Genocid u Bosni i Hercegovini nije završena priča pa stoga ta priča/narativ nije ni istorija
- samim tim što se NE nalazi u udžbenicima za učenike osnovnih i srednjih škola. Ne treba plašiti našu djecu svakodnevnom pričom o genocidu, jer onda neće moci disati, rasti i razvijati se. Njihov mozak i um neće moći da o životu, svijetu, bude otvoren, kao što bi bio bez unaprijed definisanih skrupula. Djeci treba ostaviti slobodu ličnog prosudjivanja na osnovu informacija koje im se predočavaju, kako u okviru formalne naobrazbe tako i putem onoga što zovemo kućni odgoj, ili onoga što pronadju na svemoćnom Internetu, sa kojega "ne silaze". Ako ništa drugo onda iz znatiželje.
Ali, isto tako im treba dati osnovne informacije o nedavnoj prošlosti, koje oni onda mogu dalje da istraže - ako to budu smatrali potrebnim, bitnim, interesantnim, ili čak nezaobilaznim u svom sazrijevanju, svom poimanju svijeta, i svog direktnog okruženja.
Naša djeca su zbunjena. Počevši od toga za koga bi trebali da glasaju kada prvi put dobiju ličnu kartu sa 18 godina, do toga šta su te političke stranke koje njihovim mamama i tatama/babama/očevima daju ili ne daju posao i plate, do toga ko su Srbi, Bošnjaci, Hrvati, i ko su ostali. Ko su naše komšije u regionu, ko su Hrvati koji žive u hrvatskom primorju kod kojih iznajmljuju smještaj tokom ljeta na Jadranu, ko su ti Srbi u Srbiji čijih desetine TV programa gledaju svakoga dana, a pogotovo oni koji prate turbo-folk muziku, a kojom obiluju elektronski mediji u Srbiji (Pink i ostale anomalije današnje televizije)?
Ko su ti Srbi iza Vraca, tog brda u Sarajevu preko kojega su ova Bošnjačka djeca sa Marin Dvora prešla toliko puta sjedeći na zadnjem sjedištu očevog auta kada se iz grada vraćaju na Dobrinju, na primjer? Vidiš kuću do kuće, i kuću na kuću u gradu Sarajevu gdje u centru kvadrat kosta 4,000 KM, a onda predjes preko Vraca i vidis maltene kravu i ovce kako pasu po livadi, srpsko groblje i nekoliko nizova (srpskih) kuća sa lijeve strane puta prije tog novog kružnog toka, koji na desno skreće ka Dobrinji, tj. Federaciji.
"Srpski" mladić Saša
I ko su toj Sprskoj djeci te čike, tete i njihova djeca koje u kolonama kroz šofersajbu posmatraju ta djeca svakoga dana izmedju 16.00 i 18.30.
Ko ne zna, ova je maršuta jedna od alternativnih kada se nakon radnoga dana vozite iz centra Sarajeva ka Dobrinji, Ilidzi, ili dalje.
Znam da ni vi ne znate odgovor na ovo pitanje, kao ni ja, ali - dokle ćemo i "oni" i "mi" zivjeti dva paralelna svijeta?
Ti su se svjetovi već odavno pomiješali, jer to diktira tržiste, ekonomija, život. Nikakav Dodik, ili Dodici ovaj proces ne mogu zaustaviti.
Sve češće srećem Srbe u Sarajevu (očigledno iz Lukavice) na raznim radnim mjestima, trgovinama, firmama. Stotine i stotine Srba rade u Sarajevskom kantonu kao kerimičari, parketari, zidari, stolari, vodoinstalateri, električari. itd. Uglavnom, prave kuće za bogate Arape, baš kao i njihove kolege Bošnjaci.
Rade to ili skupa ili kao odvojene firme. A Bogami ovi isti Srbi prave kuće i za bogate Bošnjake. Lično sam se u to uvjerio. "Jeftiniji su za deset posto najmanje, možda i 20%" - reče mi jedan rođak koji je nedavno napravio vikendicu u predgrađu Sarajeva (živi u Švedskoj već 25 godina). Šta ima veze, jel - pita on mene kao da sam mu ja, eto, neka moralna vertikala koja bi mu mogla "izbiti" tih 10% jer je on posao dao Srbima. Ja sam slegao ramenima i razgovor nastavio u nekom drugom pravcu uz kometar: "To su tvoje pare."
Kada je jednom mom rođaku neka donatorska organizacija pravila kuću kod Žepe (spaljenu kada i cijelo selo 5. juna 1992. godine) svi su radnici bili Srbi jer je tender dobila neka firma iz Sokoca ili Rogatice. Svi su radnici tih mjesec dana na sebi imali maskirnu uniformu Vojske Republike Srpske, samo nije bilo oružja. Moj rođak je tamo otišao nekoliko puta i oni su mu rekli: "Devedeset i druge naređenje je bilo da palimo, a sada je naređenje da gradimo."
Nije tu potreban nikakav komentar, osim što sam ja rođaku predložio da dobro provjeri svaki blok i šupljinu:"Kako možeš znati da ti nisu u neku rupu postavili bombu". To je bilo prije nekih petnaest godina i kuća je i dalje tu. Bombe izgleda nema.
