Više od svih naroda u bivšoj Jugoslaviji, Bošnjaci imaju najveće pravo da zamjeraju Titu na tzv. „ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije“.

Ipak ironija je da su Bošnjaci ti koji danas najviše veličaju lik i djelo Josipa Broza. Zločinac, ubica, diktator, i šta sve ne. Da, nema nikakve sumnje da je to bio. „Biti protiv Tita znači biti fašista ili nacionalista“ – je smišljena definicija već odavno korištena iz komunističkih krugova kako bi se diskvalificirali svi ostali razlozi koji Tita negativno prikazuju. Ta definicija je snažno ukorjenjena u antifašističkoj ulozi Josipa Broza i KPJ u NOB-u, u Drugom svjetskom ratu, i iz razloga što se te zasluge ne mogu osporiti, isključivo se koristi kao argument po kojem se Tito analizira i po kojem mu se određuje historijska uloga, piše portal Historija.info

Titova uloga u Drugom svjetskom ratu često je kontradiktorno ocjenjivana. Josip Broz je tokom Drugog svjetskog rata bio vođa jugoslavenskih partizana, bez sumnje najefikasnijeg pokreta otpora u okupiranim dijelovima Evrope. No, vojna uloga njegovih partizana daleko prenaglašavana. Govorilo se da Titova vojska „veže“ preko 20 njemačkih divizija, dok je u stvarnosti veći dio rata na području cijele Jugoslavije bilo stacionirano najčešće 4-5 divizija (uz preko 300.000 talijana). Također, partizani su stalno bili u defenzivi, i sve važnije vojne operacije su se svodile na bijeg partizana ili probijanje neprijateljskih obruča.

Tako je bilo do 1944. godine, kada su partizani prodrli u Srbiju u kojoj su uz pomoć Sovjetske vojske zauzeli Beograd. U sjevernoj Hrvatskoj je za veće vojne operacije bila nužna vatrena moć sovjetskih divizija. Zahvaljujući Titovoj državničkoj umješnosti sovjetska vojska je uglavnom „zaobišla“ veći dio Jugoslavije i nakon probijanja Sremskog fronta nastavila ka Mađarskoj.

Profesor Ivo Banac pokazao je da Titovo učestvovanje na strani antihitlerovske koalicije ne može opravdati totalitarni režim Josipa Broza Tita. Iza Tita su ostale stotine hiljada ubijenih i stotine hiljada političkih zatvorenika. Nedvojbeni naučni dokazi i utvrđene historijske istine pokazuju da je titoizam po svim svojim karakteristikama bio autoritativno-diktatorski režim, da su zločini njegovog režima proizvod sistema a ne nesretni slučaj ili greška.

Evo nekoliko neospornih činjenica o Josipu Brozu koje razbijaju mit o „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“:

– Tito je bio totalitarni vladar koji je došao na vlast nedemokratskim putem (revolucijom),

– Nije dozvolio osnivanje nekomunističkih političkih stranaka ili višestranačke izbore, a poput drugih Velikih Vođa (SSSR, Sjeverna Koreja, Zimbabve, itd.) proglašen je doživotnim predsjednikom SFRJ,

– Njegova vlast je bila apsolutistička, nije dolazila od naroda i imao je apsolutnu moć,

– Progonio je ljude koji su se javno usprotivili njegovoj politici, ne samo nacionaliste. (progoni su popustili kada se režim toliko učvrstio da više niko nije mogao da ga ugrozi).

– Njegova je vlast vršila sistemsku indoktrinaciju djece i mladih kroz obrazovni sistem putem takmičenja „Titovim stazama revolucije“, ili „štafete mladosti“, ultimativnog čina pokoravanja Vođi.

– Gušio je mnoge lične i ekonomske slobode dok je njegova ekonomska politika zaduživanja dovela državu do krize. Privid blagostanja kratko je trajao: dvije-tri godine nakon njegove smrti Jugoslavija je bankrotirala.

– Odbio je potpisati Opću deklaraciju o pravima čovjeka, usvojenu i proklamiranu rezolucijom Generalne Skupštine UN 1948. U trenutku svog raspada, SFRJ je bila jedna od svega 4 države svijeta koje tu deklaraciju nisu potpisale.

– Brojna međunarodna istraživanja i liste svjetskih diktatora obavezno sadrže i njegovo ime. To je odgovor na maglu međunarodne „podrške i poštovanja“ Titovog lika i djela.

Moglo bi se tome dodati i još koječega, poput (tzv. dobrovoljnih) radnih akcija, partijske poslovne politike, crvenih knjižica, zločina UDBA-e, itd.   

