U optužnici da je Spahić dio uhodane agenture možda najviše boli potpis sabornika Mirze Šabića, 

uspješnog zagrebačkog poduzetnika i sina rahmetli Salima Šabića. Mirzin babo bio je jedan od ključnih ljudi za izgradnju Zagrebačke džamije, bio je časni čovjek kojeg do današnjeg dana neutemeljeno prokazuju kao saradnika UDBA-e i KOS-a.

Zato što je kao vjerski službenik dužan govoriti ono za što vjeruje da je istina. Zato što je za istinu i njeno osvjedočenje u vjeri robijao pet godina u Foči. Zato što vjeruje da živimo u demokratskom društvu u kojem možeš slobodno reći svoje mišljenje. Mustafa Spahić nije samo imam, sociolog, historičar religije i publicist, on je naprosto ušao u legendu upravo zato jer nije želio šutjeti u vremenima hinjene političke korektnosti, poltronstva, uhodništva i izdaja svake vrste.

Ko god je imao priliku slušati neki njegov govor, vaz ili hudbu, ne može mu zanijekati nadahnuće i pozitivan dojam koji ostavlja na slušaoce. Neko je možda uvjeren da je njegov posljednji istup u vezi s djelovanjima hrvatskog i srbijanskog mešihata pri Islamskoj zajednici u BiH ustvari naručen od samog Rijaseta. No, takvi ne znaju ništa o Mujkiju i njegovoj potrebi da govori istinu uprkos svemu, a po svoj prilici, i sebi samom na štetu.

Ako govorimo o djelovanju muftije Muamera ef. Zukorlića i muftije Aziza ef. Hasanovića, rekao je istinu. Doduše, rekao je to na način koji otkriva njegov vrckavi duh, ironično i cinično, što je posebno zaboljelo samoljubive prirode u mešihatima Hrvatske i Srbije. Možda nije trebao reći da je muftija Hasanović ukras na kravati i remenju hrvatske politike. Možda je trebao reći da je za svoju privrženost Kolindi Grabar Kitarović hrvatski muftija od Ureda predsjednice dobio Orden Ante Starčevića, onog oca hrvatske domovine koji je Bošnjake muslimane opisao kao hrvatsko cvijeće. Pa kako je onda drugačije Mujki mogao reći ono što je rekao ako ne slikom muftije kao ukrasa, ordena i cvijeća? Sigurni smo da Hasanović umije bolje, ali da to skrovito i bolje mjesto u sebi još nije pronašao.

Na koncu, i sama optužba protiv Spahića (bolje reći potjernica) koja je uslijedila i koju potpisuje dio vjerskih službenika iz Zagreba i Pazara s Hasanovićem i Dudićem na čelu govori do koje su mjere pogubljeni. Optužuju ga da unosi fitnu i nered, skandalozno prijeteći direktno i samoj IZBiH da se želi svesti samo na Federaciju BiH. Mešihati optužuju IZBiH da njom vlada udbaška struktura i najavljuju konsekvence ako se ne odrekne Spahića, zabrane mu se nastupi u džamijama i ukinu njegovi udžbenici za medresu. Osporavaju se njegove kompetencije u pisanju udžbenika Historija islama.

Ovdje treba reći tek to da, ako gospoda iz Zagreba i Pazara znaju bolje, neka napišu. Do sada smo svjedočili pseudonaučnom i kvazihistorijskom pisanju navodnog akademika Zukorlića uvezenom u kožni ogrtač skupocjene knjige Drevna Bosna. A akademske reference muftije Hasanovića i dijela njegovog Mešihata upravo je ovjerio sam Zukorlić prekonoćnim magisterijama i doktoratima na njegovom privatnom novopazarskom univerzitetu. Sve akademik do akademika.

Ali zar nije unošenje nereda kada Hasanović mimo Rijaseta u pratnji hrvatske politike promovira hrvatski model rješavanja statusa muslimana kao model za rješavanje statusa vjerskih manjina u čitavom svijetu? Prvo, u različitim zemljama svaka manjina ima svoj specifičan historijsko‑društveni status koji se rješava prema specifičnim potrebama i po specifičnim modelima te nema univerzalnog obrasca. Drugo, ne postoji hrvatski model, jer ono što Hasanović prezentira ustvari je austrougarski model inoviran prije stotinu godina.

Jedino što Hasanović radi jeste da uzdiže sebe iznad autoriteta Rijaseta IZBiH i autoriteta reisul-uleme slabeći poziciju duhovnog centra muslimana. I još nešto, što je posebno opasno, svojim nastupima Hasanović ide niz dlaku hrvatskoj politici koja pretendira svesti Bošnjake u Hrvatskoj na vjersku skupinu. To su rezultati njegovog djelovanja, a Mujki je to tek slikovito opisao.

Slikovit, a činjenično tačan, Spahić je bio u tvrdnji da “Zukorlić ima više žena i tjelohranitelja nego reis ljudi u kabinetu”. Ipak, kada je riječ o Zukorliću, priča nije samo o cvijeću, jer je srpska varijanta Kadirova Spahića umah optužila da radi za, vjerovali ili ne, KOS. Želi li se reći da onaj koga su jugoslavenske službe bezbjednosti proganjale i utamničile ustvari špijunira za službu koje više nema? Ludilo! No, nema KOS-a, ali ima BIA-e.

U pravilu, oni koji optužuju druge da su tuđinski agenti i špijuni zapravo skrivaju da su sami dio struktura u službi sljednika KOS-a. Što se Zukorlića tiče, bilo bi lijepo da javnosti objasni zašto je kao kandidat u kampanji za reisul-ulemu po Bosni hodao u pratnji agenata BIA-e. Optužbom da je mladomuslimanski uznik Spahić izdajnik i špijun Zukorlić ustvari nastavlja ondje gdje je UDBA stala u progonu “Mladih muslimana”, što na koncu i pokazuje kakve bi standarde uveo da je kojim slučajem postao reis.

Ono što su u potjernici ispisali mešihati ustvari je pokušaj vraćanja komunističkog verbalnog delikta, zabrane govora nepoćudnim narodnim neprijateljima. Uostalom, Zukorlić je tokom svoje kampanje zagovarao i govorio sve ono što sam ne provodi u Mešihatu Srbije, na taj način prikrivajući stvarne rezultate svoje strahovlade u Sandžaku i izričući lažna obećanja. I sve mu je to bilo dopušteno u duhu demokratije i slobode govora, uključivši i pratnju BIA-e po bosanskim džamijama koje su njeni prethodnici rušili. Ako to vrijedi za Zukorlića, bome vrijedi i za Spahića.

U optužnici da je Spahić dio uhodane agenture možda najviše boli potpis sabornika Mirze Šabića, uspješnog zagrebačkog poduzetnika i sina rahmetli Salima Šabića. Mirzin babo bio je jedan od ključnih ljudi za izgradnju Zagrebačke džamije, bio je časni čovjek kojeg do današnjeg dana neutemeljeno prokazuju kao saradnika UDBA-e i KOS-a.

Mustafa ef. Spahić častan je i iskren čovjek, ali ne želi šutjeti na licemjerje i spletkarenje. Ako mu je to jedina mahana, aferim mu bilo na oba svijeta. A ni na jednom svijetu Zukorlić ne može biti mjera za moral, čast i patriotizam, dok hrvatski model rješavanja muslimanskog pitanja nije i ne može biti mjera ni za šta. stav.ba

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