Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik

Univerziteta u Sarajevu, u kojem je obavljao i funkciju direktora u dva mandata. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike.  

Šta spaja psa i psovku?

Pošto smo svakodnevno okruženi psovkama, da nešto kažemo o ovome jezičkom fenomenu. Riječi psovati, psovka, psovanje i sl. vode porijeklo od imenice pas, što je u prasl. glasila *pьsъ, a koja je dala oblik pas kasnije nakon što se mehki poluglas između p i s vokalizirao u a, a krajnji ispao. (Kad je ovaj poluglas ispao, formirana je početna skupina ps-, koja je teška za izgovor pa se u narodnim idiomima bilježi i nepravilni oblik *sovati). Iz navedene osnove *pьsъ formiran je glagol: pьs-ov-a-ti > psovati, a tako i psovka < pьs-ov-k-a. Zato u narodnim govorima postoji izraz za one koju psuju da laju (kao pas, pašče, cuko, ćuko, džukac, džukela, a može i ker), a taj oblik lajati imaju i neki slavenski jezici. Eh, još samo da je manje lajanja, a više cvrkutanja – što bi se kod nas reklo: ako Bog da – al' dabogda!

Šta bi moglo biti zajedničko medvjedu i vjeverici?

Naziv za divlju životinju medvjeda uglavnom je etimološki riješen u jednom njezinu dijelu: med, ie. *madhu, što je ljekoviti slatki pčelinji proizvod, što upućuje na porijeklo ovog dijela imena ove životinje. U nekim rječnicima navodi se, pak, da je medvjed složenica od imenice med i glagola jesti. Za med nije ništa sporno, ali ostaje pitanje glagola jesti. Ako je ova riječ u pitanju, ostaje sporan element v-, kako ga manje-više potvrđuju različiti slavenski jezici. Zbog toga etimologiju treba tražiti u obliku vjed (<*věd, gdje je vokal ustvari jat), a što još u pie. postoji potvrda za značenje znati, a što ima potvrde i u glagoli vidjeti, odakle se i u savremenom jeziku može reći vidim u značenju znam, odakle u sanskrtu postoje Vede, npr. Dakle, medvjed je svaštojedna životinja, ali ne ona koja jede med već koja zna med, odnosno koja ga zna naći.

Vjeverica je riječ koja ima potvrde etimologije u različitim ie. jezicima, kao lit. voveris, lat. viverra. Moglo bi biti da je vjeverica također tvorenica iz različitih korijen: vjed- + -ver-, te nastavaka -ik + -a. Vjed- (<*věd, gdje je vokal jat) dakle, u vezi je sa značenjem znanja, znati, pri čemu ostaje sporno pitanje zašto nema elementa – d, iako je moguće da je u dodiru s -v ono ispalo, a što opet treba provjeriti u ie. etimologijama. Dio korijena -ver- može označavati jedan od prijevojnih oblika glagola ver-a-ti, a to može imati veze s vrije, -a što opet ide ka riječi verati, vrijeti, zavrijeti i sl. Ono što ide u prilog ovim postavkama jeste činjenica da se na različitim terenima element obiju riječi (*věd) može javljati s različitim refleksima jata. Ako bi to bilo tačno, onda vjeverica znači ona koja se zna verati. Zajedničko za medvjeda i vjevericu onda je korijen *vēd, odnosno prasl. *věd-, tj. kasnije vjed, koji daje različite reflekse jata u objema riječima, a u slučaju riječi vjeverica, moglo bi biti da je došlo do okrnjene osnove. Jezik je uistinu nevjerovatan, u najmanju ruku.

Šta je zajedničko hrđi i risulji?

Pretpostavljam da su mnogi čuli da se imena domaćih životinja nerijetko daje po nekoj njihovoj karakteristici, među kojima dominira kriterij boje. Tako je npr. konj kao životinja vjerovatno najopisaniji različitim imenima motiviranim bojom: dorat, doro, dore, dorin, đogat, đogo, đogin, mrčo, mrkalj, zekan, zec, zekin, vranac, vran, vranić, vrančić itd. Kad je riječ o volovskim i kravljim imenima, jedno od imena jeste rudonja i risulja. Ova imena označavaju vola i kravu na kojima dominira crvenkasta, odnosno crvenakstosmećkasta, odnosno rićkasta boja. Naime, upravo pridjev riđ ima semantičku vezu s imenom rudonja i risulja. Štaviše, i ime našega grada Rudog, iz istoga je korijena. I imenica ruda također je iz ovoga korijena. Isto tako, može se primijetiti da riđ ima veze s korijenom rđ-a, što je u bosanskom i hrvatskom dalo hrđa, gdje se vidi ono bosansko dodavanje protetskog h-. Kako su ove riječi povezane? Najprije, treba znati da je korijen svih ovih navedenih leksema *rūdh-, odakle se prijevojem vokala usljed formiranja duljenjem vokala u u stari glas jeri (y), koji je kasnije u savremenom jeziku dao i, odakle se javlja korijen rid-, koji će usljed inovacija formirati oblik ris-, na koji se dodaju -ul-j-a, što daje oblik risulja. Rudonja je nastao od starijeg prijevojnog oblika rud-, na koji se dodaje -on-ja. Isto je i s ojkonimom Rudo: rud-o, kao i s imenicom rud-a. Uporednice korijena ovih leksema pokazuju germanski jezici: engl. red, njem. rot, a slično imaju i švedski i danski npr. Iz ovoga korijena izvedena je rujevina – biljka s izrazito crvenim listovima, iako može označavati i geografski predio, a sabah-zora, kada se zacrveni, onda i zarudi. I posebna vrsta gljive s rumenom nijansom boje naziva se rujnica. A mjesec rujan, kod nas bilježen u različitim tekstovima starijeg bosanskog jezika – već je prošao, a to je onaj u kojem u prirodi dominira crvenkasta, rujno-rumena odnosno žućkasto-rićkasta boja. Kako već kazasmo: Jezik je čudesan!

