Medutim o Caticu esejisti gotovo da se ne zna ništa, iako njegovi eseji o divanskim perzijskim i turskim pjesnicima i proznim piscima kazuju mnogo o širini pjesnikovog obrazovanja. Medu Caticevim esejima posebno mjesto zauzima esej pod naslovom: “Utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo”. Po ovome tekstu, sasvim je jasno da je perzijska tesavvufska poezija imala snažnog utjecaja i na Caticeve stihove i da je Catic proucavao tesavvuf, razumio ga i veoma znalacki interpretirao. Uz ime Muse Cazima Catica (1878-1915) uvijek se navodi epitet pjesnik, a rijetko ili gotovo nikako esejist. Cini nam se da ne možemo ni Caticevu poeziju sagledati sa svih aspekata a da se ne osvrnemo na njegove eseje, koji pokazuju pjesnikovu intelektualnu radoznalost da se iskaže i u ovome književnom žanru i time potvrdi ne samo svoj izuzetan prevodilacki dar, nego i svoje široko obrazovanje. Catic to nije radio stihijski, nego je u ovim njegovim proznim radovima zadovoljena i hronologija i preciznost u podacima. Kao da je progovorila pjesnikova iskonska potreba da ponudi citaocu citav niz osmanskih tesavvufskih pjesnika, da ih prouci i prevede po koji fragment iz njihovog pjesnickog djela. Tu nisu zastupljeni samo suhi biografski podaci, nego se Catic dobro upoznao sa svakim od njih, proucio njihovo pjesnicko djelo, pa ih tek onda predstavio javnosti. Možda je to i potreba za bijegom iz svakodnevnice, nostalgicna želja da izmedu toliko teških sudbina pronade i svoju, na vagi, ne puno lakšu.

 

Osim pjesnika i proznih pisaca osmanskog vremena, od kojih su mnogi pisali i na perzijskom jeziku, Catic nam je predstavio i dosta žena pjesnikinja, istina nešto modernijeg poetskog izraza, i pisaca reformista devetnaestog i pocetka dvadesetog stoljeca. Posebno ga je zanimao Tevfik Fikret, pa je ostavio dosta proznih fragmenata ovoga pisca. Medutim, kako to nije tema našega rada, necemo se ovim ni baviti. Najznacajniji esej koji pokazuje Caticevo široko poznavanje kulturno-historijskih i književnih prilika osmanskog vremena je, bez sumnje, “Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo”.  Koliko je Catic poznavao divansko tesavvufsko pjesništvo, njegov komplikovan stil, te zadatu rimu i metar, najbolje svjedoci ovaj esej. U spomenutoj vrsti pjesme motiv je sakriven i sve je kazano metaforom, kao što naš pjesnik objašnjava: Dakle njima nije svrha - kako rekosmo - u svojim duševnim izlivima hvaliti objekte, nego slaviti Boga kao prauzrok tih objekata, koji su samo oblici božanskih atributa. Ovaj tekst, kao kruna Caticeve proze, ustvari je sukus njegovih eseja o pojedinim pjesnicima i proznim piscima tesavvufskog usmjerenja. Tek kada se pomno išcita ovaj Caticev rad, postajemo svjesni koliko je Catic bio široko obrazovan, a uz to akribican i precizan. Catic je pomno proucio tesavvuf, islamski filozofski pravac koji je imao duboke utjecaje na osmansko pjesništvo. Taj utjecaj je bio toliki da su osmanlijski pjesnici sve trope, slike i figure, pa i smisao cijelih verzova i kitica ad verbum prenosili u svoja djela, te je stoga i sam njihov jezik slicio napolici perzijskih i turskih rijeci. Pjesnik u ovom dragocjenom tekstu objašanjava tesavvuf, istina imenujuci ga kao misticizam i simbole, koji su, kao i sama pjesma, višeznacni. Naravno, ne može se ni ocekivati da se tesavvuf, kao filozofska pojava, objasni u nekoliko recenica, ali i iz ovih kracih objašnjenja koje nam Catic nudi, jasno je da je pjesnik shvatio osnovne postulate ovoga, cesto nedokucivog filozofskog pravca. Catic je, u ovom tekstu, u kracim naznakama, pisao, izmedu ostalih, i o Šejhu Širaziju (14.st.), koji je na turski jezik preveo Razijin cvjetnjak i objasnio sve dvoznacne i višeznacne termine sufijske poezije. Tu Catic, nudeci dosta argumenata, tvrdi da je puno toga preuzeto od Aristotela i drugih grckih filozofa, koji posmatraju u nesavršenom vide savršeno, jer, da bi se uocila manjkavost, trebalo bi sagledati savršenost.