Smiješna je izjava po kojoj se moglo ići u džamiju i u Titovom vremenu. Tom konstrukcijom su nas varali i prali svoju savjest. Da, moglo se ići, ali te onda nigdje nije bilo! Bio si osuđen, bez suda! Ko je tada otvoreno mogao reći da posti, a da se ne brine za eventualne posljedice gubitka radnog mjesta, npr.?! Kompletan sistem bio je zasnovan na sintagmi da Bog ne postoji, dok se u isto vrijeme Josip Broz profilirao kao bog koji se obožava, preuzevši sve prerogative koji pripadaju istinskom Gospodaru: s Titom se zaklinjalo, Tito se nije smio opsovati…

Više od svih naroda u bivšoj Jugoslaviji, Bošnjaci imaju najveće pravo da zamjeraju Titu na tzv. „ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije“. Ipak ironija je da su Bošnjaci ti koji danas najviše veličaju lik i djelo Josipa Broza.

Bošnjak, kao nacionalno ime, je bila smetnja komunističkim vođama u Beogradu i Sarajevu. Stoga je to po svaku cijenu trebalo idejno uništiti i prevaspitati Bošnjake u nešto novo, kako su mislili. U tom pogledu, Bošnjaci su se u svakom popisu stanovništva u bivšoj Jugoslaviji drugačije kvalificirali. Prvo je to bilo kao „Srbi, Hrvati ili neopredjeljeni”, zatim 1953. je uvedeno kao „Jugosloveni neopredjeljeni”, 1961. se uvodi kao „Jugosloveni“ ili „Muslimani – etnička pripadnost”, te najzad 1971. kao „Muslimani” (da Džemal Bijedić nije Tita povezao sa bogatim, arapskim, muslimanskim zemljama, pitanje je da li bi i „Muslimani” postojali).

Podosta je činjenica koje govore nepoštenom odnosu Tita prema Bošnjacima. Srpsko-hrvatski nacionalisti već vjekovima rade na tome da idejno, pravno i fizički unište tu narodnost sa svim etnološkim, kulturološkim i socijalnim elementima vezanih uz nju. Josip Broz Tito se poveo, nažalost, po pitanju Bošnjaka, tim nacionalističkim i imperijalističkim ideologijama, i to po dva osnovna pitanja:

Prvo: da Bošnjaci, zvanično ne postoje u Jugoslaviji (što je regulisano po ustavu iz 1946. g.) i da su oni Srbi ili Hrvati, ili neopredjeljeni (dok se ne opredjele).

Drugo: da bosanski jezik zvanično ne postoji, nego samo srpski ili hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski.

Naivno je vjerovati da Tito kao apsolutni prvi čovjek države nije podržavao ili nije znao za veliko srpske i hrvatske ciljeve i „da mu se sve to radilo iza leđa”. On nije pravno izbacio Bošnjake kao narod niti bosanski jezik, ali ih nije priznao, u čemu je dosljedno slijedio politiku svojih prethodnika, Nezavisne države Hrvatske, Kraljevine Jugoslavije i Austro-Ugarske.

Nepravda učinjena Bošnjacima donekle je ispravljena u sedamdesetim godinama, kad se Tito ipak više okrenuo stvarnom značenju riječi „ravnopravnost”, čime je dotadašnji dominantni velikosrpski uticaj postao ugrožen u teritorijalnom, privrednom i kulturnom smislu. Službenim priznanjem narodnosti Musliman 1971. godine i donošenjem Ustava iz 1974 godine Tito ozbiljno ugrožava velikosrpske interese. Još u šezdesetim se može primjetiti Titov zaokret spram velikosrpskoj politici: pokret Nesvrstanih i približavanje saradnji sa islamskim zemljama; smjena Rankovića i reorganizacija Službe državne bezbjednosti, odnosno bivše UDB-e; biranje upravljanjem državnim i republičkim organima po tzv. „nacionalnom ključu” itd….  

Međutim, u isto vrijeme, tih godina, srpski nacionalisti zastupljeni na rukovodećim državnim i vojnim pozicijama, prave „čistke” kod Bošnjaka. Uklanjaju Džemala Bijedića 1977. g.; sa državnih i republičkih dužnosti smjenjuju se istaknuti funkcioneri, intelektualci i učesnici NOB-a kao što su: Avdo Humo, Pašaga Mandžić, Avdo Karabegović… a mnogi se i hapse i osuđuju zbog „širenja nacionalne mržnje i podrivanje državnog poretka”.

Zanimljiva je  izjava Alije Izetbegovića u intervjuu Mati Đakoviću u kojoj je iznio svoje mišljenje o Titu i Titovoj ulici u Sarajevu: „…Ja nisam nikad krio simpatije prema tom čovjeku, jer mi nije davao utisak nekog zloće-čovjeka. Imao sam utisak da je širok čovjek, otvoren prema životu, da je volio da živimo i da je puštao druge da ga žive, za razliku od drugih komunističkih rukovodilaca koji su bili više askete. Znate i vi, pod asketama je teško, sami sebe izlažu patnji, pa to traže i od drugih ljudi. Tito je bio neka druga vrsta čovjeka. I tako, jednom riječju, nemam ja neki negativni odnos prema Titu. Vi znate, mi ovdje ni ulicu koja se zove po njegovom imenu nismo nikad predili, mada smo to mogli da uradimo. Prošli smo kroz vrlo težak period od rata, kada je bilo takvih zahtjeva. Mi to nismo dali. Nisam ni ja dao to. Jednostavno ne smatram da historija počinje od nas. Taj čovjek je uradio neke značajne stvari, stvorio je jednu zemlju, ojačao je…“

I Bakir Izetbegović je u jednom svom govoru dao pozitivnu ocjenu historijske uloge partizanskog pokreta i Josipa Broza Tita: „Jugoslavija je bila naša. Mi smo bili najuvjereniji Jugosloveni, baš mi Bosanci. I partizani su bili naši. Josip Broz je naš. U njegovo vrijeme smo se školovali“.

Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. i  26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, 247 delegata je donijelo odluku da Bosna i Hercegovina ne bude autonomna pokrajina Srbije, poput Kosova i Vojvodine, kako su predlagali: Moša Pijade, Milovan Ðilas i Sreten Žujović, nego šesta federalna jedinica u novoj državi kako su predlagali: Avdo Humo i Rodoljub Čolaković, a to su kasnije podržali Tito i Edvard Kardelj.

Odluke ZAVNOBiH-a su potvrđene kroz tri dana 29. novembar 1943. g.na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. To su bili temelji da Bosna i Hercegovina prilikom raspada bivše Jugoslavije, uz održani referendum može tražiti od UN-a svoju samostalnost. Bosna i Hercegovina je međunarodno i pravno priznata kao država u AVNOJ-evskim granicama pozivajući se na zakonske odredbe istog.Treba napomenuti da su republike birane po principu „koliko nacija – toliko republika“. Zbog toga je Bosna i Hercegovina bila predmet rasprava. Ona je povodom toga bila jedina republika u bivšoj Jugoslaviji koja je zakonski formulisana kao „višenacionalna“ republika. Pošto Bošnjaci, ili Muslimani, nisu bili ni priznati kao nacija, logično je da se pod „višenacionalna“ podrazumjeva samo „srpska i hrvatska“. Bosna i Hercegovina je priznata kao država pozivajući se na Ustav iz 1974. i na odluke AVNOJ-a, a pod tim zakonskim odredbama AVNOJ-a, u svom nacionalnom rješenju, Bosna je definisana kao „višenacionalna”, odnosno drugim riječima kao „srpsko-hrvatska”, bez preciziranja u procentualnosti teritorije.

Teritorijalno, Bosna i Hercegovina, kao republika koja nije imala državnih granica, služila je kao poligon za gradnju skupih atomskih skloništa koja su rijetko ili nikako korištena. Zbog vječitog straha od neprijatelja koji nikad ne spava, i kojeg je trebalo spriječiti da uništi jugoslovensku industriju i njeno rukovodstvo, u Bosni i Hercegovini nisu građeni auto putevi i smještena je sva teška industrija. U slobodno vrijeme, bosanskohercegovački medvjedi su služili kao meta za zabavu Maršala. 

Nakon Titove smrti u maju 1980. godine vidjelo se koliko je krhko bilo komunističko bratstvo i koliko je malo ostalo od narodnog jedinstva. Odnosno, postalo je jasno da nikakve reforme ne mogu učvrstiti jugoslavensku federaciju, a da je demokratizacija dovodi u pitanje. Titov odlazak s političke scene značio je gubitak neospornog arbitra u jugoslavenskim razmiricama, ali i ključnog integrativnog faktora jugoslavenske federacije. Na pobunu kosovskih Albanaca vlast je odgovorila masovnom represijom. U nedostatku vizije ili bilo kakve nove ideje Partija se grčevito uhvatila za Tita. Parola „I poslije Tita Tito”, te zakletva „Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo” štampane su u zaglavljima novina, najavljivali su radijske i televizijske emisije, s njima su otvarani javni skupovi i priredbe. Po brdima je ispisivano Titovo ime, sađeno je 88 ruža za njegovih 88 godina, i dalje se trčala štafeta za njegov rođendan, svake godine na dan njegove smrti 4. maja u 15 sati i pet minuta Jugoslavija je na zvuk sirene stajala mirno. Oni koji nisu iskazivali propisanu ljubav vrhovnom vođi ili su se drznuli dovesti u pitanje njegov lik ili djelo morali su se suočiti s represivnim režimom koji je on iza sebe ostavio.

Nakon njegove smrti oformljen je Odbor za zaštitu Titovog imena i djela, u septembru 1984. donesen je Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita.

Oni koji su željeli štititi mit o Titu imali su sve teži posao, ali partijski režim se odlučno suprotstavljao. Neposredno nakon njegove smrti broj političkih zatvorenika porastao je za 83%, a većina (94%) od 523 zatvorene osobe optužene su i osuđene po čl. 133. KZ SFRJ, odnosno zbog verbalnog delikta.

Kult ličnosti je uvijek povezan s diktaturama i totalitarnim režimima. U pravilu, kad diktator umre, s njim umre i njegov kult. No kad kult ličnosti živi i 40 godina nakon smrti diktatora, moramo se zapitati što je to truhlo i bolesno u našem društvu? Jesmo li uopće u stanju prihvatiti demokraciju i ljudska prava, ili smo ipak Balkanci koji ne mogu bez gazde s bičem u ruci? stav.ba