Kao što je rahmetli Ibrahim Čokić i predvidio, topovi su tokom ramazana pucali dok su muslimani bili slobodni da javno ispovijedaju svoju vjeru,

a utihnuli su nakon Drugog svjetskog rata kada im je ta sloboda ukinuta, zaključuje dr. Duranović i dodaje da navedene činjenice tek djelimično otkrivaju koliko je historija naroda u Bosni i Hercegovini neraskidivo povezana. Zalog je to, nadamo se, za prosperitetniju budućnost. 

Jedan od najprepoznatljivijih ramazanskih simbola jest ramazanski top. Ovaj svojevrsni medij postao je nezaobilazni sadržaj ramazanske atmosfere većine bosanskohercegovačkih i pojedinih gradova regije. Zadnjih godina prepoznatljivi simbol Sarajeva postao je uz sebilj i ramazanski top.

Pucanj ramazanskog topa sa sarajevske Žute tabije, koji označava kraj posta i početak iftara, jeste tradicija u Sarajevu duga blizu 200 godina. Kroz priču o ramazanskom topu možemo pratiti političke i društvene promjene i procese, odnosno smjene carevina i režima.

Arheolog Adnan Muftarević, kaže da je, nezvanično, prvi ramazanski top pukao 1750. godine u mjestu Zonguldak, u današnjoj Turskoj. Ova praksa ozvaničena je 1821. godine na naredbu sultana Mahmuda II, a za dvadesetak godina proširila se na većinu muslimanskih zemalja. Tako je bilo i s Bosnom i Hercegovinom. U Sarajevu bi djeca trčala ka Žutoj tabiji i uzvikivala: “Careva, Begova, Hendek – BUM”, po redoslijedu paljenja kandilja na munarama sarajevskih džamija.

„Tradicija ramazanskog topa bila je zabranjena u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo ponovno aktiviranje je pred agresiju na BiH pokrenuo tadašnji MOS (Muslimanski omladinski savez odnosno preteča Asocijacije mladih SDA),  na inicijativu Mensura Bektića. Vlasti su dozvolile, a pucao je Sarajlija Martin Špringer“, dodaje Muftarević.

U periodu između svjetskih ratova vlasti su vršile pritisak na Islamsku zajednicu, a posebno na vakufe. Nisu bili pošteđeni ni simboli bošnjačke tradicije. 

Sirena umjesto topa

U periodu između dva svjetska rata vlasti su vršili pritisak na Islamsku zajednicu, a posebno na vakufe. Nisu bili pošteđeni ni simboli bošnjačke tradicije.

U tekstu “Sirena mjesto topa” (Islamski svijet, Sarajevo, broj 102, 24.08. 1934.) sačuvan je opis reakcija na namjeru vlasti da sirenom zamjene top koji je tada oglašavao vrijeme iftara i sehura.

Po pisanju sarajevskih novina, radi se na tome da se uvede nekakva sirena kao u prekooceanskih parobroda, koji će nam uz ramazani-šerif objavljivati iftar i sehur. Kako se tvrdi, ta je sirena već i naručena u Njemačkoj za 60 000 dinara.

„Kao razlog uvođenju ove novotarije navodi se da se top ne čije ni po cijelom Sarajevu, a sirena bi se čula na 20 kilometara daleko. Drugi bi razlog bio što je pucanje topovskih hitaca skopčano sa velikim troškovima. Ostalih razloga nema.