Kada govorim o Srbima koji rade u Sarajevu tu i ne ubrajam one koji svakoga jutra na svoj posao stižu sa Romanije na Marin Dvor gdje su uposleni u Službi za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine - o trošku države. E, tu države, vidite, ima. To određuju politika i ustav i ekonomija sa tim nema nikakve veze.
Neki dan sam prao auto i jedan momak (Bošnjak) povika: Saša, hajde ti ga počni prati.
I pojavi se Saša, u gumenim čizmama, nekoj skromnoj radnoj uniformi, da mi pere auto - a ja auto dovezao na pranje u "Muslimanskom" Sarajevu.
I nije mi bllo ni malo krivo - već sam se obradovao tome. Ne zato što Saša pere moje prljavo auto, za nekoliko stotina KM mjesečno, već zato što vidim da ekonomija od podijeljenog Sarajeva pravi ponovo jedno Sarajevo, koliko god to nategnuto bilo. I biće nategnuto još dugo vremena. Ali, nade ima.
Svaki Srbin iz istocnog dijela RS u Banja Luku ide ovim "našim" autoputem. Prodje kroz Sarajevo, pa onda ide gore ka Zenici, pa dalje prema Doboju, itd.
Nema tu nikakve prečice kako bi se zaobišla "Muslimansko-Hrvatska" Federacija, kako srpski politički retoričari zovu ovaj dio BiH.
Iznenadio sam se više puta vidjevši automobil policije Republike Srpske u Sarajevu. Prvo sam te automobile jedno vrijeme viđao na "tranzitu", valjda na pravcu Lukavica-Pale, a onda sve češće u samom gradu.
I dok dokoni, vrijedni (paradox) Srbi u Srebrenici, obožavatelji Ratka Mladića, negatori genocida, po Srebrenicil lijepe postere sa fotografijom ovog kapitalnog ratnog zločinca, kojega Srbi iz istorije čovječanstva nikada, ali nikada neće moći izbrisati, Saša (negdje iz Vojkovića) od dvadeset godina, smrzavajući se na minusu, ozeblih ruku, sav mokar, u Sarajevu, u autopraoni pere auto Hasana Nuhanovica - koji onda taj auto parkira, ode u svoj stan sa centralnim grijanjem i na svom FB profilu piše o četnickom orgijanju po Srebrenici (ovaj tekst koji čitate).
Saša koji je danas oprao moje auto nije četnik. On je mladić koji pokušava da zaradi koju kintu u gradu gdje se vrti para - jer se ta para ne vrti u Vojkovićima, pet kilometara od te praonice gdje Saša radi.
I eto, da malo iskoristim te jezičke zavrzlame - Saša je mladić, a Ratko je Mladić.
Žao mi je Saše, žao mi je svih naših momaka i djevojaka koji odrastaju u ovom okruženju, a koje je i dalje genocidno, ili post-genocidno. Bolje post-genodicno nego genocidno, jer to onda znači da je genocid iza nas. Na to pitanje neka odgovore Dodik i njegova masivna administracija koja je smještena u zgradi koja je izgrađena po tenderima po kojima je jedna pepeljara koštala 1,000 KM (objavljeno u magazinu Dani prije više od deset godina). Dvije Sašine plate.
Žao mine Saše, a žao mi je i Mehe iz Konjević Polja koji je tamo, u to četničko, genocidno okruženje došao kao beba nekad 2000-te, a danas ima 20 godina i pita se - šta je ovo gdje ja živim.
I što je najgore, Meho se možda to i ne pita jer Mehi to genocidno okruženje izgleda normalno jer on NIŠTA drugo ne zna osim toga. Meho svoje djetinjstvo poistovjećuje sa tim okruženjem, a svi se mi, kako starimo, vraćamo tom djetinjstvu i štitimo ga od zaborava - jer je to jedino djetinjstvo koje imamo, jer je to naše djetinjstvo.
I tako Saša pere moje prljavo auto u "Muslimanskom" Sarajevu, a Meho svakoga dana posmatra "Fatinu" crkvu u Konjević Polju - dio pejzaža Mehinog djetinjstva.
Maknite tu crkvu iz Konjevic Polja i napravićete rupu u Mehinom sjećanju na svoje djetinjstvo.
Mehi je priča o tome da se oko njegovog sela nalaze masovne grobnice (a ima ih tu barem nekoliko) toliko ugradjena u memoriju da će se jednoga dana, kada se preseli u Ženevu, kao što su to učinile i desetine njegovih rodjaka prije Mehe, pitati da li se i oko Ženeve nalaze masovne grobnice.
Ići će Meho da masovne grobnice trazi oko Ženeve, pa kada ih ne nadje pitaće se - jeli moguć svijet bez masovnih grobnica.
Ovo poslednje shvatite kao metaforu, ali to uopšte nije daleko od istine.
A o takvim stvarima davno je pisao Frojd.
Piše: Hasan Nuhanović
(Vijesti.ba)