Događaj smrti i umiranja motiv je narodnog pjesništva te predmet ustaljivanja mnogobrojnih običaja. Dženaza ili namaz koji se klanja umrloj osobi čest je običajni motiv narodnog pjesništva:

I umrije žalosna joj majka.

Što je bilo na bajram-namazu,

sve je bilo Fati na dženazi.

U islamskoj doktrini nalazimo vjerovanje da je smrt vid mosta koji povezuje dva života; ovosvjetski, prolazni i eshatološki, budući. Pojednostavljeno predstavljeno, ovaj svijet je njiva na kojoj se privređuje za budući svijet; ko bude radio dobra djela na ovom svijetu biće spašen od kazne na Danu suda i nagrađen vječnim uživanjem; a ko bude radio loša djela bit će kažnjen paklenom vatrom Džehennema, osim ako se Allah ne smiluje i oprosti mu.

Dakle, smrt je prelazak iz dunjalučkog, ovosvjetskog života u novi, a ne propadanje, odnosno, to je napuštanje i rastavljanje duše od tijela.

Sjećajte se smrti

Duša je, kod mutekellimina (skolastičari, dogmatičari), fina materija koja prožima tijelo kao što voda prožima sirovo, svježe, zeleno drvo. Ona je neprolazna po teoriji ispravnih ehli-sunnetskih učenja.

Ljudski ovosvjetski život omeđuju rađanje i umiranje kao dva najznačajnija datuma, koja se običajno stavljaju pored imena u biografiji ljudi. Zbog važnosti tog događaja u ljudskom životu za smrt se vezuju mnogobrojni propisi obredoslovne i pravne prirode u Šerijatu.

Lijepo je, po Šerijatu, da svaki čovjek misli na smrt i da se priprema za nju. Allahov Poslanik, a.s, podsjeća na to u vjerodostojnom predanju koje bilježe mnogobrojni hadiski autori (Tirmizi, Nesai, Ibni Madždže, Ibni Nu’ajm, Hakim i Bejheki) od Ebu Hurejre ili od Enesa:

„Sjećajte se puno onoga ko će prekinuti uživanje, tj. sjećajte se smrti.”

Priprema za smrt se ogleda u ostavljanju griješenja, moljenju Boga za oprost grijeha i pristupanju činjenju dobrih dijela. Allah, dž.š, kaže:

„Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga.” (Kur'an, 18, 110.)

Čovjek pred smrt obično oboli, osim u slučajevima iznenadne smrti. Sunnet je obići bolesnu osobu, pokušati joj dići moral, lijepo se ophoditi s njom, moliti za nju itd. Sve je to propisano mnogobrojnim hadiskim normama.

Bolesnik bi trebao da se strpi. U Kur’anu se kaže:

„I strpljiv budi! Allah doista neće uskratiti nagradu onima koji dobra djela čine. ( Kur'an, 111, 115. )

„Samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.” (Kur'an, 39, 10.)

Pokuđeno je željeti smrt i prizivati je. Poslanik, a.s, kaže, a zabilježeno je u najvjerodostojnijoj verziji kod Buharije i Muslima: „Neka niko od vas ne poželi smrt zbog neke štete koja ga pogodi. A ako mu se to ipak desi, pa neka reče: ,Gospodaru, poživi me ako mi je život bolji, a usmrti me ako mi je smrt bolja.’”

Naravno, željeti smrt na Allahovom putu kao šehid nije pokuđeno.

Lijepo bi bilo osobu koja umire okrenuti na desni bok prema kibli, ali, ako to mjesto ne dozvoljava, onda mu noge i lice usmjeriti prema kibli dok leži na potiljku.

Također, bilo bi lijepo osobi koja umire učiti telkin, tj. nastojati je navesti da izgovori šehadet pošto Ebu Davud i Hakim bilježe predanje od Mu’aza: „Čije zadnje riječi budu: la ilahe illellah, ući će u džennet.” U hanefijskoj pravnoj školi telkine se oba šehadeta sve do pred gargaru, tj. zadnji izdisaj, ali tako oprezno, obazrivo, nenametljivo, bez ponavljanja i naredbe da se umirući ne bi na bilo koji način iziritirao i odbio to u svom zadnjem obraćanju na dunjaluku. Telkin se po hanefijskom mezhebu ne uči poslije stavljanja u kabur i pokopavanja. Međutim, po nekim učenjacima ehlusunnetskog usmjerenja to je dozvoljeno.

Ako se desi da umirući izgovori riječi kufura i nevjerovanja, to se zanemari i ostavi Allahu, dž.š, na prosudbu, a sa umrlim postupi kao sa muslimanom uz objašnjenje da je u tim zadnjim teškim trenucima izgubio pamet.