 

U ciklusu eseja o osmansko-turskim književnicima posebno mjesto dao je Ruhiju Bagdadskom (umro 1589.), inace sufiji šiitskog mezheba. Ovaj misaoni pjesnik bio je derviš-asketa, koji je u svojoj poeziji ismijavao licemjerstvo, zavist i podlost - svakog ko je samo težio za bogatstvom i vlašcu. On je bio predan samo Stvoritelju, ali i dovoljno ponosan da je znao kako se treba suprotstaviti oholom. Ruhiju Bagdadskom bila je tekija jedino utocište, gdje je meditirao u osami. Baš tu je nastao i njegov nadaleko poznati Terdži-i bend iz kojeg nam je Catic ponudio i neke stihove u svom prijevodu i prepjevu:

 

O nemoj mislit da smo mi op'jeni

Sokom od grozda - iz caše od zlata -

Duše nam samo “Elestu” opija;

Mi clanovi smo dobrog Harabata.

Mi na ovome prolaznome sv'jetu

Nit smo vladari, ni prosjaci goli;

Poniznim ljud'ma ponizit se znamo,

Pram oholima stostruko smo 'holi

 

Mnogi osmanski pjesnici svoje divane pisali su na perzijskom jeziku. Cini nam se da je to bio manir toga vremena, jer, recimo, i Sinan-paša ispricava se što je svoje djelo napisao na turskom jeziku. U šesnaestom stoljecu živio je i djelovao i Derviš-paša Bajezidagic Mostarac (umro 1603.), državnik, pjesnik, ratnik, koji je ostavio iza sebe dva Divana, i to na perzijskom i turskom jeziku, ali oni do sada, nažalost, nisu pronadeni. Naš pjesnik ili nije znao za izuzetno darovitog Caticevom izoštrenom umu i širokom spektru poznavanja divanske književnosti nije izmakao ni nadaleko cuveni pjesnik i šejh-filozof Galib-dede, koji je takoder, u svojoj poeziji slijedio tesavvufsku misao. Ljubav, Ljepota i Srce su pojmovi koji dominiraju Galib-dedeovim stihom: Ova plamena pjesma je o Vatrenoj Ljubavi - Melodije gizdave i okovi krvavi.Galib-dede je, ne samo svojom pjesmom, nego i inace tvrdio da Ljubav vlada svijetom i odražava se na svemu živom i neživom. Kad nema ljubavi, poremecena je ravnoteža izmedu Boga i covjeka. Ljubav je pokretac i regulator odnosa medu ljudima. Jedino se cistotom ljubavi covjek može približiti Apsolutu. A srce, opet, kao trezor Ljubavi emanira iz sebe Ljubav i osvjetljava put onome cije srce nije prazno. Catic je virtuelno uspio prevesti i prepjevati komplikovane Galib-dedeove stihove, uspjevši razotkriti njegovu skrivenu misao.

 

Srce moje, srce moje,

Što te tako tuga mori;

Ah, znaš da si ruševina,

Ti si hazna zacarana

Gdjeno silno blago gori.

 

Galib-dede se napajao “Mesnevijom” Mevlana Dželaluddina Rumija (umro 1273.) i kao gorljivi pristaša mevlevijskog tarikata ucio iz ovog poetskog djela, pa je tako usvojio filozofiju mevlevija i vjerno je prenosio u svoj stih. Medutim, Galib-dede kao licnost i pjesnik i hvaljen je i kuden, s obzirom na to da je unosio nove motive u svoju poeziju, što je književna kritika odbijala. O tome, izmedu ostalog, Catic veli: Za Galiba je mašta pjesnicka stvaralacka moc, a slike su mu vrhunac umjetnosti. Kod njega je više fantazije nego osjecanja. Njegove su slike svijetle i istancane, duboke i otmjene, katkada nejasne, ali žive i refleksivne. Da ih shvatimo i osjetimo, potrebno nam je podulje razmišljati, a kraj toga moramo imati kroz više godina uzgajan estetski ukus. Catic je ostavio i dosta veliki tekst o satiricnom pjesniku Nef'iju (pocetak 17. st.) , koji je imao toliko britku i uvredljivu rijec da ga je to odvelo u nasilnu smrt. Uz to bio je samohvalisav. Da li da tu osobinu shvatimo kao pjesnikovu nadmenost ili manir vremena u kome je živio, teško je o tome suditi. Iako je imao puno razloga da o sebi tako misli, bio je cesto krivo tumacen. Vispren, snažan duh, iskricave misli, obrazovan, darovit, tako da su cak i njegovi kriticari o njemu razmišljali kao o najvecem osmanskom pjesniku. Kao što i Catic s pravom primjecuje: Nef'ija je, prije svega, pjesnik snažnih božanskih izraza, on dugo i dugo traži rijeci, pa kad ih nade i jedne s drugima poveže, onda nam se one cine slivene u jednu jedinu rijec, koja - kad ispod njegovog pera izlazi, zvuci poput zlatnog cekina.

