Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, u kojem je obavljao i funkciju direktora u dvama mandatima.

Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike. 

Uz ramazan se valja iftariti ili mrsiti

Čuo sam svojevremeno od naše uleme da nije džaiz govoriti „omrsio sam se“ u vrijeme kada se uz ramazan posti, već da treba govoriti „iftario sam (se)“. Ovo tumačenje zasniva se na mišljenju da pripadnici kršćanskih zajednica upotrebljavaju izraz omrsiti / mrsiti se prilikom prekidanja posta u svojoj tradiciji te da muslimani trebaju precizirati način svoga načina prijekida posta. Svakako, pitanje termina mrsiti se i iftariti se obavezno povlači i pitanje termina posta, koji se u arapskoj jezičkoj tradiciji, kao i u nekih drugih muslimanskih naroda naziva savm / saum, odnosno sijam, ili npr. turski oruč. Zanimljivo je da u narodu ove riječi nisu zaživjele nego se koristi stara leksema koja ima uporednice u ie. jezicima, kao što to npr. potvrđuje stvsnj. fasto, engl. fast i sl., što je u bos. dalo post – gdje je f zamijenjeno s p, a došlo je i do promjene vokala a s o u korijenu riječi. Da situacija bude još zanimljivija, kod nas postoji i prezime Festić, što bi moglo upućivati na staru vezu s germanskim jezicima, ali zato ima i prezime Oruč ili Oručević, dok su prezimena s oblikom sijam sporna sa stanovišta etimologije. No, vratimo se mrsu odnosno mršenju, koje ima značenje „prekidanja posta“. Prije toga, treba pokušati objasniti razliku između izraza omrsiti (se) i iftariti (se), što je i danas živo u jeziku. Iftariti znači prekinuti post hranom i pićem, u akšamski vakat, pri čemu ovo značenje podrazumijeva trajanje i završetak jela (svojevrsne večere) i podrazumijeva također namjerno prekidanje posta u regularno vrijeme. Glagol omrsiti se podrazumijeva isključivo prijekid posta, ali ne znači završiti s jelom, već isključivo prekinuti post (npr. Jesi li se omrsila – jesi li prekinula post vodom ili hranom; a Jesi li iftarila – jesi li završila s objedom). Pored toga, omrsiti ima još jedno značenje koje ga jasno razlikuje od glagola iftariti: namjerno ili nenamjerno prekidanje posta u vrijeme kada za to nije vrijeme, tj. kada nastupi akšam. Prema tome, razlike u značenju ovih dvaju glagola posve su jasne i nije ih moguće međusobno mijenjati ili mahsuz izbacivati.

Osim toga, argument da neka leksika vodi svoje porijeklo iz tzv. kršćanskog diskursa nije utemeljen jer je leksika slojevita tako da ona ide u prastara vremena dok naši preci nisu bili ni kršćani a kamoli muslimani. Da ne kažemo da je jezik stariji od određenih kulturoloških formi koje mi volimo uobličavati i davati im svoja značenja. No, to svakako treba shvatiti uvjetno, jer jezik prati društvo. Kada govorimo o mršenju i mrsu, mislim da se danas može reći sljedeće. Mrs u savremenom bosanskom jeziku označava proizvode od mlijeka: sir, kajmak, maslo. Prvobitno je ova riječ označavala masnu hranu životinjskog porijekla, ali se to kasnije protegnulo na masne mliječne proizvode, a onda se poopćilo na mliječne proizvode, kako se to danas shvata. No, porijeklo ove riječi ima veze s prasl. oblikom *mьrsъ, što znači griješiti, a što je posebno zanimljivo s obzirom na semantičku vezu koja postoji između griješenja i mršenja, jer je prijevremeno prekidanje posta – grijeh. Svakako je kasnije ovo značenje preneseno na sami čin prekidanja posta, bez obzira na to je li namjerno ili nenamjerno prekinut. Također, istina je da katolički i pravoslavni vjernici imaju mrsne i posne dane. U posnim danima se podrazumijeva sustezanje od mrsnih proizvoda: masti, mesa, ulja, mlijeka, jaja. Eh sad, pošto je takva situacija s kršćanskim zajednicama, trebalo bi malo otići i u historiju naše Crkve bosanske, koja je svoje sljedbenike dijelila na mrsne i nemrsne, tj. posne ljude. Znači, mrsni ljudi bili su obični puk, koji se hranio kako se hranio, a ovi drugi bili su na višoj vjerskoj deredži. Otud je moguća konekcija u upotrebi ovih značenja danas u odnosu na starije stanje. Kod nas, kad se danas kaže da se neko omrsio, upravo znači „prekinuo post“, bilo da je to na vrijeme ili prije vremena. Jednostavan primjer toga uz ramazan jeste činjenica da oni koji odu na akšam-namaz u džamiju dobiju obično hurmu ili čašu vode kako bi se omrsili, tj. prekinuli post, te otišli na namaz, i u toj situaciji nikada se ne kaže: *Hajde da se iftarimo!, već isključivo: Hajde da se omrsimo!“. Ako je riječ o prijevremenom prijekidu posta, ono ima veze s onim starim značenjem „ogriješiti se“, a ako je na vakat, onda „omrsiti se“ ima preneseno značenje za koje smo rekli: „prekinuti post“, a što je izvedeno iz starijega značenja jedenja „jake, masne hrane“.