 „Učite vašim umirućim suru Jasin.”

Svi pravnici ehlusunnetske provenijencije slažu se da u kaburu (grobu) postoji težak ispit, tzv. sualdžija za sva (ljudska) stvorenja koja posjeduju dušu, a koji se spominje i u našoj narodnoj pjesmi „Vezak vezla Bejaza djevojka”:

Mrtva usta govorit’ ne mogu,

na Bejazi zemlja govorila:

„Ta, Boga ti, hodža, Omer-hodža,

selam ćeš mi mojoj miloj braći,

nek mi kolju moje mnoge kurbane,

nek mi dijele moje mnoge zećate,

plaho su mi suvaldžije teške,

ne bi l’ meni štogod lakše bilo.”

Sujutija i Ibn A’bdul-Berr zagovaraju mišljenje da hadiska predanja upućuju na to da kaburski ispit imaju samo vjernici i munafici, a ne kategorije nevjernika (jer se njihov ispit već zna).

Sujutija spominje da ispit neće polagati šehidi koji se zavjetuju kao borci na Allahovom putu, niti onaj ko umre od kuge, mrtvac koji je za života bio strpljiv i oslanjao se na Allaha u vrijeme kuge, potpuno iskrena osoba, djeca, osoba koja umre u petak ili u noći uoči petka, osoba koja svake noći prouči suru Mulk, (neki uz nju dodaju i suru Sedžde) i osoba koja u smrtnoj bolesti prouči suru Ihlas.

Lijepo bi bilo, kod većine islamskih pravnika, da se umirućoj osobi uči sura Jasin, kako je došlo u predanju koje bilježe Ebu Davud i Ibni Hibban kao vjerododstojno predanje: „Učite vašim umirućim suru Jasin.”

Lijepo bi bilo, kao što je mišljenje većine pravnika, obavijestiti ljude o smrti umrle osobe zbog dženaze namaza i mogućih međusobnih obaveza, prava, dugova i slično, koje bi trebalo regulirati prije ukopa.

Kada se utvrdi smrt neke osobe, lijepo bi bilo požuriti sa njenim opremanjem za pokop zbog mogućnosti pojave neugodnog zadaha i propadanja.

Ahmed, Tirmizija i drugi bilježe da je Allahov Poslanik, a.s, rekao, obrativši se Aliji: „Alija, tri stvari se ne odgađaju, namaz kad mu dospije vrijeme, dženaza kada je prisutna i udaja udovice čim nađe dostojnog i odgovarajućeg (muža).”

Ne smeta da se pričeka vrijeme u kojem će se iskupiti ljudi za dženazu.

Obaveza porodice, rodbine i muslimana prema umrlom jeste da ga okupaju, stave u ćefine, klanjaju dženazu, odnesu na groblje i zakopaju. Ta obaveza je na stepenu farzu kifaje. U hanefijskoj pravnoj školi ova obaveza je prema svakom mrtvom muslimanu, osim prema:

1. onome koji se suprotstavi islamskom vladaru bez opravdanog razloga,
2. pljačkašu,
3. onome koji se nepravedno i pristrasno bori za porodicu, pleme, naciju, i
4. onome koji je uporan svadljivac pod oružjem u naseljenom mjestu.

Nijednoj od navedenih kategorija ljudi nije obavezno klanjati dženazu ako budu ubijeni u opisanom stanju i borbi.

5        Također, ne klanja se dženaza ubici jednog od roditelja. Ako se takav ubica uhvati, sudi mu se i nad njim izvrši smrtna kazna, za razliku od situacije kada se ne uhvati (ne dokaže mu se od pravosudnih organa i ne izrekne presuda o šerijatskoj kazni) pa umre prirodnom smrću. U tom slučaju obaveza je muslimanima da mu klanjaju dženazu. Zvanično mezhepsko mišljenje je da se namjerni  počinilac suicida (samoubica) kupa i da mu se klanja dženaza, iako je mišljenje Ebu Jusufa i Ibnul-Humama da mu se ne klanja dženaza zbog predanja koje bilježi Muslim od Džabira b. Semure da Poslanik, a.s., nije klanjao dženazu samoubici.

Uvjeti za klanjanje dženaze su uvjeti ostalih namaza, osim vremena i džemata, tj. kolektivnog obavljanja. Dženaza nema određenog vremena a njeno džematsko, kolektivno obavljanje je sunnet. Dakle, obaveza dženaze nije obaveza ostalih, ako je klanja makar jedna odrasla muška osoba.

