ironija jeste da je to vrijeme malih i skromnih očekivanje u tvari bio period kada su postojale najveće šanse da se mirovni sporazum pretoči u istinski mir. Istovremeno, to je i vrijeme početka brutalne medijske kampanje rušenja svih pozitivnih tekovina iz rata.
PREVARA U KONTINUITETU Drugi period mogao bi se okarakterizirati kao vrijeme velikih očekivanja i gorkih razočarenja. Već je postajalo jasno da se iz stanja dugotrajnog primirja prelazi u neko stanje nove normalnosti, te su u skladu s time porasla očekivanja, namjere, ali i ambicije svih strana da nova normalnost postane što bliža vlastitim vizijama. Istovremeno su jačali i legitimizirali se separatizmi, ali i želje za normalnijim uređenjem države. Ovaj je period naročito obilježen nepredvidljivim i promjenjivim ponašanjem međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Teroristički napadi na New York 11. septembra 2001. godine, krvavi globalni “rat protiv terora” koji je uslijedio, te posljedični globalni rast islamofobije izbacili su pitanje uspostave trajnog i pravednog mira u Bosni i Hercegovina s liste prioriteta velikih sila. Umjesto toga, dio međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini prihvatio je sporazum kao dato i nepromjenjivo stanje te počeo više pažnje obraćati na to koji politički akteri u Bosni i Hercegovini više odgovaraju njihovim vlastitim interesima.
U praksi je to značilo direktno uplitanje u politički život Bosne i Hercegovine, pokretanje, sponzoriranje i promociju jednih političkih projekata te subverziju onih drugih “nepoćudnih”. Danas je jasno da ovo uplitanje nije donijelo nikakve dugoročno pozitivne rezultate. Slamanje hrvatske “samouprave” i pokušaji da se nađe alternativa velikosrpskoj politici SDS-a ne samo da nisu donijeli opipljive rezultate na duge staze, njihovi efekti uveliko su poništeni neshvatljivim i neprihvatljivim miješanjem u bošnjačku političku, društvenu i kulturnu scenu, što je na kraju samo imalo efekt slabljenja kohezije i kapaciteta prodržavnih snaga. Separatizmi nisu oslabljeni, štaviše, ojačali su jer je kompromitiranog Antu Jelavića zamijenio Dragan Čović, a SDS, koji je bio teško opterećen i ucijenjen ratnozločinačkom prtljagom, zamijenjen je “umivenim” Dodikovim SNSD-om. Tokom cijelog tog procesa, radi uplitanja međunarodne zajednice, Bošnjaci ili nisu imali autentičnog predstavnika ili su njihovi predstavnici bili zabavljeni političkom borbom za opstanak koja se odvijala na bošnjačkoj političkoj sceni. Upravo je to vrijeme kada su usvojeni mnogi štetni zakoni na kojima danas jašu separatističke politike dok su u isto vrijeme pometeni mnogi bošnjački, u ratu dokazani i provjereni, kadrovi. To i jeste vrijeme pojave prvo cinizma, a zatim i nihilizma u bošnjačkom društvu, vrijeme kada je odranije pokrenuta medijska propaganda počela da daje prve krupne rezultate.
MASKE SU PALE Treći period, onaj koji danas živimo, mogli bismo okarakterizirati kao svojevrsno zatvaranje kruga. Dejtonski mirovni sporazum danas je istovremeno i nova normalnost, ali i obično primirje sa sve bližim rokom isticanja. Nakon što je međunarodna zajednica pitanje trajnog mira prepustila drugorazrednim i trećerazrednim “pomoćnicima zamjenika podsekretara”, Bosna i Hercegovina ušla je postepeno u određeni limbo, stanje i prostor u kojem mir opstaje ne zbog nekih vanjskih garancija ili snage kohezivnih faktora već intrigantnog, ponekad i nebuloznog klupka raznih interesa koji se isprepliću na takav način da pružaju određenu dozu stabilnosti. Srpsko-hrvatski separatizmi jači su i izraženiji nego ikada, no prava istina je da oni nikada i nisu bili ugašeni, tek su hibernirali čekajući “otopljavanje” situacije. Oni bi, radi svoje prirode, koja nije politička već prije svega duboko kulturološka, neminovno eskalirali s prvim pravim “proljećem” ma koliko vremena da je prošlo. Iz današnje perspektive, nakon 25 godina, čini se da Dayton nije odumro i degradirao, tek se pokazala njegova prava privremena priroda. Pokazala se i njegova štetnost jer su partikularne bošnjačke pozicije i kapaciteti za samostalnu odbranu države, u slučaju kršenja sporazuma, danas dosta slabiji nego što su bili 1995. godine. Ovo slabljenje bošnjačkih pozicija jeste koliko posljedica planskih zahvata dijela međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, toliko i opravdane želje bošnjačkog društva da živi normalnu evropsku demokratiju i pluralnost. Ako se vrlo izvjesni kraj sporazuma želi dočekati spremnim, kontinuirani proces duhovne, mentalne i fizičke demilitarizacije morat će biti zaustavljen, a što je trend koji se već nazire.
