Uzvišeni Allah je poslao svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa ispravnim vjerovanjem i sa ispravnim djelovanjem. Najbolje dobro djelo koje čovjek može da uradi je namaz.

Djelo koje čovjeka najviše veže za Allaha jeste namaz. Odmah nakon te naredbe objavljena je i sura Fatiha, koja se uči u svakom namazu. Ova sura je najvažnija i najodabranija sura u Kur’anu. Ona sadrži cijelu kur’ansku poruku. Sve ono što je u Kur’anu rečeno je u stvari prošireno značenje onoga što Fatiha u sebi nosi. Cijeli Kur’an govori o Allahu, o čovjeku i njegovoj odgovornosti na Sudnjem danu, o Pravom putu (vjera, naredbe, zabrane, preporuke) i o krivom putu (zablude u ubjeđenjima i zablude u djelovanjima). 

 

Allah je počeo Fatihu riječima “El-hamdulillahi rabbil alemin, ar-rahmanir-rahim, maliki jevmid-din“. Kao da upoznaje ljudski rod sa Sobom i predstavlja se ljudskom rodu. “Hvaljen neka je Allah, Gospodar svih svjetova, Milostivi, Samilosni, Vladar dana Sudnjeg.” Zašto baš na ovaj način da se upozna sa stvorenjima? Kad bismo sad ova značenja htjeli da uobličimo u neku sliku, to zvuči ovako: “Ja sam vaš savršeni Bog, Gospodar i Stvoritelj vaš, i Milostiv sam i Samilostan prema vama, i na dunjaluku i na ahiretu, i Vladar sam dana Sudnjega tj. imate odgovornost prema meni.” Zašto od svih svojstava Allah je izabrao “Vladar dana Sudnjeg”, kad je ona Vladar svega? Zato što ovim upozorava ljude na njihovu slobodnu volju, na njihovu odgovornost za riječi i postupke, jer postoji Sudnji dan i postoji Vladar koji će da sudi! 

 

Prvo nam kaže da je Savršen, jer riječ “el hamd” znači savršenstvo, i to savršenstvo pripada samo Allahu. I kaže nam za Sebe da je Gospodar svih svjetova, što znači da je sve stvorio, da upravlja svime, da posjeduje sve. Stvorio je sve i to što je stvorio je Njegovo vlasništvo. Kada neko umre, mi kažemo: “Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun” – svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Njegovo smo vlasništvo i On ima pravo da nam podari život kada hoće i da nam ga oduzme kada hoće. Ima pravo da nam u toku tog života da šta hoće i oduzme kad hoće. Upravlja sa svim i ništa se ne događa, ni najmanja čestica se ne pokrene bez Allahovog znanja, volje i dozvole. On je Gospodar svih svjetova! 

 

Ali nam odmah zatim kaže da je Njegovo gospodarstvo gospodarstvo milosti i samilosti. To što nas je stvorio, i što nas je stvorio u ovakvom skladnom obliku, što nam je prilikom stvaranja sve za život potrebno dao. I za naše duše, uputu, postupke, slobodnu volju poslao nam je drugu vrstu opskrbe, a to su poslanici i objave. I to imamo, i to je dio Njegove milosti prema nama, da znamo Pravi put, da tu slobodnu volju koju imamo ne iskoristimo u nešto što je zlo i loše po nas. I zato nas ovim “Vladar dana sudnjeg” upozora na tu odgovornost. Ta odgovornost se proteže u cijelom Kur’anu. Ne treba čovjek da misli da je stvoren na ovome svijetu bez odgovornosti. To je tako loše i pogubno ubjeđenje za čovjeka čije posljedice samo Uzvišeni Allah zna.  

