Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, u kojem je obavljao i funkciju direktora u dvama mandatima.

Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike. 

Ko voli rahvaniju

Ne ulazeći u kulinarske vještine izrade ovoga kolača, može se primijetiti da postoje raznoliki recepti. Pa ipak, zapinje za oko da se ovaj kolač miješa s patišpanjom, iako je rahvanija složeniji pa bih se usudio kazati i ukusniji kolač zbog sastojaka kojih nema u patišpanji. Tako je makar u mojoj porodičnoj „radionici“. No, sa stanovišta jezika, tj. izraza ove lekseme, zanimljivo je da je u srp. jezičkoj praksi i leksikografiji ravánija, dok je u hrvatskoj rahvànija, kao u bosanskoj, s tim da postoji razlika u akcentu, pošto se rahvànija jede na hrvatskom, a na bosanskom se ćejfi rahvánija. Znači, u ovim trima jezicima različite su varijacije: bosanski i hrvatski dijele zajedničko analoško -h-, dok bosanski i srpski dijele zajednički, dugouzlazni akcent. Kad je riječ o porijeklu, Škaljić obavještava da je riječ ušla u turskom jeziku u obliku revani, a da je zapravo preuzeta iz perzijskog rūġanī, odnosno starijeg rewġanī i drugih oblika. Primjer ove lekseme pokazuje kako se formira analoško -h- u medijalnoj poziciji te potvrđuju, ko zna koliko puta spomenutu činjenicu, da u bosanskoj jezičkoj tradiciji, pa i u normi, suglasnik h ima prepoznatljiv status.

Hem lijepi, hem mladi

Ima jedan razgovorni veznik koji vodi porijeklo iz turskog jezika u koji je ušao iz perzijskog – hem. U hrvatskom i srpskom jeziku u opisnim rječnicima navodi se oblik em. Naravno, bosanska jezička tradicija i leksikografska praksa pokazuju vitalnost u očuvanju inicijalnog h- u obliku hem. Inače, ova riječ u jeziku izvorniku znači „skupa, zajedno“, pri čemu je došlo do njezine gramatikalizacije u bosanskom jeziku postajući vezničko sredstvo za isticanje značenja riječi koje dolaze iza nje: „Hem (što su) lijepi, hem (što su) mladi!“. Škaljić navodi da njezino značenje može biti „i“, „a“, „pored toga (što)“, „usto (što)“, što očito implicira mogućnost nošenja više gramatičkih funkcija ove lekseme. Može se pretpostaviti da ova leksema može imati još nekih gramatičkih funkcija. Kad je u funkciji veznika, oblik glagola nerijetko nije eksplicitan, kako je već navedeno: Hem mladi, hem pametni! Također, zanimljivo je da se u strukturi javlja naporedo, odnosno da se reduplicira: Hem što su mladi, hem što su pametni. U svakom slučaju, zanimljiva gramatička riječ.

Na kraju, ima onaj vic o babi koja zavika: Ja ove današnje omladine, hem lažu, hem kradu!

Skoči Ale na noge laguhne

Ima jedan stari sufiks za tvorbu pridjeva kojeg u principu nismo svjesni ili je znanje o njemu toliko marginalizirano da se može pronaći tek sporadično u pojedinim slučajevima. Riječ o sufiksu -ahan, o kojem iscrpno piše Skok, objašnjavajući da je riječ o etimološki ispravnom obliku, koji se u nekim dijelovima narodnih govora, a što je kasnije transponirano i u standardu, formira oblik -an, u kojem je sažet oblik -ahan u -aan, što je kasnije dalo -an  s dugim -ān. Pored ovoga sufiksa, postoje i drugi, slični sufiksi u kojima se čuva suglasnik -h-, koji se javljaju za tvorbu pridjeva: -ehan, -uhan, pri čemu se primjećuje da su oblici s -ahan dominantniji od ostalih pridjeva tvorenih sufiksima -ehan i -uhan. U semantičkom smislu primjećuje se da oblici s ovim sufiksima imaju svojevrsno značenje umanjenosti. Ono što je zanimljivo jeste činjenica da se mnogi ovi oblici čuvaju u epskom bošnjačkom diskursu, pokazujući stabilnost i specifičnost bosanskog jezičkog izraza. Razlog očuvanosti i upotreba ovih oblika vezani su za metričke epske obrasce deseterca. Navedeni sufiksi vide se u primjerima iz zbirke bošnjačke usmene epike koju je sabrao Kosta Hörmann krajem 19. st.: -ahan: lagahan – Mujo skoči na noge lagahne; Hasan skoči na noge lagahne; tanahan – On istrka na tanahnu kulu; A prereza tanahne kolane; Evo mene pod tanahnom jelom; A na vrata tanahno [tahnano] soldače; Ona sigje niz tanahnu kulu; mlađahan – Ti ostavi dva mlagjahna sina; Oko njega mlagjahni čauši; A s'jeku [siku] nam mlagjahne [mlagjah] serdare; -uhan: laguhan – Ana skoči na noge laguhne; Ustaj Mujo na noge laguhne; Pa on skoči na noge laguhne; -ehan: tanehan – I biće ti tanehna robinja; Da si zdravo, tanehno Latinče.