Na kraju, treba spomenuti još jednu uporednicu – riječ u čijem je korijenu -mrs-, npr. za-mrs-i-ti nešto, npr. konce, što znači spetljati, zapetljati konce u čvorove, kučine koji se ne mogu lahko raspetljati, ili mogu s teškom mukom. Ako je to tako, onda to mršenje u značenju zamrsiti podrazumijeva kvarenje osnovne funkcije elemenata, a to je, čini se, u vezi sa značenjem pogriješiti, prošireno po principu polisemije, jer svako kvarenje jeste pogrešno. A frazeološki izraz: pomrsiti račune – ima novo, izvedeno značenje. Nećemo valjda dozvoliti da sami sebi mrsimo račune uz mubareć dane.

Sedam dana u kontinuitetu: sedmica, hefta, nedjelja ili tjedan

U bosanskoj jezičkoj praksi i leksikografiji više je riječi kojima se označava vrijeme od sedam uzastopnih dana, za što je uobičajeno da počinje ponedjeljkom a završava nedjeljom, iako sami dani i njihovo značenje upućuju na to da njihovo računanje započinje od nedjelje. U vanjezičkoj stvarnosti ovaj kontinuitet od sedam dana naziva se različitom imenima: sedmica, hefta, nedjelja, a u posljednje vrijeme ponekom se omakne i tjedan. No, ovaj oblik tjedan nema veze s bosanskim jezikom i prostorom Bosne, već se radi o dijalekatskom kajkavskom obliku koji je dignut u rang standarda hrvatskog jezika, iako ima i nekih drugih slavenskih jezika u kojima se javlja varijacija ovog oblika, kao npr. slov., češ., polj., slovač., ukr., bjrus. Kod nas se također sporadično može čuti ili pročitati oblik nedjelja, koji još postoji po svemu sudeći u rus. i mak., koji je, generalno uzevši, došao s istoka i znatno je rjeđe u upotrebi, kako u organskoj, tako i u drugim vidovima jezičke komunikacije. Nedjelja je, u principu, rezervirana za ime jednog dana, a vjerovatno je u metonimijskom postupku prošireno značenje na sedam dana, ali ne zbog završetka već zbog starijeg početka računanja kontinuiranih sedam dana. Nedjelja u značenju sedmice zbog toga je pozicijski ograničena na kolokaciju s imenicom dan – nedjelja dana, iako se u nekim kontekstima može prepoznati značenje sedmice, a isto tako može nekad izazvati zabunu, npr. Iduće nedjelje bit ću u Neumu može značiti dvoje: dan i sedmica. U našim školskim programima i terminologiji dosta je frekventna i gotovo prevlađujuća sintagma Dječija nedjelja, tj. prva sedmica od ponedjeljka u oktobru, pri čemu je teško razumjeti zašto nema više Dječije sedmice, da ne kažemo Dječije heftice. Također, u praksi je vjerovatno najrasprostranjeniji oblik sedmica u značenju sedam uzastopnih dana od ponedjeljka do nedjelje. Ovaj izraz dobar je jer direktno kroz oblik tzv. brojne imenice upućuje na kategoriju sedam dana, ali je njezina „mahana“ u tome što sedmica može biti i nešto drugo, npr. ocjena ili npr. broj na dresu neke sportske ili takmičarske ekipe i sl. Postoji i izraz hefta, koji je poprilično rasprostranjen u govornom jeziku i narodnim govorima. Razlog njezine rasprostranjenosti ne možemo znati, ali se može pretpostaviti da je ova riječ shvatana kao turcizam pa je u govoru, posebno kod Bošnjaka, donekle i markirana. Da ironija bude veća, riječ hefta jeste došla preko turskog, ali je ona porijeklom iz grč. jezika i doslovno znači sedmica. Tako možemo shvatiti da je sedmica ustvari prevedenica hefte, a njezina starost zasad je teško povjerljiva, iako bi moglo biti da je hefta čak starija od sedmice, mada to nije potpuno jasno. U svakom slučaju, kada govorimo o rasprostranjenosti, frekventnosti, te normativnom i dijalektalnom statusu, u bosanskom je na prvom mjestu sedmica, pa onda hefta, dok su nedjelja i tjedan dio leksičkog naslijeđa susjednih jezika i neće biti čudo ako nam i ove riječi značajnije zažive u jeziku. A uz ramazan, ustezanje od jela, pića i sramnih i nepreporučenih djela traje od prvog dana prve sedmice do posljednjeg dana četvrte hefte.  saff.ba