Džamija u Ustikolini, najstarija u Bosni i Hercegovini,

prvi je put temeljito uz stručni nadzor obnovljena 6. oktobra 1956. godine. Pretpostavlja se da je i prije popravljana i obnavljana, no nakon što su je četnici spalili 29. novembra 1941. godine, prva prava obnova uz nadzor stručnjaka počela je tek 1953. godine a završena tri godine poslije. Uništena je i tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a opet je obnovljena 2007. godine. Jučer je, 27. maja 2023. godine, u okviru manifestacije "Dani džamija i džemata", obilježeno 575. godina otkako je izgrađena, mada o tačnoj godini izgradnje postoje oprečna mišljenja. 

“Da se još svratimo u Ustikolinu. Tu su najprije odjahale čete Turhan Emin-bega, tu najprije zasja luča islama u Hercegovini. (Foča i njezina okolica iza okupacije izdvoji se iz Hercegovine i pripoji sarajevskom okružju.) Tu je podignuta i prva džamija u našim krajevima, a njezina vitka i elegantna munara i sad kazuje kako je islam na ovom tlu vječit.” Tako je pisao Alija Nametak u svojim Putopisnim bilješkama objavljenim 1940. godine.

Džamija o kojoj Nametak govori, ona u Ustikolini, najstarija u Bosni i Hercegovini, prvi je put obnovljena 6. oktobra 1956. godine. Džamija je preživjela Prvi prvi svjetski rat i tek u Drugom svjetskom ratu bila je zapaljena i “jedva su žene koje su bile tu prisutne uspjele sačuvati nešto imovine prethodno nekako ugasivši vatru”. Pretpostavlja se da je i prije popravljana i obnavljana, no nakon što su je četnici tokom Drugog svjetskog rata spalili, prva prava obnova uz nadzor stručnjaka počela je tek 1953. godine, a završena tri godine poslije. Kako stoji u tadašnjim novinskim izvještajima, po završetku Drugog svjetskog rata mještani su bili spremni da sami izgrade džamiju, ali kako se radilo o historijski važnom objektu, Turhan Emin-begova džamija našla se na spisku prioriteta za rekonstrukciju kod Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu. 

Historičari, konzervatori i arhitekti su je nakon tri godine rada predali džematlijama na upotrebu, a u isto vrijeme je stavljena pod zaštitu države. Kako stoji u jednom članku iz Preporoda, iz budžeta je na obnovu utrošeno tadašnjih 1.600.000 dinara, dok su mještani prikupili manji iznos novčanih sredstava, ali su se odazivali svakom pozivu na radnu akciju u toku izgradnje. Na dan otvaranja su priložili 50 ćilima i serdžada.

Kada je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća tadašnji Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture konzervirao džamiju u Ustikolini, njezin historijat istražio je Mehmed Mujezinović i rezultate svog istraživanja objavio kao naučni rad. Prvi spomen Ustikoline, piše Mujezinović, nalazimo u Kronici Popa Dukljanina, gdje se kaže da je Časlav godine 895/896. na Cvilinskom Polju kod Ustikoline potukao Mađare. Godine 1399. u Ustikolini se nalazi jedna dubrovačka kolonija u kojoj je Micholo Juroenich imenovan posebnim konzulom, a 1413. godine u Ustikolini se spominje carinarnica.

Tog vremena ona je u posjedu kneza Pavla Radinovića. Kasnije (1427) Ustikolina pripada Radoslavu Pavloviću, koju on drži još i 1441. godine. Tada ona ima i svoga kneza Đurđa. Veći broj srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika u okolini Ustikoline svjedoči nam da je ovaj kraj u to doba bio prilično naseljen. Nije poznat tačan datum kada su Osmanlije osvojile Ustikolinu i okolna mjesta, ali je to bilo svakako uskoro poslije 1441, kada se posljednji put spominje u poznatim izvorima kao posjed porodice Pavlovića.

Mujezinović piše kako su podaci o Ustikolini u osmansko doba sasvim oskudni. Navodi da je skoro jedini podatak koji imamo od turskog putopisca Evlije Čelebije, koji je ovuda prošao 1664. godine. On Ustikolini kaže: “Ustikolina je vojvodaluk paše hercegovačkog sandžaka. To je kadiluk od 80 akči koji pripada Foči i koji je kao neznatan arpaluk dodijeljen fočanskom muftiji. Tu nema ćehaje, kadije ni drugih odličnika. (Ova) kasaba na obali rijeke ima 176 kamenom pokrivenih kuća, jednu džamiju, jedan mesdžid, jedan hamam, jednu tekiju, jedan han, desetak dućana i mnoštvo vinograda. Ranije se ovdje preko rijeke Drine nalazio drveni most.” 

