"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika"

 u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova. Islam se temelji na pet glavnih farzova: 1. izgovarati riječi svjedočanstva „KelimeiŠehadet”, 2. klanjati pet namaza u 24 sahata, 3. postiti mjesec Ramazan, 4. dijeliti zekat i 5. ići na hadž. Ovo pet farzova jest pet velikih znakova, po kojima se musliman (ka) poznaju.

Svaki musliman (ka) dužni su nastojati da ovo sve petoro mogu vršiti, jer ko ne hi bio u stanju davati zekat, ići na hadž, tome fale dva velika farza i on je musliman (ka) samo 8 prva tri farza. Musliman (ka) kada reknu „Ja srcem vjerujem, a jezikom izgovaram da nema drugoga boga osim Allaha, koji je od uvijek i za uvijek, koji je Jedini, neovisan o drugom i koji nikom ne sliči”, — sa ovim dijelom kelimeišehadeta obvezuju se da će vršiti božje zapovijedi, a kloniti ne onoga što je Bog zabranio.

S drugim dijelom Riječi Svjedočanstva, naime s riječima: ,Ja srcem vjerujem, a jezikom izgovaram da je uistinu Muhammed božji sluga i božji Poelanik”, musiman (ka) se obvezuju da će vjerovati u Poslanstvo posljednjega Poslanika Muhammeda, kao i u poslanstvo svih božjih odabranika od Adema pa do Muhameda. Zato u našem vjerovanju stoji, da vjerujemo sve božje Poslanike i sve božje Kitabe, onakve, kakve su date tim Poslanicima. Namazom, molitvom, se čovjek približava božjoj milosti, a post odgaja čovjeka borca da može snositi glad i da se bolje upozna sa stanjem onih, koji nemaju hrane.

Zekatom se čovjek otrese škrtosti i čisti svoj imetak od svega onoga što može upropastiti obadvoje. Hadž je najbolji povod da čovjek vidi ona mjesta, koja se spominju u islamskoj povijesti i da proširi svoj vidokrug, te da se upozna s braćom u vjeri različitih narodnosti.

Ovo što je istaknuto u skučenom opisu jesu glavne dužnosti muslimana i glavni vanjski znakovi, po kojima se raspoznaju muslimani. Da se ovo kod Boga primi, nužno je da se sve ovo spoji s lijepim ahlakom (lijepom ćudi, ćudorednim životom). Pejgamber veli: „Poslan sam da usavršim ćudoređe — ahlak”. I zdrav razum nam kaže da bez lijepa ahlaka nema ni lijepa ibadeta. čovjek koji klanja namaz, izgovara kelimeišehadet i posti Ramazan, a ujedno kleveta (gibet čini) druge, mrzi, potvara i vrijeđa ljude, zavidi i krivo čini drugom, — taj čovjek s jedne strane gradi zgradu, a s druge strane je potpaljuje.

Njegov nelijepi ahlak uništava njegov ibadet Bog dragi veli u Kur’anu: „Doista istinski obavljena molitva i istinski klanjan namaz sprječava klanjača od govora ružnih rijeći i vršenja gadnih poslova’. Ko se god ne otrese ružnih misli i gadnih poslova, taj ne može istinski klanjati, postiti i druge ibadete činiti. čovjek, koji ima ružnu misao, makar ulazio i u džamiju, ne može koristiti islamakoj zajednici.

Za takove ljude veli Mevlana Dželaluddini Rumi: „Ne boj se šejtana, koji bježi kad se uči ajetelkursija, nego se boj onoga šejtana u obliku čovjeka, koji krade mushaf iz mihiaba.” Ukratko rečeno, bez lijepa ahlaka nema ni lijepa ibadeta. čovjek lijepa ahlaka i kad razgovara, razgovara uljudno, svaki postupak mu vrijedi kao lijep primjer, po kojemu se treba vladati.

Naprotiv ahlaksuz, hujsuz čovjek, sa svojim osornim i drskim vladanjem izaziva gnušanje pametnih Ijudi i onda, kada abdest uzima. Ljudi, koji znaju šta znači abdest, pripreme se za njeg, a da nikom ne upadne u oči njihovo čišćenje (pripremanje) za abdest.

Abdest nam predstavlja najglavnije stvari iz lijepoga ahlaka. Peremo ruke od vidljivoga praha, a ujedno se obvezujemo dragom Bogu da ne ćemo s njima ništa činiti što je On zabranio. Oči peremo od praha i ujedno obećajemo da ne ćemo gledati ono, što je haram. Usta peremo od neugodna zadaha, a ujedno dajemo riječ da ne ćemo jesti ni piti, ono što je haram i da ne ćemo govoriti ružno riječi, koje poremećuju Ijubav i bratsku slogu među ljudima.

Uši peremo od praha, a ujedno i od toga da ne ćemo ni slušati ružnih riječi. Noge peremo od plisna, a ujedno Bogu obećajemo, da ne ćemo ići na ona mjesta, gdje se može svađati i haram uraditi. Ljudi, koji ovako abdest uzmu, ne mogu ružno misliti ni o kom, ne mogu zla činiti nikom. Ovakovi Ijudi bježe od svega šlo je zlo.

Bože, povedi nas pravim putem!  PIŠE: H. M. Džemaluddin Čaušević (Narodna uzdanica, 1933)          stav.ba