Na ravnom putu vozači najčešće zaspe i tako stradaju, dok ih je malo koji će zaspati na makadamu. 

Makadam razdrma i rastrese i najpospanijeg vozača. Iskušenje je makadam. Ono ima za cilj da nas drži budnima i ne dopusti nam da utonemo u bezbrižni san koji bi nas mogao odvesti od Njegove milosti i blizine. Nije li i u našem narodu ostalo da trebaš metnuti barem piljak u obuću da te žulja čim osjetiš da ti je sve potamam

Često sam u prilici da mi se ljudi obraćaju za savjet. Ponekad je dovoljno samo saslušati, a danas je, čini mi se, ponajmanje onih koji znaju ili žele saslušati nekoga. Nekada je potrebno s drugim podijeliti i poneki svoj problem jer se ljudima zaista čini da je najveća muka upravo ona koja je njih zadesila, pa kad vide da i drugi slično deveraju, po automatizmu im bude lakše. Nekad je, opet, nužno otići korak dalje pa dati konstruktivan savjet. Ovo je treće, moram priznati, ponajteže. Jedino teže od toga jeste posavjetovati sebe. Kada bih znao posavjetovati sebe kao druge, gdje bi mi bio kraj – pomislim često.

Život je pun iskušenja. “Da mi je njegovu glavu, da malo odahnem”, rečenica je koja se često može čuti. Ustvari, riječ je o nekoj vrsti odbrambenog mehanizma putem kojeg sebi projiciramo sliku koju želimo, a vidimo je u drugima. Ipak, kada bismo imali mogućnost da barem na tren dopremo do te tuđe glave o kojoj maštamo i koju vidimo kao oličenje rahatluka i bezbrižnosti, možda se ne bismo usudili ni da pomislimo, a kamoli da kažemo kako je želimo “pronosati”.

Ključni moment, čini mi se, u ispravnom je razumijevanju iskušenja. Jedni ga doživljavaju kao kraj priče i dokaz da je “od njih i Bog digao ruke”; drugi to rezoniraju kroz prizmu surovog života koji malo koga mazi, dok će treći iz toga iščitati tragove Božije kazne.

Onaj ko na iskušenje gleda kao na “kraj priče” nerijetko se potrudi da i sam ubrza svoj kraj, prvenstveno kroz odavanje raznoraznim porocima, iz čega onda proisteknu psihička stanja poput bezvoljnosti, pesimizma ili depresije. Takve zna osokoliti i sredina u kojoj žive i to tako da ih ne osuđuje niti im pokušava pomoći, jer, ipak, “dobri su šta ih je sve snašlo”. Naumpade mi jedna džematlijka koja mi jedne prilike reče: “Samo me grom nije bio, ni mlin mlio”, kao i ona anegdota koju je spomenuo, čini mi se, akademik Sidran, i to o ženi koja je predeverala sve i svašta, pa kada je prošla kroz čaršiju, ljudi za njom govorkaše i pitaše se: “Ima li išta da će nju, sirotu, mimoići?” Ona se odvažno okrenu i reče: “Hoće Džehennem, ako Bog da!”

Za one koji se pozivaju na surovost života uglavnom se kaže da su to ljudi “deverli glave”. Njih, kao i onu Sidranovu siroticu, malo šta mimoiđe, ali to je život – drugog objašnjenja nema.

Bit će, dakle, da je najprihvatljivije shvatiti iskušenje po onom trećem rezonu, i, realno, malo šta bi se po tom pitanju moglo prigovoriti. Ukratko, Allah je uspostavio granice koje se ne smiju prelaziti. Onaj ko se ipak usudi da to učini mora biti spreman snositi posljedice. Kur’anska kazivanja o kaznama pređašnjim narodima i naraštajima samo će potkrijepiti i osnažiti ovakvo razmišljanje. Na tom su tragu i brojne predaje (hadisi), poput one koja kaže da na negativnu ljudsku akciju slijedi Božija reakcija, pa kad se raširi nemoral, mogu se očekivati bolesti kojih ranije nije bilo; kada se uskrati davanje zekata, ljudima se uskraćuje kiša; kada se prestane suditi po Božijem, zavladaju okrutni vladari koji sude po svom…

Naravno, od ponuđena tri modela razmišljanja i rezoniranja, prihvatit ću ovaj posljednji, uz određene dopune i pojašnjenja.

Najprije, nije i ne može sve biti Božija kazna, a mi sve češće predstavljamo Boga kao onoga koji isključivo kažnjava i šalje u Džehennem. Da, On žestoko kažnjava, ali je i Njegova milost veća od milosti majke spram njena djeteta. Oba momenta – i kaznu i milost – treba uvažiti. Zapravo, milosti treba dati značajniju prednost. Mi koji govorimo i pozivamo Božijoj milosti nerijetko to činimo plašeći Njegovom kaznom, što je, mora se priznati, nelogično. Zabilježeno je da je nekog od ranijih poslanika jedan čovjek konstantno ezijetio, što je ovaj uporno trpio. Ipak, kada se situacija činila nepopravljivom i kada je strpljenju poslanika došao kraj, učinio je dovu Uzvišenom da uništi onog nevaljalca, a budući da su poslaničke dove kabul, zemlja se rascvjetala i počela gutati onoga. Uvidjevši svoju grešku, nesretnik je pokajnički dozivao “poslaniče!”, no ovaj se nije obazirao sve dok onaj nije završio pod zemljom. Tada se Allah obraća poslaniku, ukazujući na krutost njegova srca, rekavši: “Da je samo jednom dozvao ‘Allahu!’, Ja bih ga spasio!” Ne potpisujem vjerodostojnost ove predaje, ali potpisujem činjenicu da su srca mnogih od nas danas itekako kruta.

