Te nekazane stvari, te skrivene, te neznane…

Tako se današnjim putevima skoro u jednom danu stigne s jednoga kraja na drugi, iz daleke prošlosti u sadašnjost, sa Zapada na Orijent, iz hada na planinske visove, iz posavskih nanosa u svježine dinaridskih zabiti, od morskog žala do neistraženih kanjona što vode u Neretvu, iz jedne orogeneze u drugu, iz jedne civilizacije u drugu, iz prisoja u osoje. I natrag. I nikad kraja. Zato je narodni pjevač ostao zanesen: Bosno moja, ljepša si od raja   

Pogledajte i oslušnite bosansku zemlju. Bosna nikoga ne ostavlja indiferentnim. Što dublje zalutate u ovu zemlju, to su njena bespuća jasnija, i kad beznadno klonete pred najudaljenijim pragom, dobrodošlica toplog ognjišta i vedrog domaćičkog čela, pokazat će vam da to nije bio kraj puta, već ishodište. Rijetko je gdje sklad suprotnosti, i u prirodi i među ljudima, sveden na manji prostor: tako je vertikalna os kristalizacije, i u reljefu zemlje i u duši naroda, dominantnija od horizontalne.

Geotektonski sutok tvari ima paralelu u raznorodnim civilizacijskim naslagama, snažno prožetim zanosom vlastitosti. Zato namjernik ovdje teško izbjegne razloge za ljutnju i voljenje; ali, s vremenom, rastoči pojmom pojam, dojmom dojam. Očisti se i saobrazi. Sve je, takoreći, pred nama, nadohvat ruke, u zjenici oka. Ta “nebesa Bosne, na kojima se događaju, jutrom, takva čuda, čije uzroke ne može oko da sagleda. A pred suton, tolike žalosti, čije posljedice ostaju nečujne”. Ta Bosna što treperi kao zelen list kukuruza, te strme njive kao prostrte seoske ponjave, te bistre planinske vode koje teku na sjever u bivše Panonsko more, zatim ta kršna i krševita Hercegovina čije vode otiču na jug, u Jadran, ili se jednostavno ispare, ili se jednostavno skriju u podzemlja da bi iznova buknule snagom gotove rijeke, kao što je to učinila Buna.

Ta Bosna kao iskošena linija na dječijem crtežu, šljivik u grčevitom hodu ka riječnoj dolini, ka vodenici i ljeskovini, ta čobanica u trku i preslica nad glavama stada i pjesma s brda na brdo, punačka kao mjeden zvuk, zatim ta Hercegovina prozračnog neba, gustog vina i lahkih kretnji, nježnih dubrava i surih litica, polomljenih krečnjačkih facija i blagih riječnih kaskada. Zatim taj goli dinaridski hrbat u predvorju Sarajeva, ta međa namrgođenog kontinenta i nasmiješenog Mediterana, to razmeđe sjevera i juga i razvođe dvaju mora, sa krpama vječitog snijega i boginjavim, vrtačastim površinama, sa stadima divokoza što se umire kad ih iznenada susretnemo, zatim snažno udare papcima o tvrdu zemlju, zatim odskoče ustranu, spektakularno, i nestanu u prodolju prema glečerskim jezerima, prema vrelima diluvijalne studeni, prema pećinama gdje su naši preci dovlačili pretke ovih divokoza i jeli, i crtali, sjećajući se lova. Ta Bosna sa arhaičnim kosačkim mobama, zemlja “medvjeda i leptirova”, sa đurđevdanskim djevojačkim umivanjem i ženskim pijacama, sa teferičima koji čuvaju tradiciju srednjovjekovnih cehovskih piknika, sa svoje vrsnim koridama gdje su ljudi samo posmatrači a bikovi borci-mejdandžije, ta zemlja mirisne šljivovice i ilindanskog ašikovanja, skijaških “rajskih dolina” i nomadske ljetne ispaše u kojoj bijela ovčija stada išaraju planine kao klonuli oblaci; zatim ta Hercegovina gdje svaki udarac motike odzvanja nad nečijim grobom ili ne čijim ugaslim ognjištem, zemlja ilirskih gradina i elitnih zmija otrovnica, ljekovitih trava i narodnih vidara, zemlja meda kakav su jeli Heleni i trešnjevih fiesta koje se održavaju u hladu starih samostana i medresa i džamija, u podnožju kiklopskih zidina izumrlih Daorsa, pored novih motela.

Zatim te stare bosanske prijestolnice obrasle divljim travama, narušene gromovima, uprljane orlovskim izmetinama u najgornjim kulama i čobanskim vatrama među donjim bedemima, stari šiljati gradovi iz putopisa Benedikta Curipeschitza, 1531. godine, ti skriveni manastiri u sjenovitim potkapinama, te načete svetačke glave na freskama, ti lahkokrili kameni mostovi preko smaragdnih rijeka, ti tihi franjevački samostani u društvu prastarih oraha, uzsaska rudarska naselja srednjobosanskog rudogorja, uz tijesne puteve kojima se može doći, ali – dalje se moglo samo u središte zemlje po zlatonosnoj žili, po potkopima žive i željeza, kuda se i danas korača, ili se donedavno koračalo.

Opet ti planinski prevoji i rimski miljokazi (marmor milliarum) i tvrde ceste kojima se i danas, poslije tisuću i devetsto godina, kreću natovareni konjski karavani, ta brojna svatovska greblja i dah epike, legendarni mramorovi i narodne balade klasičnih obrazaca, što ih bilježi A. Fortis 1774. a prepjevava Goethe, Scott, Nodier, Puškin, te vodene stupe valjarice što valjaju kabanice i bijele gunjeve, te pitoreskne suhozide kamene ograde na obodima kraških polja, te škrape i čebelji i ponori i kamenice, koji su obogatili svjetsku geomorfološku zbirku oblika i pojmova, presušeni kanali ponornica sa vajarskim čudima karbonatskog taloženja, i tek malo sjevernije – prašuma Perućica, nacionalni park Sutjeska, kanjoni s naših ratnih grafika, scenografija naše partizanske epopeje; ti nagli akumulacioni baseni hidroelektrana, te djetinjasto čarobne vodenice gdje se pretače jedno Plivsko jezero u drugo, ta kukuruzna pura od grubomljevenoga brašna i sir iz mijeha, kajakaši na staklastomirnim jezerskim površinama u kojima brode planinski obrisi, zatim nove rijeke, travertinski đerdani na Uni, ribolovci i napuštene mlinice, te kuće brvnare, s jedne strane planine, i kuće pločare, od kamena, s druge strane; te “gorske oči” u kojima se djevojke ogledaju poslije kriomičnog kupanja, to visoko Prokoško jezero sa tritonima (Triturus) – reliktima dalekih geoloških era, ta zelena glacijalna korita obrasla borovnicama, taj reski huk Drine i škrgut napregnutog splava, te sevdalinke među beharima, među obalama, među česmama, među prozorskim očima…

Te nekazane stvari, te skrivene, te neznane… Tako se današnjim putevima skoro u jednom danu stigne s jednoga kraja na drugi, iz daleke prošlosti u sadašnjost, sa Zapada na Orijent, iz hada na planinske visove, iz posavskih nanosa u svježine dinaridskih zabiti, od morskog žala do neistraženih kanjona što vode u Neretvu, iz jedne orogeneze u drugu, iz jedne civilizacije u drugu, iz prisoja u osoje. I natrag. I nikad kraja.

Zato je narodni pjevač ostao zanesen: Bosno moja, ljepša si od raja.      stav.ba