 

Pero moje cudotvorno pjeva

Ljepše nego tisucu slavuja

Na sv'jetu mi niko ravan nije

Osim plamna Kelimova gaja

Svako slovce ciklus mi je tajni

Kemalova božanskog divana,

A svaka mu tackica je mala

U srdašcu Enverinu rana.

 

Iz Caticevog prevodilackog pera pojavili su se izbrušeni snažni stihovi ovoga pjesnika, koji je jedan dio svoga djela ponudio na perzijskom jeziku. Kako je suvereno vladao perzijskim jezikom mogu nam potvrditi i mišljenja književnih kriticara koji su ga uporedivali sa nadaleko poznatim perzijskim pjesnicima kao što su Fejzi, Urfi, Hakani i drugi. Naš pjesnik odvaja povelik prostor i za Fuzulija, koga naziva prvakom turskih pjesnika. Ovaj pjesnik, kojeg Catic ubraja u najvece osmansko-turske pjesnike, vecinu svojih pjesama napisao je na perzijskom jeziku. U njegovom životu i djelu nailazimo na cudesno lijepu mješavinu arapsko-osmansko-perzijske civilizacije. Svoje djetinjstvo proveo je u Bagdadu i odrastao u atmosferi tužnih pripovijedanja o mucenickoj smrti hazreti Huseina, sina Alija ibnu Taliba, Poslanikovog zeta i cetvrtog halife. Upravo u takvom ambijentu nastalo je Fuzulijevo poznato djelo Jadovanka i Bašca sretnika. Za razliku od drugih divanskih pjesnika njegovog i kasnijih vremena, Fuzuli piše jednostavnim stilom i lahkorazumljivim jezikom, izbjegavajuci cesto neshvatljive metafore i alegorije. Bilo mu je važno da ga manje ucen covjek zavoli i shvati. U tom smislu i naš pjesnik zakljucuje: Nacelo je da pjesnikova djela moraju biti ogledalo stoljeca kojem je pjesnik pripadao i svijetu dogadaja koje je pjesnik vidio ili o njima cuo. I sam Catic navodi da Fuzulija savremenici nisu uvažavali, ali da je pjesnik bio svjestan svoje poetske snage, pa se na to nije ni obazirao. Catic, u svom briljantnom prepjevu, donosi jednu Fuzulijevu pjesmu koja jasno govori o odnosima tadašnje intelektalne javnosti prema ovom pjesniku. Potkrijepicemo ovo zapažanje jednim fragmentom iz ove pjesme:

 

U takvoj zemlji ja sam

Kada bih krv si pio

I kad bih dušu svoju

U njezine pjesme slio;

Kada bih na tisuc konaca

Nanizo kamenje drago

I kad bih u tišini bašca

Sadio cvijece blago,

Tad opet niko ne bi

Bacio pogled na to:

Rekli bi ružici trnje

A dragom kamenju blato

 