Navedeni primjeri potvrđuju kasniju opredijeljenost bosanske norme za ove oblike. Osim toga, pogrešno je misliti da navedeni primjeri odnosno oblici pridjeva pripadaju arhaičnom sloju bosanske leksike, prije svega zbog činjenice da se i danas u razgovornom stilu javljaju oblici pridjeva s -ahan, dok je ovih drugih sufiksa znatno manje u upotrebi (doduše, sufiksi -uhan i -ehan češće se u savremenom jeziku javljaju u svojoj fonetski izmijenjenoj varijanti -ušan i -ešan: majušan, mlađušan, sićušan; malešan). Još važnije od toga jeste legitimno pravo standarda da nekim jezičkim crtama dadne status normiranog, što je svojevrsno vraćanje na ispravan kolosijek bosanske jezičke tradicije.

Lagahno vraćanje tanahnog i mlađahnog jezičkog podmlatka.    

Prilehemiti i zalehemiti

Sjećam se i danas, kad je moj rođak, još kao momčurak, dječkič, pokazujući dar za takvu vrstu poslova, otvarao tranzistore, stare televizore, radioprijemnike i druge tehnikalije s početka 80-ih, i uzimao, kako bi on kazao, lemilicu, ne bi li zalemio otpale završetke matične ploče kalajem. To mi je bilo nekako zanimljivo gledati, a naročito kasnije, dok sam razmišljao, kako je taj moj rođak deverao s kalajem, po kojem smo i nosili zajedničko plemensko ime. Kasnije sam saznao da kalaj ima malajsku bazu, kako kaže Skok, a kositar, koji se još javlja kod nas, označavajući istu tvar, kalaj, da je uzet iz grčkog jezika. No, znatno kasnije, saznajem da je onaj postupak topljenja kalaja po matičnoj ploči i spajanje žica tim čudnim materijalom ustvari lehemljenje, da je on sve to vrijeme lehemilicom lehemio kalaj odnosno kositar. Helem, riječ lehem preuzeta je u različite pa i evropske jezike, te Škaljić upućuje na vezu sa sanskrtom, iz kojega je najvjerovatnije preko perzijskog došao u turski, a otuda i u naš jezik, dok Hrvatski jezični portal navodi poredbenicu iz njemačkog oblika Lehm, pri čemu nije isključeno da je riječ o posuđenici, možda baš staroj iz sanskrta, iako je sasvim moguće da je prisutna u ie. jezicima, što opet ne mora značiti da je tačno. Bilo kako bilo, trebalo bi očekivati da je lehem u bosanski došao iz turskog, mada nije isključena mogućnost da je naknadnim razvojem tehnologija naporedo preuzeta iz njemačkog, u kojem se ne čuje -h-. Dakle, moguće je unakrštanje dviju posuđenih osnova. Zato, ima smisla misliti da ove riječi mogu biti i lem i lehem, i lemiti i lehemiti... Pravopis iz 1996. daje samo oblik lehemiti, zalehemiti, lehem i sl., dok neka kasnija rješenja daju uporednu upotrebu.

Na kraju, kako bi se kazalo – umjesto zaključka, treba reći: Nije bitno ima li h u ovoj riječi, bitno je da je zalehemljeno.

Prahnulo mi da pišem

Kad nam nešto najednom naumpadne, kad se odjednom nečega sjetimo, kada nešto zaželimo, obično u nekim, uvjetno kazano, graničnim slučajevima, kaže se da nam je prahnulo to i to. U bosanskoj i hrvatskoj jezičkoj praksi ovaj oblik upravo ovako glasi, dok u srpskoj i crnogorskoj najčešće se dogodi da je nešto pranulo. Ti primjeri ovjereni su u spomenutim jezičkim praksama.

Kad je posrijedi porijeklo ovoga glagola, ono je sporno, iako se može naći tumačenje da je oblik prahnuti nastao iz glagola prasnuti odnosno praskati. Iako je moguće da se s transformira u h, u ovome slučaju to nije lahko objasniti. Zbog toga treba razmišljati o tome da je zaista navedeni glagol odigrao važnu ulogu u formiranju oblika prahnuti, ali ne smije se zanemariti i jedna posebno tipična leksema u bosanskom jeziku: âh, što znači „želja, žudnja, čežnja“. Imajući u vidu povezanost značenja glagola prasnuti i imenice ah, moguće je da je došlo do unakrštanja navedenih oblika te je izveden neologistički glagol prahnuti, posebno onda kada se uporede značenja glagola prahnuti i imenice ah. Također, da ovaj glagol ima vezu s praskom, govori i prilog naprasno, koji znači „iznenadno, iznebuha, nenadano“. A kad prahne, ja želja ja âh, uglavnom se javi iznenada, nenadano, odjednom. Sinoniman oblik glagolu prahnuti donekle je glagol ćejfnuti, gdje leksema ćejf, preuzeta iz arapskog jezika, označava u prenesenom značenju „volju, prohtjev, hir“ (Škaljić), što donekle dovodi u značenjsku ravan blisko značenja navedenih dviju leksema, ali je posve jasno da nipošto ne može biti riječi o leksemema koje su tzv. apsolutni sinonimi, ako takve uopće mogu i postojati. Sve to govori ne samo o tvorbenim mogućnostima našeg jezika, nego i o samome mentalitetu.

Zato je jezik odraz mentaliteta, makar nam nešto i ne prahnulo samo na jeziku. stav.ba