 

Postavlja se pitanje za šta smo to odgovorni, šta se od nas traži? To je sljedeći ajet: “ijjake nabudu ve ijjake neste’in” – “samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo”. Pratimo mudrost svih ovih ajeta. Ajeti su do sad bili u trećem licu – “On”. Sad bi logika priče trebala da bude “Njega obožavamo i od Njega pomoć tražimo”.  Ali iz svoje milosti prema čovjeku, Allah nas uči kako da izgovorimo pravu riječ. Prelazimo u drugo lice  – “Tebe”, kao neka vrsta prisnosti. As druge strane, ovakvim prelazom iz trećeg lica u drugo, poništava se ustaljeni običaj Arapa, a to je posredništvo između Allaha i čovjeka. Zašto su oni obožavali kipove? Ne zato što su vjerovali da su ti kipovi stvorili sve, već da bi ih ti kipovi približili Allahu (poput svetaca u hrišćanstvu). To je širk (mnogoboštvo) savremenog čovjeka, najrasprostranjeniji vid širka u ljudskom rodu. Uzimaju posrednike između sebe i Allaha u tom obožavanju. Ovaj ajet nas sa direktnom obraćanju Allahu uči da nam ne trebaju posrednici. 

 

“Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo”. Od toliko ibadeta, što baš ovaj ibadet traženja pomoći? Što nije rečeno “samo se na Tebe oslanjamo”? Zato što iz Svoje milosti Allah Uzvišeni nudi pomoć čovjeku  – moli me da ti pomognem i Ja ću ti pomoći. I neće čovjek moći obožavati svoga Stvoritelja onako kako treba bez Allahove pomoći. Ko će mu poslati poslanike da ga nauče kako da obožava svoga Gospodara? Pa čak i kad naučiš kako Allaha obožavati, postoje dvije vrste volje kod čovjeka, kako kaže Ibn Kajjim: 1. volja spoznaje (da znaš istinu) i 2. volja prihvatanja i lomljenje vlastitog nefsa. “Allahu moj, pokaži mi istinu istinom (to je prva snaga, da vidiš šta je istina), i pomozi mi da je slijedim (to je druga snaga).”. Koliko ljudi zna da treba klanjati (prva snaga), ali gdje im je namaz? Fali im ove druge snage, da svoje znanje sprovedu u djelo. Zato ovdje ajet, od Allahove milosti i Njegove dobrote, uči nas da učimo dovu “pomozi nam, od Tebe pomoć tražimo da te obožavamo”. Kao da kažemo Allahu: “ne možemo mi to bez Tebe, Gospodaru. Bez Tvoje milosti i pomoći ne bismo ni došli na ovaj namaz. Bili bismo izgubljeni kao milioni drugih ljudi.” Vezivanje za Allaha u svakom smislu i segmentu. 

 

“Ihdinas-siratal mustekim” – “uputi nas na Pravi put“. Taj put je islam, sve što je od islama. Šta znači ovo “uputi nas”? Tri stvari: 1. omogući nam da vidimo, otvori nam srca, otvori nam oči da vidimo taj Pravi put; 2. daj nam snagu da krenemo tim putem kad ga vidimo i spoznamo. Ali, ako smo mi od onih koji sve to imamo, zašto nam je Allah naredio da u svakom namazu tražimo to? Tu dolazimo do trećeg značenja: 3. učvrsti nas na tom putu. Mi koji smo vidjeli Pravi put, prihvatili ga, slijedimo ga, treba da budemo čvrsti i ustrajni u tome, jer obožavanje Allaha je proces koji traje do smrti. 

 

“Siratallezine en’amte alejhim” – “na put onih kojima si darovao Svoje blagodati”. Ko su oni? Vjerovjesnici, iskreni vjernici na stepehu ihsana, šehidi i dobri ljudi (vjernici sa više dobrih djela nego loših). 

 

“Gajril magdubi alejhim ve led-dal-lin” – “nemoj na put onih na koje si se rasrdio i koji su zalutali“. To su dvije skupine ljudi: oni koji su zalutali a znaju istinu, svjesni su istine, ali namjerno neće. I oni koji ne znaju istinu, zalutali su iz neznanja. Fatiha nas ovim uči da su dva razloga zablude u ljudskom rodu: zla namjera i neznanje. 

 

Fatiha nam otvara nekoliko velikih puteva za razumijevanje Kur’ana: uči nas o Allahu, o našoj odgovornosti, šta nam je svrha i cilj života, kako da Allaha obožavamo, i uči nas krivom putu da bismo se zaštitili od njega. Zato su dvije stvari važne u vjerničkom životu, u tom procesu od rođenja do smrti: da čisti svoju dušu od tih primjesa nefsa i da čisti svoje neznanje stalnim učenjem o Allahu i Njegovoj vjeri.  n-um.com