O ovoj se novotariji mnogo prepričava po čaršiji, naravno kao i u svakoj novotariji, a nije ni čudo ka je i Radmilo Grđić poeo praviti pale u “Jugopošti” na račun ove sirene, ili kako je u našoj čaršiji nazivaju “pišće”, “borije” i slično. Mi smo se po svojoj dužnosti informirali kod neke zvanične i nezvanične uleme i Božijim hikjmetom odmah su se podijelili u dva tabora. Zvaničnici kažu “la bese” – nije propisano ni opaljivanje topova ni borija. Nezvanični kažu da ta novotarija može povući za sobom i druge koje narod ne bi mogao odobriti, kao na primjer bojati se da ne bi kome palo na um da sirenom zamijeni mujezina, a kasnije, da ne bi ko došao na tu misao da se mjesto hafiza koji uči mukabelu uvede radio ili što slično. Jedan nam je rekao da je uvođenje sirene i s vjerskog gledišta opravdano jer nas podsjeća na Israilov sur. Taman je haman tako! Mi zasada nećemo iznositi svoje stanovište dok ne provjerimo kod nadležnih ima li u ovom svemu uopće malo istine.“

Topovi su nekad oglašavali i pravoslavne i katoličke blagdane

Jedan od istraživača koji se bavio historijom i sudbinom ramazanskog topa je dr. hfz. Elvir Duranović. On navodi pisanja Hivzije Hasandedića o ramazanskom topu u Mostaru i posebno dojmljiv, dalekovidan i akteulan osvrt tuzlanskog muftije Ibrahim Hakki Čokića.

Hafiz Duranović ističe da je danas malo poznato da je top koji je pucao povodom muslimanskih blagdana nakon okupacije Bosne i Hercegovine počeo pucati i povodom katoličkih i pravoslavnih vjerskih praznika. Naprimjer, povodom katoličkog blagdana Uskrsa 6. aprila 1893. godine pucali su topovi sa Žute tabije u Sarajevu (Bošnjak, god. III, br. 14., str. 2).

Hafiz Duranović dodaje da umni ljudi u naoko običnim stvarima i svakodnevnim događanjima vide dublji smisao i poruku. Tako je čuveni tuzlanski muftija Ibrahim Hakki Čokić u pucanju topova povodom mjeseca ramazana, ali i topova koji su pucali povodom pravoslavnih ili katoličkih blagdana, vidio je jasnu i nedvosmislenu poruku koju zbog njene dalekovidnosti prenosimo: „Stoga ramazanski i bajramski topovi govore… Muslimane! Nastupati tvoj veseli Ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate, ručaj, imsakj čini, posti, iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš. Dakle, ramazanski i bajramski topovi pobuđuju veselje indirektno, jer njihov grozni glas prvo dovikuje protivniku oštro: ‘Miruj, musliman je slobodan’, a muslimanu: ‘Veseli se slobodi’.“

Kao što je rahmetli Ibrahim Čokić i predvidio, topovi su tokom ramazana pucali dok su muslimani bili slobodni da javno ispovijedaju svoju vjeru, a utihnuli su nakon Drugog svjetskog rata kada im je ta sloboda ukinuta, zaključuje dr. Duranović i dodaje da navedene činjenice tek djelimično otkrivaju koliko je historija naroda u Bosni i Hercegovini neraskidivo povezana. Zalog je to, nadamo se, za prosperitetniju budućnost.

U Crnoj Gori ramazanski top ima u Rožaje i Petnjici

Balkanske zemlje koje su bile dio Osmanskog carstva pamte tradiciju ramazanskih topova, a pojedini gradovi su obnovili ovu tradiciju. U Sandžaku pored Novog Pazara, ramazanski top vrijeme iftara označava u Rožajama i Petnjici.

Burna promjena vlasti tokom Balkanskih ratova odrazila se i na funkciju ramazanskog topa o čemu za Stav govori Džemo Redžematović, glavni imam Medžlisa IZ Podgorica.