Od svih objekata koje je Čelebija nabrojao u svom putopisu sačuvana je jedino džamija. Ni Mujezinović, kao ni drugi koji su istraživali njezin historijat, ne znaju tačan datum kada je džamija sagrađena kao što se sa sigurnošću ne zna ime onoga koji ju je podigao. “Nije nam se sačuvala njezina zakladnica, niti postoji ikakav pisani dokumenat o tome. Jedino postoji i narodna predaja koja kaže da je džamija na Ustikolini najstarija džamija u Bosni i Hercegovini i da ju je sagradio Turhan Emin-beg. Obzirom na to da su Turci vrlo rano zauzeli ove krajeve, u njima bi baš trebalo i tražiti najstarije građevine iz turskog doba. Prema tome, ta bi predaja mogla imati svoga osnova.”

Kada je u pitanju datum gradnje džamije, Mujezinović tvrdi kako se do tada u dva navrata pokušavalo riješiti i to pitanje, i to oba puta na osnovu nišana s natpisom koji se nalazi na šehitskoj nekropoli na Presjeci. “Prvi je M. Zarzycki u svom radu 'Varošica Ustikolina' objavio dio natpisa sa spomenutog prelomljenog nišana na Presjeci... U tome natpisu nedostaje ime pokojnika i njegova oca, jer su uslijed preloma nišana nestali, a od datuma manjka upravo onaj dio koji označava stotice godina”, piše Mujezinović, nastavljajući: “Da bi dokazao da se ovaj natpis odnosi na Turhan Emin-bega, Zarzycki kaže, da mu je Muhamed beg Čengić pripovijedao kako je on oko 1850. godine na tom nišanu, dok je još bio čitav, pročitao 'Turhan Emin' a godinu 869. (1446). Na osnovi toga Zarzycki kaže da je džamija na Ustikolini sagrađena između 866. i 869. (1463- 1466.) godine.”

U istraživanju Mujezinović donosi i kako su “fočanski kadija Mulabdić i muderis hfz. Hamid Muftić još prije 1896. godine pročitali na nišanu na Presjeci da je Turhan Emin-beg poginuo 852. (1446.) godine”; zatim da je prema tradiciji poznato da je on sagradio džamiju na Ustikolini u onoj godini u kojoj je poginuo. “Na osnovu toga navodnog čitanja Muftić je sastavio tekst natpisa, koji je potom prepisan na limenu ploču i stavljen u džamiju. Ploča sa natpisom je nestala u prošlom ratu, ali se sačuvao njezin prepis u kome čitamo da je džamiju na Ustikolini sagradio Turhan Emin-beg godine 852. (1446).”

Zarzycki kojeg spominje Mujezinović jeste Miron Zarzycki, koji je o Ustikolini objavio tekst 1891. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja. Zarzycki u svom putopisu Varošica Ustikolina tvrdi kako je u osmansko doba u Ustikolini cvao zlatarski (kujundžijski) zanat, trgovina se vodila na veliko, a okolo i po brdima sadili se veliki vinogradi. “Pošto je sultan Fatih Mehmed došao u Ustikolinu, ostavi tu jedan kol (stražu) vojske, a kao zabita (starješinu) ostavi Turhani-Emina, koji je po pričanju sagradio ustikolinsku džamiju. Turhanije bili su zapovjednici, a onaj kol, što je bio na Ustikolini bio je 'usta kol', t.j. 'stari kol'. Neki tvrde, da je od 'usta kol' postalo ime Ustikolina, a riječica Koluna da je dobila ime od riječi kol”, piše Zarzycki. 

Kada je džamija u pitanju, Zarzycki piše da je Fatih iz Ustikoline krenuo dalje u osvajanje Bosne, a u tom mjestu ostavio je Turhani Emina. Tvrdi da je džamija stajala na kraju varošice i da je građena od 1463. do 1466. godine, prvih godina po osmanskom zauzimanju Bosne. Da je zidana pravougaono od kamena, da sa svake strane ima četiri prozora u arapskom stilu, da joj je munara visoka kao ona u Aladža-džamiji u Foči te da se s desne strane nalazi turbe u kojem je ukopan Kadri Alaj-beg Čengić. Praotac današnje porodice Čengić iz Odžaka, tada frtalj sahata udaljenog od Ustikoline.

Mujezinović piše kako je prilikom pregleda i proučavanja nadgrobnih spomenika na Presjeci našao dio nišana s natpisom, čiji je prepis objavio Zarzycki te da, prema njegovom čitanju, tekst sačuvanog dijela natpisa u prijevodu glasi: “Preselio je pokojni T(ruhan... be)g sin... hercegovački sandžak-beg. Neka bog (oprosti grijehe) njemu, njegovim roditeljima i svim vjernicima, (devet stotina) šezdeset i devete.” Tvrdi kako je na spomeniku zaista moguće da je stajalo Turhan, ali da sumnja da je godina smrti 869. nego 969. (1561/62).