Bremenite ženke domaće životinje

U našem narodnom jeziku, odnosno u narodnim govorima koriste se različite riječi kojima se opisuje ženka neke životinjske vrste koja u stomaku nosi mladunče ili mladunčad. Možda veliki broj naše omladine nikad nije ni čuo za te riječi, što je i razumljivo za gradsku populaciju. No, nerijetko se, nažalost, događa da taj podmladak ima nipodaštavajući stav spram svojih vršnjaka sa sela i njihove zavičajne leksike. Dakako, to nije dobro.

No, vratimo se zadanoj temi. Noseća krava, ovca, koza, mačka, kuja mogu se označiti različitim riječima: krava je steona; ovca je sjȁjna (s prvim kratkim a), koza može biti skozna, ali je, čini se, češće sjajna, a mačka i keruša budu skotne. Kad je riječ o etimologiji ovih izraza tj. pridjeva, situacija je ovakva. Steona krava jeste ona koja je s teletom: s-tel-n-a, gdje se vidi da je korijen riječi tel- iz oblika tele, s tim da se finalno -l preobražava u -o na kraju sloga, pa dolazi do oblika steona. Pridjev sjȁjna ustvari znači ona koja je s janjetom, tj. s-janj-n-a, s tim da je došlo do promjene nj u j zbog težine izgovora, pa je u narodnom idiomu izveden oblik sjajna. Zanimljivo je da se i za kozu kaže sjȁjna, što bi moglo implicirati sljedeću situaciju: s-jar-n-a, odakle je došlo unakrštanjem sa sjanjna, i dalo sjajna, iako se može čuti i izraz skozna, tj. koja je s kozom. Zanimljivo je da su mačke i kučke skotne, pri čemu je etimologija zanimljiva jer podrazumijeva korijen riječi kotiti, odakle se javlja i izvedenica skot, a korijen -kot- kombiniran je s prefiksom s- i sufiksom -n- i gramatičkom morfemom -a: s-kot-n-a. Pri tome, zanimljiv je korijenski oblik koji je osnova za imenicu mačka u mnogim slavenskim jezicima, a bilesi je prisutan u mnogim germanskim: engl. cat, njem. die Katze i dr. Taj se korijen u značenju noseće keruše prenio s mačke, očito, pa je i ona skotna, kao i maca, što se može zaključiti iz izvornog oblika riječi za mačku. Pored toga, da bi situacija bila još zanimljivija, valja spomenuti jedan oblik, za koji se može misliti da je neologizam, ali je sasvim izvjesno da bi mogla biti i narodna izvedenica, a to je naziv za noseću, bremenitu, trudnu ženu, trudnicu, oblik koji se javlja u različitim varijacijama rukopisa našeg najstarijeg rječnika Makbuli-arifa Muhameda Hevaije Uskufije, kod kojeg su zabilježeni sljedeći izrazi: zdjetna, žđetna i zditna, tj. ona koja je s djetetom, đetetom odnosno ditetom. Vjerujem da u našim dijalektima postoje različite riječi za navedenu pojavu, a ko čita, zna o čemu govorim.

Valovi se talasaju ili se talasi valasaju ili se pak valjaju

U bosanskom jeziku sinoniman status imaju lekseme val i talas. Iako označavaju istu vanjezičku realiju, ipak se može reći da nisu potpuni sinonimi, prije svega što upotreba ovih leksema upućuje na individualnu konotaciju i regionalnu zastupljenost. No, tu je još zanimljivije da se od jedne lekseme može tvoriti odgovarajući glagol, dok od druge ne može: talas – talasati, ali val – *valasati. Međutim, val se može valjati, odakle je zajednička semantička poveznica vala i valjanja, odnosno glagola valjati. No, u savremenom jeziku nije uobičajena kolokacija da se valovi valjaju, iako je svakako moguća. Dakle, etimologija riječi val i valjati u vezi je s prasl. *valъ, a što u pie. ima veze s vrtjeti, kotrljati. Inače, od ove osnove nastale su i obala < ob-val-a; uvala < u-val-a; provalija < pro-val-ij-a, kao i provala < pro-val-a, iako ova posljednja riječ u žargonu ima novo izvedeno značenje. Pošto riječ val potječe iz praslavenske jezičke tradicije, ona ima blagu prednost u normi bosanskog jezika u odnosu na riječ talas, koja je u bosanski ušla preko tur., a u ovaj jezik naslijeđena je iz grč. thalassa, što znači more. Primjetno je da se iz ovog oblika izvodi glagol talasati, za razliku od oblika valjati – što tvorbenomorfološki upućuje na zaključak da val i talas nisu potpuni sinonimi, jer se glagol valjati, iako je u semantičkoj vezi s valom, odnosi na drugačiju percepciju i značenje.

Zato se valovi talasaju, bez obzira na to šta ih je pokrenulo.    stav.ba