MUKOTRPNA KONSTRUKCIJA DRŽAVOTVORNOSTI S druge strane, kaljenje kroz mnoga razočarenja i padove doprinijelo je odrastanju Bošnjaka kao političkog naroda. Ovaj je fenomen primjetan tek u proteklih nekoliko godina i pokazatelj je da Bošnjaci politički sazrijevaju. Sporo i s mukom, ali napreduju. Očita je emancipacija na medijskom polju, gdje je, zahvaljujući prije svega tehnološkom napretku, internetu i pojavi društvenih mreža, razbijena medijska okupacija “nezavisnih medija” koja je gušila Bošnjake u ranijim periodima. Primjetna je i bošnjačka kulturološka renesansa, koja je opet posljedica smjene generacija te dolaska ljudi koji su neopterećeni zabludama “bratstva i jedinstva”, pa stoga bez opterećenja rade na promociji bošnjačke posebnosti, ali bez da je zatvaraju u ekskluzivni prostor koji bi značio geto. Stoga, komunikacija s drugim narodima u Bosni i Hercegovini i dalje je bitna, odnosno presudna, za očuvanje države, ali ona se više ne može temeljiti na propalim pristupima lijeve buržoazije koja dijalog vidi kroz reinstituciju bolesnog jugoslavenskog duha. Sve to ima kao rezultat rast osjećaja samosvijesti i nacionalne posebnosti, što je jedan od osnovnih uvjeta za opstanak Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Historijski predah, kakav jeste Dejtonski mirovni sporazum, kako bi se posvetili samokonsolidaciji, bio je potreban Bošnjacima koji proteklih 150 godina iskaču iz jedne okupacije u drugu, i to isključivo nakon krvavih ratova i kriza.
Četvrtina stoljeća dovoljno je dug period da već imamo generacije punoljetnih glasača koje su odrasle u jednom periodu koji je potpuno različit od onoga što je bilo prije njega. Tu su čitave generacije već odraslih ljudi čije je čitavo životno iskustvo stečeno u nečemu što bi se najbolje moglo okarakterizirati kao dugotrajno i napeto primirje koje može biti prekinuto svaki čas. Možda je upravo ta nestalnost i nesigurnost ona dimenzija svakodnevnog života koja je u najvećem kontrastu sa životom prije agresije na Bosnu i Hercegovini, kada je stanje mira i kontinuiteta bilo toliko duboko usađeno u ljude da nisu mogli čak niti zamisliti bilo šta drugačije, pa su agresiju dočekali nespremni u svakom smislu te riječi. Današnje generacije svakodnevno su izložene gruboj stvarnosti života u dejtonskoj Bosni i Hercegovini, te su u tom smislu dosta realističnije u svojim svjetonazorima i političkim ukusima. One su istovremeno i prve generacije Bošnjaka koje su odrasle sa slobodama koje smatraju urođenim i neotuđivim pravima i njima se one neće moći oduzeti na prevaru. Upravo su te generacije najpozvanije da daju pravu i konačnu ocjenu Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer će najvjerovatnije u vrijeme njihove demografske, političke i društvene kulminacije doći i do njegovog kraja. Tada će se znati da li je Dejtonski mirovni sporazum bio tek sporo “kuhanje bošnjačke žabe” ili period kada su Bošnjaci konačno sazreli u punopravnu evropsku naciju. stav.ba