Takvu tvrdnju temelji na izgledu spomenika, načinu na koji je natpis sastavljen, ali prije svega na činjenici da se spominje da je tu sahranjen “emir i liva i Hersek”, odnosno sandžak-beg Hercegovačkog sandžaka. “Poznato je, međutim, da je hercegovački sandžak osnovan tek 1470. godine. Dotle je turskom Hercegovinom upravljao vojvoda Ahmed (1466–1470). Osim toga, poznate su nam sve vojvode, odnosno sandžakbezi hercegovački iz XV i početka XVI vijeka i među njima nema nikakvog Turhan-Emin bega niti drugog kome bi početno slovo u imenu bilo T. Na osnovi svega toga jasno je da ovaj natpis potiče iz 969. a nikako iz 869/1465. godine.”

Mujezinović nastavlja kako pod selom Žeščem postoje ostaci kule za koje narod tvrdi da su to temelji Turhan Emin-begova dvorca i pita se kako “dovesti u vezu narodnu predaju koja tvrdi da je džamija na Ustikolini najstarija džamija u Bosni i Hercegovini s ovim Turham Emin-begom, za koga tradicija kaže da je osnivač te džamije”, te zaključuje: “Na osnovi izloženog jasno je da ovu džamiju, ako je to najstarija džamija, nije mogao sagraditi ovaj Turhan-beg, jer je on umro 1561/62 godine. Mislim da se narodna tradicija može izmiriti sa istorijskim činjenicama tako, da je neko ranije podigao ovu džamiju, pa je ime Turhanovo potisnulo u zaborav ime pravog osnivača džamije. Što se tiče rekonstrukcije natpisa na toj džamiji, kojeg je izradio Mulabdić odnosno Muftić, ona se mora proglasiti neuspjelom, jer kako smo vidjeli, na natpisu na nišanu nije mogla biti napisana 869 godina. Osim toga oni u natpisu na Presjeci nisu mogli pročitati da je Turhan Emin-beg poginuo i da je u istoj toj godini sagradio džamiju. Postavljanje limene ploče s natpisom zasniva se svakako na netačnim obavještenjima.” 

I Hamdija Isović u svom članku, objavljenom u Preporodu 1970. godine, smatra kako Turhani Emin-beg nije osoba koja je podigla džamiju u Ustikolini. “Vremena su se mijenjala, nestajalo je polako građevinskih objekata, a džamija je ostala do danas u dobrom stanju. Ona sada predstavlja jedan od najznačajnijih i najinteresantnijih objekata ove vrste kod nas, jer je najstarija džamija podignuta na našem tlu. Naredno predanje kaže da je graditelj ove džamije bio neki Turhan Emin-beg. S obzirom da su Turci vrlo rano zauzeli ovo područje tu bi se svakako mogli naći njihovi najstariji spomenici”, piše Isović, nastavljajući: “Međutim, zna se da je Turhan Emin beg umro 1561. godine pa on nije mogao sagraditi ovu džamiju. Iako je prošlo pet stotina godina zub vremena nije uništio džamiju u Ustikolini, poslije nekih opravki koje je izvršio zavod za zaštitu spomenika, ova bogomolja i danas pod svoj krov prima, svakog petka, svaki dan veliki broj muslimana. Ove godine u džamiji je veliki džemat klanjao pestotrideseti Bajram.”

Džamija u Ustikolini ponovo je srušena tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Obnovljena je sedmog jula 2007. godine, a na otvaranju Turhani Emin-begove džamije okupilo se tada nekoliko hiljada ljudi.

Kako je obnovljena, ispričao je prije nekoliko godina Senad Čengić iz Ustikoline. On je tada kazao kako “prvobitna džamija nije bila u gabaritima u kakvim je dočekala 1991. godinu. Prvobitna džamija je bila nešto manjih dimenzija”, kazao je Čengić i nastavio u razgovoru za Preporod: “Poslije 1463. ona će dobiti dimenzije i formu koje će biti negdje do 1700. godine. Te godine je obližnji potok od velikih kiša toliko nabujao i potkopao zidove džamije da je trebalo izvršiti temeljitu rekonstrukciju džamije. Takva je bila do 1942, kad su je četnici zapalili. Godine 1956. džamija je ponovo obnovljena u formi kakva je bila do 1991. Godine 1992. četnici su je potpuno uništili.

Nažalost, muslimani po povratku u svoje naselje 1996. nisu imali sredstava da ju obnove. Budući da je bila pod zaštitom države, država je uslovljavala da se ona obnovi u prvobitnom izgledu kakav je bio 1992. godine. Novčana sredstva niko nije mogao obezbijediti. S obzirom na to da je ovo jedina džamija u Ustikolini, ljudi su deset godina čekali da se nešto desi. Imali su nešto novca, ali ni blizu koliko je bilo potrebno za restauraciju. Krenulo se s izgradnjom ovakve kakva je sada. Ja nisam bio sretan što se izvršila gradnja ovakve zgrade, a posebno ovakve munare. Bio je to čin revolta i prema onima koji su je srušili, a i prema onima koji su odugovlačili ovaj projekt.” stav.ba