Osmanski divanski pjesnici, redom sufije, odnosno obrazovani derviši i šejhovi, imali su prirodnu potrebu da oponašaju perzijske pjesnike, cija im je rijec bila uzor u sacinjavanju divana. Posebno tu Catic istice utjecaj mevlevija, iz cijeg su se okrilja pojavile mnoge znacajne poete. Iako je kolijevka mevlevijskog tarikata Mala Azija, on nosi biljeg perzijskih derviških redova, jer mu je i korijen u Perziji. I Catic, govoreci o ovom utjecaju, veli da je “Mesnevija”, djelo Dželaluddina Rumija, više stoljeca osmanlijskom lijepom knjigom vladalo i držalo na životu utjecaj Perzijanaca na Osmanlije. Svi ovi veci i dublji utjecaji trajali su uglavnom do osamnaestog stoljeca. Od tada postepeno se mijenja arhitektonika stiha i nacin pjevanja, premda se stidljivo uvlace i formom, rimom i metrom u okamenjeni stih. Tek ce devetnaesto stoljece donijeti vidne novine u svim vidovima života, pa ce se i književnost sve više okretati Zapadu. Klasicna poezija, istina, trajace sporadicno sve do kraja devetnaestog stoljeca. I jedan Bošnjak Arif Hikmet-beg Stocevic (umro 1903.), reformista, pravnik, politicar i pjesnik, ostao je vjeran sufijskoj divanskoj poeziji, jer je i sam, u poznijim godinama, postao gorljivi sufija. Medutim, i u tom vremenu, kada vlada slobodniji stih, metar i rima, kada prozna književnost sve više prihvata teme i motive svakodnevnice, utjecaj perzijskog pjesništva nestaje. O tome Catic, izmedu ostalog, kaže: Naravno da taj utjecaj Iranaca i njihova misticizma nije mogao vjecito trajati; on se pomalo poceo gubiti vec u doba Nef'ije (17. stoljece), narocito u vrijeme elegantnog i raskalašnog carigradskog pjesnika Nedima, kadno se pocela živo osjecati potreba turske društvene reformacije i što bližeg odnošaja Osmanlija sa Zapadom. Epoha utjecaja perzijskog pjesništva na tursko, može se reci, prestaje sa Šejhom Galibom (18. st.).

 

Ako je djelo jednog pisca na odreden nacin, i slika njegovog života, što svakako i jeste, onda se ne može sasvim iskljuciti ni Caticeva naklonost sufizmu. Vec i njegovi eseji o divanskim sufijskim poetama pokazuju, ne samo pjesnikovu intelektualnu radoznalost da se upozna sa civilizacijskim tokovima jedne epohe i njemu bliskih zemalja, nego i iskrenu zainteresiranost da nešto od toga pokuša i usvojiti. Nema nikakve sumnje u to da se naš pjesnik nadahnjivao sufijskim idejama i da je simbole koji dominiraju poezijom i poetikom Istoka rado unosio i u svoje pjesme. Neki književni historicari i kriticari Catica su samo ubrajali u poete lutalice, kojima je, opcenito uzevši, vjerski zanos dalek i nedohvatljiv, a sufizam je samo manir koji bi katkada ovladao njegovim stihom. Medu njima je i Darko Tanaskovic, koji je ponudio svoje videnje: Taj nepredvidljivi simpaticni i pravdoljubivi boem, koji se znao i uz ramazan napiti, zagrebacki drugar Matošev i Ujevicev, bio je sušta suprotnost smernog, samosavladivog, gvozdeno disciplinovanog kontemplatornog derviškog mentaliteta, koji sagoreva na plamenu tajanstvene vatre predavanja Tvorcu. Sa ovim Tanaskovicevim mišljenjem se ne bismo u potpunosti mogli složiti. Zna se da se Catic nije cesto držao slova Kur'ana i da je bio boem, ali, ne bi trebalo smetnuti s uma da je doživljavao i trenutke katarze u kojima bi se svim svojim bicem predavao Sveživom, moleci Ga da mu povrati spokoj i urazumi ga. O tome svjedoce i mnoge njegove pjesme:

 

KUR'AN

Nebeska knjigo, štono plamen vjere

U mom se srcu s tvojih rijeci budi:

Po Tvome vrtu misao mi bludi

I cvijece pjesme ponajljepše bere

Pred velicanstvom Tvojim evo sada

Griješni pjesnik u zanosu pada

I usnom mašte ljubi usta sveta.

 

Posebno je karakteristicna pjesma Teube-i Nesuh (Pokajanje), koja sva odiše sufijskim idejama. Vec je dovoljan dokaz tome, da ju je Eva de Vitray Meyerovitch uvrstila u svoju prestižnu Antologiju sufijske poezije. Tewba je u sufizmu prva stepenica za procišcenje, pa je jasno da je i Catic preživljavao teške trenutke, izgarajuci od želje da se vrati i da krene putem koji ce ga odvesti do Njegovog zadovoljstva. Tanaskovic cak smatra da ova pjesma nema ni elemenata sufizma i cudi se da ju je autorica odabrala za svoju Antologiju. Iako se Catic, kao što smo rekli, u životu ponašao daleko od ponašanja sufijskih pjesnika, uzora njegove poezije ovoga žanra, mnoge njegove pjesme, kao i Pokajanje, svjedoce da je želio da njegov život krene drugim tokom i da nadjaca štetne porive. Naš pjesnik je sagorijevao u nekom samo njemu znanom plamenu, koji ga je vodio samouništenju:

 

Bar kad bih nacas mog'o s bica svoga

Trgnuti sjenu grijeha i strasti

Ah, da bar hoce, povrh cela moga

Velikog sunca jedan osm'jeh pasti!

