Nurija Milić nije imao ni kuće niti hanume.
Ništa svoje nije imao, a u selu Mahala u općini Rogatica napravio je džamiju koju narod tog kraja nazva “Džamija Nurije Milića”. Na početku rata zapalili su je četnici, a on je s narodom iz Rogatice prebjegao u Goražde, u koje su ih smjestili u kolektivni centar. I u ovoj godini (1992) umro je od tuge za džamijom u svojoj pedeset i prvoj godini. Dok je bio u Goraždu, ni s kim nije pričao. Samo bi prije namaza pred džamijom nekima govorio: “Srušili su moju džamiju.” Oni koji ga se sjećaju kažu da je bio zdrav, ali da ga je srce uhvatilo. Ali kako i gdje je živio, teško mu je bilo ostati zdrav. Eto, to je bilo. A ko je Nurija Milić, koji je napravio džamiju, a da ništa nije imao svoga!? Mnogo manje i od Hasana Buzadžije.
O tome nam pred Begovom džamijom ispriča njegov rođak Sabahudin Milić: “Dvojica krupnih ljudi u istim odijelima, nakon što je klanjao podne-namaz u Begovoj džamiji, sačekali su ga na izlazu, uhvatili ga za ruke i poveli, a svi su sklanjali poglede. Niko da ga brani. On je poslušno išao s njima do njihovog automobila iznad Baščaršije. Nekuda su ga odvezli. A mi smo ga čekali ispred Begove džamije. Ali se nije vraćao. Uzimao sam abdeset za ikindiju kada me neko dohvati rukom. Okrenuh se i ugledah Nuriju pored sebe, rasprema se za abdesta. Jedva ga poznah. Glava mu je bila podbuhla, oči skoro zatvorene, sve na njemu izderano. Dok se abdestio, ispričao mi je da su ga odvezli na Igman i da su ga tukli pesnicama dok nije pao, a onda su ga udarali nogama. Sve su knjige stavili u prtljažnik automobila i otišli, a on ostao ležati. Kada više nije čuo zvuk automobila, ustao je i krenuo pješke prema gradu. Ni sam ne zna koliko je išao dok se nije obreo u abdesthani Begove džamije. Nakon namaza, svi su prilazili, a on im je sve ispričao. Stariji Ahmet, koji je volio Nuriju, otišao je do svoje kuće i vratio se s odjećom. U abdesthani se Nurija presvukao, a ono smo njegovo poderano bacili. Nakon ikindije, otišao je u park u kojem je spavao, a sutradan prije podneva prodavao je knjige i tespihe uzvikujući još jače naslove knjiga. Svi su ga zaustavljali ne bi li mu šta kupili. E, otada sve je manje govorio, samo kada ga kupci zaustave.”
Danju je trgovao, a u ljetnim danima spavao u parku ili su ga gazde puštale u konačište. Godine su prolazile. Ovi bi ga “udbaši” povremeno opet vozili na Igman, a narod bi ga liječio i donosio mu odjeću. A on sve zatvoreniji. Neko mu je dao spisak siromašne djece koja su pohađala medresu, a on ih je obilazio i davao im sav novac koji je zaradio od prodaje knjiga i tespiha. I tako iz mjeseca u mjesec.
Ni čobani mu nisu dali mira: “Tih dana”, sjeća se Bajro Perva, sadašnji novinar Preporoda, “bilo je takmičenje učača Kur’ana, osnovaca. I ja sam se takmičio. Dok smo čekali da nas pozovu ovi iz komisije, pojavio se neki čovjek u crnom odijelu s korpom od pruća. U njoj su bila domaća svježa jaja. Svima nam je dao po jedno jaje da popijemo zbog jasnoće glasa. I tražio je da sjednemo kako bismo se odmorili pred takmičenje. Poslušali smo ga. Moj je glas oduvijek bio hrapav. Na polaganju je toga nestalo, bio je mnogo jasniji pa sam osvojio treće mjesto. Nakon polaganja, sviju nas je častio čajem u divanhani, sa svima se šalio govoreći da smo mi njegovi budući hafizi. Bio je to Nurija Milić, rekli su nam kasnije oni iz komisije.”