Nadalje, analizirajući, recimo, metode Allahovih poslanika u pozivanju ka istini, lahko ćemo zamijetiti da se kazna gotovo i ne spominje, a ako i jeste, negdje je na začelju. Konkretno, Ibrahim, a. s., savjetovao je svog oca Azera kroz četiri momenta (Kur’an to precizno donosi u suri Merjem). Najprije ga poticao da se, u traganju za istinom, okoristi svojim razumom kako bi shvatio da su kipovi beskorisni. Potom mu ukazuje na znanje koje se njemu, kao poslaniku, objavljuje i koje je vodilja kroz život. Nakon toga ga upozorava na šejtana kao trajnog neprijatelja, a tek na četvrtom mjestu spominje Božiju kaznu, i to ne direktno, nego riječima: “Bojim se da te ne snađe kazna od Milostivog”, pri čemu akcentiram riječi “kazna” i “Milostivi”.

Kako, onda, iskušenje može biti isključivo kazna i kako se, onda, smijemo olahko hvatati fraza tipa “deverli glava” ili “kraj priče”?

Shodno tome, kad savjetujem druge, onako “u četiri oka”, imam običaj kazati da iskušenje ili bilo kakva životna nedaća ne mora primarno biti shvaćeno kao kazna (posljedica nekog grijeha ili propusta). Koliko god to bilo teško razumjeti i prihvatiti, mnoga iskušenja zapravo su dio Allahove milosti. Allah ne iskušava roba zato što ga mrzi. Naprotiv, želi ga očistiti i približiti Sebi.

Na ravnom putu vozači najčešće zaspe i tako stradaju, dok ih je malo koji će zaspati na makadamu. Makadam razdrma i rastrese i najpospanijeg vozača. Iskušenje je makadam. Ono ima za cilj da nas drži budnima i ne dopusti nam da utonemo u bezbrižni san koji bi nas mogao odvesti od Njegove milosti i blizine. Nisu li se i ashabi brinuli za onog među njima koji bi živio bezbrižno, bez iskušenja? Nije li i u našem narodu ostalo da trebaš metnuti barem piljak u obuću da te žulja čim osjetiš da ti je sve potamam? Nije li smrt drage osobe, gubitak zdravlja ili neke druge blagodati, ili teškoća koju je valjalo s mukom iznijeti na leđima, nije li nešto od toga bilo razlogom mnogima od nas da se korigiramo, konsolidiramo i uzdignemo?

Apsolutno jeste!

Prema tome, nećemo nimalo pogriješiti budemo li to iskušenje zvali milošću.

I, da, iskušenje neće proći samo od sebe. Suludo je i bezobrazno čekati Božije proviđenje, a sam ne učiniti ništa, kao što je bilo suludo da se onaj beduin pouzda u Allaha da će mu On čuvati devu koju je pred džamijom ostavio nesvezanu. “Kajjid we tewekkel! – Sveži je, pa se onda na Allaha osloni!”, rekao mu je Muhammed, a. s.

Allah nikada neće ostavit Svog roba na cjedilu. Uvjet za to jeste da taj rob prethodno učini sve što je u njegovoj moći da pomogne sebi. Dakle, ko god iskreno i predano traga za nafakom, naukom, hairli brakom te onim što je dobro, taj zasigurno može računati i na Allahovu pomoć. Međutim, onaj ko zalegne pa čeka da mu hljeb padne s neba, da mu nauka u glavu dođe nekim čudom, ili da mu buduća supruga sama od sebe bahne na vrata, a pritom stalno uzvikuje “dat će Bog”, e, taj se opasno prešao u računu. Može on biti i primjeran vjernik, ali ako mu je parola “bit će kako je propisano” i ako vjeruje da će ta parola riješiti sve njegove probleme i životna pitanja, taj lijepi i čestiti vjernik teško se može pouzdati u Allahovo proviđenje i pomoć.

Doduše, sebi se može pomoći na još jedan način, iskazan kroz poznati hadis:

“’Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nasilje, ne izdaje ga. Ko pomogne svom bratu muslimanu, Allah će njemu pomoći, ko otkloni nevolju od brata muslimana, Allah će otkloniti njegovu nevolju na Sudnjem dana, ko pokrije sramotu brata muslimana, Allah će pokriti njegovu sramotu na ovom i onom svijetu. Allah će pomagat svom robu sve dok on pomaže svom bratu muslimanu.”                Piše: Safet POZDER              stav.ba