Nije neka naročita vijest i da je susret neoustaša i neočetnika u Zagrebu zapravo povijesna nužnost,

tradicija i stanje koje je najočekivanije na ovim našim prostorima.  Piše: Dragan BURSAĆ (Al Jazeera)  U Zagrebu je, u Hrvatskom institutu za povijest, prije neki dan održano bizarno predavanje o ‘nepravednom’ stradanju četnika. Slijedom logike, dogodine očekujemo uzvratnu posjetu. Tada bi u Beogradu hrvatski revizionisti mogli održati predavanje o ‘tužnom’ stradanju ustaša. Njihova ljubav je za sva vremena!

Nedavno je upriličeno bizarno predavanje o knjizi Bosanska golgota četnika 1945. godine, a koje su održala dvojica srbijanskih istorijskih revizionista dr. Bojan Dimitrijević i dr. Nemanja Dević iz beogradskog Instituta za savremenu istoriju.

Pa dobro, reći ćete, kakva je to vijest? U Srbiji je odavno, baš na krilima tog revizionizma i mržnje prema Titu i partizanima, četnički pokret ne samo legalizovan, nego je, na sramotu nauke, uguran na pozitivnu stranu svijeta i istorije. Kazaćete, šta tu više ima da se priča, kad su četnici “dobri momci“ u udžbenicima srbijanskim, kad se ulice i trgovi u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska zovu po četnicima i kad se snimaju filmovi o izmišljenim herojstvima četnika?

Dobrodošlica za četnike u Zagrebu

I zaista, kakva je to vijest u kojoj se kaže da dvojica kvazihistoričara, neočetnika, sažaljevaju svoje ideološke uzore, pa im, umjesto povijesne uloge koljača, kolaboracionista, nacističkih slugu i izdajnika, dodjeljuju ulogu žrtve? I, na koncu, reći ćete, ovo nije vijest, ovo je nakaradna i sramna realnost u državi Srbiji i RS-u. Ovo je svakodnevna pojava, dodaćete, koja se možda najbolje liječi ignorisanjem i nekomentarisanjem.

Ali, šta ako vam kažem da je ovo predavanje održano u Zagrebu i da su apologete četničke dočekane i ugošćenje – ni više, ni manje – nego u Hrvatskom institutu za povijest? Šta ako vam kažem da je dvojicu opskurnih srbijanskih istoričara ugostio nekadašnji ministar kulture Hrvatske Zlatko Hasanbegović? Da, da, to je isti onaj Hasanbegović koji je onomad napisao sljedeće rečenice, sve hvaleći ustaše:

“Upravo zbog tih istinskih heroja, mučenika i šehida, koji svoje živote položiše na oltar domovine od Bleiburških poljana pa do Foče i Fazlagića Kule, dužnost je svih nas, njihovih štovatelja i sljedbenika, autentičnih hrvatski nacionalista i starčevićanaca poniženih, prevarenih i poraženih muslimana i katolika, skinuti krinke s lica današnjih slavosrbskih opsjenara, licemjera i moralnih nakaza i pokazati put k izlazu iz ovog mračnog tunela prema pomirbi, slozi i vjerskoj toleranciji, a istinski slobodnoj i ujedinjenoj Domovini od Mure, Drave i Drine, pa do Jadranskog mora…”

‘Hasanbegović je ideološki moj istomišljenik’

Da, da, to je taj Hasanbegović, danas domaćin četnički u Zagrebu, koji je onomad pisao za mjesečnik znakovitog imena NDH ili, jasnije, Nezavisna Država Hrvatska. Da, da to je onaj Hasanbegović koji je pozirao s ustaškom kapom na fotografiji sa Velimirom Bujancem. I da, da, to je isti onaj Hasanbegović koji se devedesetih, kao čovjek koji veliča ustaški pokret i piše za NDH, slika sa Mladenom Schwartzom i Srećkom Pšeničnikom, zetom Ante Pavelića. I eto, taj Hasanbegović postade – ili, bolje reći, ostade  – neka vrsta predgrupe, ili još bolje, hostese neočetničkim srbijanskim paraistoričarima u Zagrebu. Svi zajedno ćete kazati, eto, to je vijest. To se traži, da nam napišete kako ustaše goste četnike.

A ja vam hoću reći da ovo baš i nije neka naročita vijest i da je susret neoustaša i neočetnika u Zagrebu zapravo povijesna nužnost, tradicija i stanje koje je najočekivanije na ovim našim prostorima. Ja vam hoću reći da je onaj gore pomenuti srbijanski paraistoričar Bojan Dimitrijević, koji se zalaže za rehabilitaciju Nikole Kalabića, Milana Nedića i Draže Mihailovića, obožavalac SS Prince Eugen divizije, pa je tako viđen sa amblemom ove zloglasne elitne nacističke jedinice na majici. Ja vam hoću reći da su Dimitrijević i Hasanbegović jarani i da je narečeni neočetnik Dimitrijević onomad izjavio, citiram: “Hasanbegović je ideološki moj istomišljenik.”