I odjednom, Nurija se i u toj svojoj povučenosti promijenio. Progovorio je, pa je sve iznenadio. Pričao je okupljenim pred Begovom džamijom da u selu Mahala hoće napraviti džamiju, a svi su mu se u čaršiji smijali. Kada bi otišao, govorili su da se Nurija “nahladio” jer i oni koji su zaimali u to vrijeme nisu to smjeli ni pomisliti. Neki od gazda poklanjao bi mu nov crni kaput i nov fes, pa je izgledao ozbiljnije, ali nije prestajao pričati da on skuplja novac, pa će krenuti s džamijom. To je te sedamdeset i neke toliko bilo nezamislivo da su se mnogi nakon smijanja počeli s njime javno cirkuzati. I nije se više družio s onima koji su ispred kahvana ispijali kahve, samo je obilazio sve džamije u Starom Gradu.
Je li i Nurija, dok je spavao u nekom konačištu ili u parku, kao i Hasan Buzadžija čuo neki glas koji mu je govorio da treba graditi džamiju, niko to nije znao. Nurija se još više razvaljanio, prodavao i značke i ambleme na teferičima, slikao teferičlije. A sve knjige što bi nosio rasprodao bi u toku sedmice u čaršiji. Kao i Hasan svoju buzu. Krenula ga nafaka. I nakon dvije godine u Starom Gradu, svi su pričali kako radnici kopaju temelje za Nurijinu džamiju u njegovom selu Mahala u Rogatici. Ovo je odjeknulo kao bomba. I otada je vikendima bio u svom selu Mahala s radnicima, spavao u pećini ispod velike stijene. Za ovo njegovo konačište pročulo se u njegovom selu, pa mu čobani nisu dali mira. Dok bi bio u Sarajevu, oni bi ulazili u tu pećinu i spaljivali mu slamu na kojoj je spavao. Vidjeli su šta je sve imao: šporet “fijaker”, daske na kojima je bila slama, a po njoj vojnička ćebad i vuneni džemperi. Navečer bi se privlačili njegovoj pećini ne bi li ga prepali. Ali, djeci na njihovim dogodovštinama Nurija nije hatario, samo bi se smijao kada bi o ovome pričao svojim radnicima. A ti njegovi irgati pričali su da im je sve “u dinar” isplaćivao. Nisu ga čekali.
Svima je nudio knjige, a neki su knjižari od njega kupovali knjige po jeftinijim cijenama, a onda preprodavali, što se i Nuriji isplatilo. Kod njega se više knjiga moglo kupiti i upola cijene. I pare su dolazile, a odlazile za džamiju. Nurija je i dalje spavao u parku i konačištima, a kada je na selu, u svojoj pećini. I desilo se ono što su neki u čaršiji čekali. Dok je kod Begove prodavao knjige, došla su čak četverica i poveli ga između sebe. On se nije opirao, znao je šta ga čeka. U auto i na Igman. Svi su, po ko zna koji put, skrivali poglede i između sebe šaputali. I čekali kada će doći… I Nurija je došao pred akšam. Kao strašilo. Natečene glave, izderane odjeće. Samo je, bez torbe s knjigama, došao do česme i počeo se umivati, prati ruke, a voda je spirala i njegovu zgrušanu krv. Svi su mu prilazili nekako ukočeno, dok je jedan iz svoje radnje iznio novu odjeću, od čarapa do fesa. I čekao ga u abdesthani. Kada su ga pogledali, nije to više bio onaj Nurija. Lice izbrazdano zgrušanom krvlju, potamnjelo, ruke izubijane, a on pogrbljen. U abdesthani se preobukao, pa na namaz. Svi su išli za njim. Nakon namaza u haremu Begove džamije, svima je ispričao šta mu je bilo. Pričao je nerazumljivo, kao da nije imao glasa. Odveli su ga na Igman. Rekli su mu:
– Znamo da imaš i socijalnu pomoć. Ako ne prestaneš praviti džamiju, mi ćemo ti je oduzeti.
– Uzmite.
– Spavaš u parku i pećini, a praviš džamiju. Što sebi ne napraviš kuću?
– Džamija je kuća za Gospodara, a On će meni napraviti veću.