Uvjeti da bi klanjanje dženaze bilo farz

Uvjeti koje umrla osoba mora ispunjavati da bi klanjanje dženaze bilo farz (obaveza) za muslimane su:

1. Da je umrli bio musliman, makar porijeklom, sljedstveno jednom od roditelja. Klanja se i velikim grješnicima i onima nad kojima se izvrši smrtna kazna (osim za apostaziju).
2. Da bude prisutno tijelo ili većina tijela, što je uvjet hanefijske i malikijske škole.
3. Da tijelo bude položeno ispred onoga ko klanja u pravcu kible. Ovo je uvjet hanefijske i malikijske pravne škole a opisuju se i u običajnom postupku u vezi sa dženazom u narodnoj pjesmi „Hajduk Golalija i Arzulja arzuljskoga bana”, gdje će Alija u opasnosti po vlastiti život upasti u redove neprijateljske vojske, koja mu je ubila bajraktara, prihvatiti njegovo tijelo i iznijeti ga iz nje bježeći da ga ukopa i klanja mu dženazu:

Birdem skoči na sedlo alatu,

pa kraj Ibra i leša Ibrova,

on naćera svojega alata.

pa iz trave leša prifatio,

pa iz vojske odmah izletio,

pa sve konja goni od mejdana,

daleko je otišo Alija.

Kad opazi cure obadvije,

a đe sjede na konju putalju,

pod njim stoji  putalj od mejdana,

tuj do njiha doćera alata,

tuj zakopa Ibra bajraktara,

pa mu Ale klanjao đenazu.

4.  Da je osoba kojoj se klanja rođena živa. To znači da se ne klanja dženaza, prema mišljenju izrazite većine pravnika osim hanbelija, mrtvorođenom ili pobačenom djetetu koje nikako nije pokazivalo znake života: disanjem, krikom i sl.
5. Da umrli bude čist i okupan.
6. Da ne bude šehid, tj. osoba koja je poginula boreći se na Allahovom putu. To je mišljenje većine pravnika koji smatraju da se šehid ne kupa, ne oblače mu se kefini, niti mu se klanja dženaza, nego se pokopa u svom odijelu bez oružja. Kod hanefija šehid se ne kupa. Obuče se u kefine i klanja mu se dženaza. Klanjanje dženaze šehidima je rijedak motiv narodnog pjesništva, uprkos primjene hanefijskog mezheba kod nas. Već smo naveli slučaj kada Alija klanja dženazu svome bajraktaru Ibri nakon što ga izvuče sa bojnog polja. Takav slučaj imamo i u primjeru koji se navodi u pjesmi „Ropstvo kadune Cerić Alibega”:

To izreče, pade niz dorata.

Kako pade, teslim učinio.

Dobri turci, a oštri nadžaci,

bajraktaru mezar iskopaše,

ukopaše, klanjaše dženazu.

Međutim, u mnogim drugim pjesmama spominje se samo običaj zakopavanja šehida, bez klanjanja dženaze, kao što su motivi pjesama „Bosnić Mehmed-aga i Popović serdar”, „Sorić kapetan i Kumalić Alaga”, „Mustajbeg Lički izbavlja svoga brata”, „Đulić bajraktar odvodi Jelu Konjević” „Hrnjice u Skradinu”, a što upućuje na primjenu i drugih pravnih škola, osim hanefijske, u pojedinim značajnim propisima čak i obredoslovnog karaktera kao što je slučaj sa dženazom:

Kad se begu vojska sakupila.

Beg šehite svoje pokopao,

Ranjenicim sala namjenio,

Na dva konja i koplja četiri.”

Svako svoga po razboju traži.

Kad Mujaga po razboju podje,

On tri brata na razboju nađe,

Sva tri mrtva jedan kraj drugoga,

Kod njih leži do pet Memičića,

A Mujagi suze udariše.

Beg Mustajbeg pokopa šeh(i)te.

A ranjenim sale namistio.

Pa po polju kupe ranjenike,

i lešine tude pokopaše.

Od begovih dvanaest hiljada,

Poginu ih tri pune hiljade,

Što šehita što od ranjenika.

Kod Gaštice šićar pokupiše,

Pa šehite svoje pokopaše,

Ranjenike na sale digoše.

Tu šehite svoje pokopaše,

Ranjenike svoje poniješe.

Ovo je slučaj i sa mnogim drugim pjesmama koje govore o bojevima muslimana sa neprijateljim, gdje se poginuli nazivaju šehidima i pokopavaju bez spominjanja klanjanja dženaze. Piše: Dr. Muharem Štulanović / Saff.ba