„Iz arhivske građe kojom raspolaže Islamska zajednica u Crnoj Gori, proizilazi da je u svakom većinski muslimanskom mjestu postojao top kojim se oglašavao iftar i sehur u periodu prije Prvog svjetskog rata. Međutim, između dva svjetska rata nema podataka o tome. U Podgorici je postojala Tabija (kod mještana Stare Varoši poznata kao Tablja Bešlića jer se nalazila blizu kuća bratstva Bešlića) sa koje se ranije pucalo iz topa. Danas postoje samo zidine ostataka ove fortifikacije koja svojim oblikom liči na druge tabije u okolnim gradovima. Iz spisa arhiva vidi se spremnost tadašnjih vlasti da izađu u susret lokalnom muslimanskom stanovništvu Podgorice i Bara jer je to bio način njihovog privoljavanja na nove društveno-političke okolnosti. To jasno možemo vidjeti iz knjige „Istorija muslimana Crne Gore“ od Zvezdana Folića koji navodi da je "Labud Gojnić,  ministar unutrašnjih djela Crne Gore 19. VII 1913. godine naredio da se u svim novooslobodjenim oblastima pucanjem iz topova proslavi ramazan. Zaprijetio je da ce strogo kazniti one koji se ogluse o ovu naredbu." (Zvezdan Folić, Istorija muslimana Crne Gore 1455-1918 knjiga I, Podgorica 2013.). U istom djelu nalazimo da je vojvodi Mašu Vrbici knjaz Nikola 1879. naredio da se u Baru dva puta oglašava topom početak i kraj posta tokom ramazana. A isto to da se primijeni i u Podgorici, procjenjujući da ova naredba ima "veći politički efekat u najmnogoljudnijem muslimanskom gradu." I u drugim gradovima i varošima poput Tuzi bilo je ovakvog načina oglašavanja iftara i sehura uz doboše (albanske gočeve). Ova praksa je bila prisutna i u Plavu, Gusinju, Kolašinu, Mojkovcu, Petnjici, Rožajama, Pljevljima, i drugim pretežno muslimanskim sredinama. Mještani barskog kraja Mrkojevići su pisali molbe crnogorskim vlastima da im odobre pucanje iz topova na što su im tadašnje vlasti, kako se vidi iz arhiva, udovoljavali uz puno poštovanje i uzajamni respekt.“

Redžemetović, na kraju razgovora, poručuje da je veoma dobar znak oživljavanja takve tradicije koja ima znake jedne kulturne, vjerske i socijalne paradigme bilo bi ponovno oglašavanje iftara topom (prangijom) u mjestima gdje žive muslimani u Crnoj Gori.

Rožaje su uz Petnjicu, najmlađu crnogorsku općinu, obnovili tradiciju ramazanskog topa.

„Teško je odrediti od kad postoji ideja da se ramazanski top vrati u Rožaje, ali činjenica  da blizu centra grada ima brdo koje se zove Top, i na kojem je prema predanjima starijih džematlija  i podacima iz historijskih dokumenata bio upravo top je bila motivacija da se ova tradicija obnovi“, kaže za Stav Rejhan ef. Hot, glavni imam Medžlisa IZ Rožaje.

Studenti iz ovog grada koji su studirali u Sarajevu su predložili ideju Medžlisu da se obnovi ova tradicija što se i desilo 2015. godine.

„Mi iz Medžlisa smo, moramo priznati bili malo skeptični, obzirom da tako nešto nije bilo prisutno u cijelom regionu i to dugi niz godina, ali smo se ipak upustili u taj hairli projekat. Tako da je tog ramazana 2015. godine prvi put u Sandžaku pukao top za iftar nakon mnogo, mnogo godina.  Moramo se pohvaliti da je Rožaje upravo bilo prvo koje je oživjelo ovu tradiciju u Sandzaku. Nakon dvije godine i u Novom Pazaru je zaživio top, ali i još u nekih okolnim opštinama. Prve godine, na našu žalost, ali ne i iznenađenje huligani su nam demolirali top, što je naišlo na ogroman odjek i osude u javnosti, tako da kada smo ga ponovo postavili, više se niko nije usudio da nešto kaže, a kamoli uradi na štetu ove tradicije. Evo već šesta godina u Rožajama se ova tradicija ne prekida i inšalah ne planiramo da je prekidamo ni u buduće. Prosto smo se saživjeli sa topom i njegovim pucnjom za iftar“, poručuje imam Hot.