– A, je li? – zavikali su uglas ona četverica.
I počeli ga udarati sa svih strana držeći ga da ne padne. Kada su se i oni umorili, pustili su ga, a on je pao onesviješten. Kada se probudio, ni sam nije znao kako je došao do Begove. Već je sutradan otišao da vidi kako napreduju radovi na džamiji, da isplati radnike, a liječio se travama u pećini grijući se uz “fijaker”.
Ne prođe mnogo, a Nurija se kod Begove pojavio s torbom punom knjiga, novina, tespiha, hamajlija. Neke je knjige dizao uvis tražeći da se kupe. Jednom koji je sjedio ispred kahvane oteo je Večernje novine iz ruku, a pred njega spustio Preporod da čita i otišao.
Godine su letjele, prošlo je već njih dvadeset, a više niko nije vjerovao da će Nurija sagraditi džamiju. I on je stario. Mnogi su i zaboravili da on nju gradi, ali su mu sve kupovali. Nisu znali za Nurijine muke. Bilo je zlobnika koji su ono urađeno rušili, a on je morao ponovo plaćati radnike. Nurija se sa svima naduravao, ali sam protiv svih. I protiv “udbaša”, i protiv onih iz svog naroda.
I dođe 1987. godina, kada je završio džamiju. Bila je potaman, deset s deset metara. Nurija se ponovo rodio. Doveo je imama kojeg je on plaćao, pa su počeli namazi. A džamija između tri sela: Mahala, Vrlazje i Dolovi. Išao je od kuće do kuće i djecu dovodio na vjersku pouku. Nakon nje, svima je dijelio čokolade i sokove. I tako iz dana u dana, iz godine u godinu. Nurija se podmladio, ništa mu nije bilo teško, samo da mu djeca dolaze. I opet u Sarajevo. Kada se ovo pročulo u Sarajevu, svi su od njega sve kupovali samo da mu pomognu. I mnogi ugledni imami i Sarajlije išli su mahsuz u selo Mahala u općini Rogatica da namaze klanjaju u “Džamiji Nurije Milića”. A Nurija ih je dočekivao domaćinski.
I dođe devedeset i druga. Četnici su sve rušili, a njegovu džamiju zapalili. On je s narodom iz rogatičkog kraja pješke došao u Goražde. Nurija je pričao samo s muftijom Hamedom Efendićem, koji bi dolazio po njega pa bi išli na džumu. Tuga za džamijom raznosila mu je zdravlje. Muftija je znao da je on sagradio džamiju, a da ništa nije imao. Zato je volio biti s njim. Jednom je prije džume muftija ranije izašao iz svoga stana iz džamije i vidio je Nuriju samog. Vratio se u stan i donio tepsiju pite. Onako gladni, ostala je samo tepsija. Pa na džumu. Nakon dva dana, Nurija je preselio. Ukopan je na mezarju “Kolijevka” u Goraždu.
Da je u Nurijino vrijeme živio Mula Mustafa Bašeskija, u svom bi Ljetopisu o njemu ovako napisao: “Umrije i Nurija Milić, ponos dobrih ljudi što džamiju sagradi, a da ništa nije imao. Neka na njega padne rahmet Božiji. Allah je stvorio čovjeka da čini dobro, a nikako zlo. Učite Fatihu za dušu Nurijinu.”
Kada su mnogo godina iza smrti Nurijine pitali muftiju Hameda Efendića ko je bio Nurija Milić, on bi im kratko odgovorio: “Nurija je bio Dobri.”
Posljednjih godina Sabahudin Milić, rođak Nurije Milića, obnavlja džamiju u Mahali. Mnogo su mu pomogli imami Nezim Halilović Muderis i Mustafa Spahić Mujki, koji su u svojim džamijama skupljali sergiju za džamiju, ali i drugi imami u manjim iznosima, koliko su mogle džematlije. Ona je ozidana, podignut krov, postavljena stolarija, ugrađena električna instalacija, treba još munaru do kraja izidati, izmalterisati unutra i vani. Akobogda, uz pomoć dobrih ljudi, džamija će tako očuvati sjećanje na njenog vakifa, beskućnika Nuriju Milića.
Stav.ba /senzor.ba