Zgažena ljepoto!

Vrati mi se vrati,

Jer ja to ceznem, cuj, u mojoj duši

Gorko i bolno pokajanje cvili.

 

U svakom slucaju, Catic je bio podvojena licnost i najcešce nije umio naci životnu ravnotežu, koja bi mu donijela mir. U njemu su se istovremeno borili David i Golijat, ali, nažalost, vecinom je ovaj drugi pobjedivao. Medutim, ma kako gledali na Caticev život u odnosu na njegovo djelo, mi cemo u mnogim njegovim pjesmama naci dosta elemenata sufizma, posebno kada su u pitanju simboli: leptirica i svijeca, ruža, slavuj, rumen-usne, soluf, trepavice, srce i Ljubav kao dominanta Caticeve pjesnikove rijeci.

 

Nek se majska ruža stidi

Pred ljepotom dula tvoga

Kad si od nje rumenija

Slatka ružo srca moga!

Ja bih pjesmu svoju dao,

To jedino blago,

Za to žarko oko Tvoje

Moje milce drago! 

U kineskoj maloj vazi

Na prozoru sobe moje

Cvjeta zambak cist i bijel

Nevinosti poput Tvoje

 

Iako je Catic, zaboravljajuci prostor i vrijeme, znao se predati trenutku koji bi njime nadvladao, bez ikakve sumnje, on je islam nosio duboko u sebi. Tradicionalna sredina u kojoj je rastao i odrastao svakako je ucinila da nije ni mogao ni htio izbrisati temeljne principe vjere, pa je pratio islam u širem kulturološkom smislu. Pa zar bi inace mogao ponuditi s tolikom ljubavlju i znanjem izbrušene i uglacane prijevode najvecih islamskih mislilaca Istoka, prouciti tesavvuf i davati znalacke komentare i objašnjenja komplikovane sufijske poezije. To potvrduje i ciklus pjesnikove religiozne poezije, iz koje izbija takva pjesnicka snaga da citalac ostaje zapanjen. Nadahnut Božijom velicinom, pjesnik skrušeno stoji pred Prijestoljem Sveživog i ponizno mu se predaje:

 

Pred Velicanstvom Tvojim evo sada

Griješni pjesnik u zanosu pada

I usnom mašte ljubi usta sveta

Sa kojih med je Tvojih rijeci teko

O vjecno slovo Bog je tebe rek'o

Da budeš luca vasionog svijeta

 

I Catic je, kao i mnogi raniji pjesnici mutesavvufi, svoje poetsko djelo glacao i u takvim trenucima tražio puta da se izbavi iz kandži ovosvjetskih zala, želeci da nade puteve procišcenja i Približenja. Istina, tu želju za Sjedinjenjem nadjacala je njegova boemska slobodoumna priroda, ali to ga nije cinilo sretnim. Apsolutna Ljubav, kao ideal koji želi dostici, ostala je pjesnikova imaginacija, jer je život podigao nepremostivu prepreku. Pratila ga je osebujna pjesnicka i ljudska sudbina kao kob, a ezotericna simbolika bila je znak njegovog unutrašnjeg proživljavanja.

Biografija (Lamija Hadžiosmanovic): Rodena u Sarajevu, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za orijentalistiku. Magistrirala je u Kairu, na temi iz islamske civilizacije, a doktorirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu sa temom iz bibliotekarstva. Redovni profesor na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Angažirana je i na Univerzitetu u Mostaru, gdje predaje književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima i alhamijado književnost. Objavila nekoliko autorskih knjiga, a nekoliko ih je pripremila u saradnji sa Salihom Trakom i Eminom Memijom. Saraduje u mnogim casopisima u našoj zemlji i istocnim zemljama. Sa referatima ucestvovala na mnogim naucnim kongresima i simpozijima u zemlji i inozemstvu. Živi u Sarajevu.