Sve gradske džamije, odnosno njihovi muezini čekaju pucanj topa da bi otpočeli sa akšamskim  ezanom.

Ulcinj je grad lijepe i blage ramazanske atmosfere koja je svake godine sve više izraženija pogotovo sada kada mjesec Ramazan polako izlazi iz perioda glavne turističke sezone prema perodu ljetnje predturističke sezone. Ramazanski top bi svakako bio autentičan dio ukupne ramazanske atmosfere. On je nekada postojao i koristio se za označavanje vremena iftara. Među ulcinjanima i dan danas se koriste izreke „Je li odjeknuo top? tj. je li vrijeme iftara? („A ka ra topi?“ na albaskom jeziku) i „Još koliko do topa? t.j. još koliko do iftara? („Edhe sa ka topi?“ na albaskom jeziku). Ulcinj nema ramazanski top. Trenutno pokušavamo da nabavimo jedan. Ideja je da se se oživi tradicija ispaljivanja topa sa ulcinjskog Starog grada prema moru. Time bi se i Ulcinj pridružio sve većoj grupi gradova iz regiona koji takav jedan tradicionalni način upotpunjuju ramazansku atmosferu“, kaže za Stav Arsllan Hajdinaga,  osnivač Udruženja za promociju i razvoj islamske ekonomije u Crnoj Gori i savjetnik u općini Ulcinj.

Na pitanje da li bi ramazanski top doprinio afirmaciji islama, Bošnjaka, u kontekstu tradicije i turizma u Crnoj Gori novinar Adel Omaragić kaže za Stav  da pored Rožaja i Petnjice potrebno je obnoviti ovu tradiciju i u drugim gradovim gdje su muslimani većina, ali i gdje su manjina.

„Smatram da ima prostora da ova tradicija obnovi u Plavu, Gusinju, Bijelom Polju, Tuzima.. Riječ je o tradicionalnom ramazanskom običaju i smatram da nikome ne bi smetalo.“

Ramazanski top je bio aktivan 50-tih godina prošlog stoljeća u Pljevljima, a nalazio se na mjesta gdje je sad hotel Gold. Iz njega je pucao Džemail Slijepčević.

Skoplje ima čaršiju, ali nema ramazanski top

Skoplje je jedan od gradova pobratima Sarajeva što je dovoljna osnova za pokretanje incijative da Grad Sarajevo makedonskoj prestolnici pokloni ramazanski top. Nadamo se da će se ovo desiti za slijedeći ramazan.

Jasmin Redžepi nvo aktivista iz Skoplja o ideji da Grad Sarajevo pokloni ramazanski top Skoplju kaže da je to dobar prijedlog, međutim za realizaciju ove ideje treba uzeti u obzir više činjenica.

„Sarajevo je već ranije Skoplju poklonilo Sebilj, ali nadležni nisu još mu našli mjesto jer je stari dio grada prepun spomenika. Također, tu je pitanje nadležnosti između grada i općina, a složenost unutrašnjeg političkog stanja i  odnosa sa susjedima otežavaju redovne procese.“

Potrebno je odrediti da li bi održavanje preuzele skopske općine sa muslimanskom većinom ili Islamska zajednica, što zavisi od lokacije na kojoj bi bio postavljen top.

Tradiciju ramazanskog topa na Kosovu su oživjeli u Prizrenu.  Top se nalazi na prizrenskoj tvrđavi Kaljaji.

„Bilo je ranije na Kaljaji pravi top sa kojeg su oglašavali iftar, međutim, kako top tako i čitavu Kaljaju i džamiju na njoj su razrušili za vrijeme srpske vlasti na Kosovu. Sada je Kaljaja obnovljena, a još uvijek džamija nije. Umjesto pravog topa, sada se koristi inprovizorani sa kojim se oglašava vrijeme iftara“, kaže za Stav Azmir Jusufi. (Stav, april 2021.)