Jednom riječju, bilo bi čudo i bila bi vijest da nije došlo do ovog bratskog susreta u Zagrebu. Pa bih vas poštedio dosadnih podataka i hronologije o zločinima ustaša i četnika, ali moram navesti par stvari kako bi znali da je jadikovanje nad četnicima u Zagrebu jedna od najlogičnijih povijesnih stvari koje su se desile ovih dana. Pa su tako, recimo, četničke vojvode sklapale sa vlastima NDH ugovore, koje navodim hronološkim redom:

Pregovori, dogovori i sporazumi istomišljenika

– Momčilo Đujić, Brane Bogunović i Pajo Popović su decembra 1941. godine prvi otišli na pregovore kod župana Davida Sinčića u Knin

– Uroš Drenović, komandantom četničkog odreda ”Kočić”, sklopio je sporazum sa NDH u Mrkonjić Gradu 27. aprila 1942. godine

– Lazar Tešanović, komandant četničkog bataljona ”Mrkonjić”, sklopio je sporazum sa NDH 23. maja 1942. godine

– Cvijetin Todić i Savo Božić, komandanti Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda, sklopili su sporazum sa vlastima NDH 28. maja 1942. godine u selu Lipac

– Predstavnici Majevičkog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 30. maja 1942. godine

– Rade Radić, komandant četničkog odreda “Borja”, sklopio je sporazum sa vlastima NDH 9. juna 1942. godine

– Slavko Bjelajac i Jovan Dabović, četnički komandanti iz kotarske oblasti Otočac, postigli su sporazum 17. decembra 1942. godine

(Zanimljivo je da su svi povijesni izvori potpuno dostupni i provjerljivi i da ustaše i četnici nikad i nisu krili ovo savezništvo i prateću dokumentaciju.)

Bolnice i medicinska briga za ranjene četnike

Iz potpisanih dokumenata predviđeno je, između ostalog, da četnici priznaju NDH i njenog poglavnika (Antu Pavelića), kao i da se pruži izravna borbena podrška oružanim snagama NDH u borbi protiv partizana. Sa druge strane, ustaše su prepustile četnicima samoupravu na njihovoj teritoriji – naravno, uz kontrolu organa NDH. Pored toga, a ovo je jako važno, dozvoljeno je četnicima nošenje oružja radi borbe protiv partizana. Ne treba smetnuti sa uma i da su četnici snabdijevani municijom, a poseban kuriozitet je bilo zbrinjavanje ranjenih četnika u borbi protiv partizana u bolnicama NDH.

Možete li vjerovati da su krvoločni četnici, koji su se borili protiv partizana, bili liječeni u ustaškim-NDH bolnicama? A pazite ovo, četnici su sve do 1944. godine još mogli biti prebacivani ili u Vojnu bolnicu u Beogradu, ili čak u Treći Reich radi pune njege.

Eto, to vam je bilo takozvano neprijateljstvo između ustaša i četnika. Najjednostavnije rečeno, neprijateljstva većinom nije bilo, a hrvatski i srpski nacionalizam u toku Drugog svjetskog rata radili su usklađeno, poput “singerice”, u proizvodnji zla. Pa je onda najnormalnije da su se ti ne-ljudi našli zajedno kasnije u emigraciji i da ih je mržnja prema Titu i Jugoslaviji hranila sve ove decenije i da im održava drugarstvo do današnjeg dana.

Antifašisti su postali endemična vrsta

Najnormalnije u nenormalnim društvima je baš fakat da je Zlatko Hasanbegović bio ministar kulture Hrvatske, a da su Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević zvanične-naučne apologete akademske zajednice u Srbiji. Pa je onda, u konačnici, kad se tako poslože stvari izvor balkanskih zala, čiji su fundament srpsko-hrvatski nacionalizmi i njihove alatke- četnici i ustaše, zapravo jedna povijesna, ali i državna konstanta, koja se njeguje i od koje mnogi profitiraju.

Drugovanje ustaša i četnika i njihovih ljubitelja se nastavlja, pa tako očekujem da će Srpska akademija nauka i umetnosti, ili makar beogradski Institut za savremenu istoriju, primiti u uzvratnu posjetu “kolege“ iz Zagreba koje štuju ustaše. E to će onda već ići u rubriku “tradicija“. Za to vrijeme antifašisti su postali endemična vrsta, koja nestaje i o kojima se traži vijest više.      slobodna-bosna.ba