U prvom svjetskom ratu primio je dvoje nejake djece (siročadi), Ibrahima koji je imao deset godina i Smaila koji je imao tri godine. 

Cijelo vrijeme u toku trajanja rata proveo je skrbeći se o ova dva siročeta, a zatim ih je nakon što je rat završio, vratio ocu, odbivši da uzme naknadu koju mu je ponudio kao dar za ovaj veliki gest…U svojoj dugoj historiji islama na ovim prostorima, sada već više od 550. godina, Bošnjaci su imali mnoštvo znamenitih ličnosti, a najveći broj velikih imena vezuje se za period osmanske uprave na ovim prostorima. Iako je period nakon osmanske uprave, kraj XIX i prva polovica XX stoljeća poznat kao period potpune dekadence i letargije ovdašnjih muslimana, Bošnjaci su uspjeli da iznjedre pregršt velikih imena. Najbolja ilustracija stanja muslimana ovog dijela Balkana, govori činjenica da smo bili narod bez (bosanskog) jezika i nacionalnog opredjeljenja. Unatoč tome, ipak smo opstali i sačuvali, kako vjerski, tako i nacionalni identitet. Iščitavajući biografije poznatih bošnjačkih alima i imama u proteklom stoljeću, naišao sam na mnoštvo zanimljivih i spomena vrijednih podataka, djela, koja su doista fascinirajuća i prava rijetkost u vremenu u kojem živimo.

Šerif ef. Bajrić (zarad nauka pješke otišao iz Cazina u Istanbu)

Rijetki su oni koji su čuli za krajiškog imama Šerif ef. Bajrića, rođenog 1851. godine u Stijeni kod Cazina. Prvu vjersku naobrazbu stekao je pred svojim ocem Mumin efendijom, imamom i prvim muderisom u Krajini. Nakon što je stekao osnovnu naobrazbu pred svojim ocem, završio je medresu u Cazinu, a zatim, učinio nešto do tada neviđeno kada je bošnjački narod u pitanju – sa još četvericom svojih drugova krenuo je na neizvijesno putovanje, naime, pješke u Istanbul kako bi tamo nastavio školovanje.

U Istanbulu je pohađao Krk-česmu medresu i Darul-muallimin, gdje je kasnije postao i nastavnik. Nakon školovanja i nekoliko radnih godina u Istanbulu vratio se u Bosnu, gdje je odbio poziv Mehmedbega Kapetanoviča Ljubušaka da primi nastavničku dužnost u Sarajevu, zbog riječi oca da će „veći doprinos islamu dati gledajući krajiške stijene, nego li sarajevske dućane“. I doista, tako je i bilo. Mekteb ibtidaiju u Bužimu je pretvorio u medresu i u prvoj generaciji izveo je 23 svršenika. U narodu je ostao upamćen kao vrstan vaiz, a narod pripovijeda da u džematima u kojima je bio vaiz i imam u tom periodu nije bila otvorena niti jedan birtija, što je svakako bio veliki doprinos u tadašnjoj najezdi socijalnih zala među muslimanima.

Osim nevjerovatne činjenice da je zarad stjecanja nauka, iz Cazina u Istanbul otišao pješke, ostao je upamćen i po dva nesvakidašnja primjera dobročinstvima.

• U prvom svjetskom ratu primio je dvoje nejake djece (siročadi), Ibrahima koji je imao deset godina i Smaila koji je imao tri godine. Cijelo vrijeme u toku trajanja rata proveo je skrbeći se o ova dva siročeta, a zatim ih je nakon što je rat završio, vratio ocu, odbivši da uzme naknadu koju mu je ponudio kao dar za ovaj veliki gest.

• U drugom svjetskom ratu, zadesilo ga je slično iskušenje, ovoga puta primio je dvoje siročadi: Dragu i Miću Čulibrka, a tokom cijelog boravka, slao ih je u osnovnu školu i skrbio o njima ne praveći razliku što nisu muslimanska djeca.

Kurra hafiz Ibrahim ef. Trebinjac (preko dvadeset godina predvodio sabah-namaz učeči džuz na farzu)

Također, ime koje će ostati upamćeno i čija djela izazivaju divljenje je hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, rođen 17.10.1912. godine u Sarajevu, gdje je počeo i završio svoje obrazovanje. 1933. godine je maturirao u Gazi Husrev-begovoj medresi, a zatim diplomirao 1939. godine na Višoj islamskoj šeriatsko-teološkoj školi. U vremenu dok je pohađao medresu završio je hifz pred hafiz Mustafa ef. Mujezinovićem, a sedam kiraeta pred hafiz Hamd ef. Berberovićem.

Radio je kao vjeroučitelj u nekoliko sarajevskih škola, zatim kao muallim u sarajevskim džamijama, a u nekoliko navrata je predavao i u Gazi Husrev-begovoj medresi. Dva puta je za to vrijeme vršio dužnost direktora medrese, a otvaranjem Islamskog teološkog fakulteta postao je profesor kiraeta i hadisa. Kao vrstan vaiz, bio je sposoban da napuni mahalske džamije, a vazovi su bili sažeti, sadržajni i nadasve lahko shvatljivi. Napisao je mnoštvo radova, najčešće iz oblasti kur’anskih znanosti, zatim Tedžvid – pravilno učenje Kur’ana, ujedno najbolji tedžvid koji je kod nas štampan (1973.), kao i nekoliko prijevoda, među kojima treba izdvojiti djelo „Vjerovanje u Boga u svjetlu filozofije, nauke i Kur’ana“, a u rukopisu je ostao prijevod s arapskog, biografija Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, autora Muhammeda Hejkela.

Ono što po čemu je ostao upamćen i prepoznatljiv je doista jedan fascinirajući podatak koji kazuje da je preko dvadeset godina u Hadžijskoj džamiji predvodio sabah-namaz učeči po jedan džuz na farzu. Šesnaest godina je klanjao teravih-namaz hatmom, dok je na akšamu i jaciji proučio dvanaest puta hatmu u džamiji Ivlakovali hadži Mehmed, gdje je bio stalni imam. Cijeloga života je učio, proučavao i podučavao Kur’anu, a ovi nesvakidašnji podaci su potvrda toga.

Ovo je sažeto kazivanje o dvojici unikatnih bošnjačkih imama, njihovoj ljubavi prema islamu, traganju i očuvanju vjere. Oni su najljepši primjer kako se na našim prostorima njegovala naša bošnjačka tradicija, na koju se obično pozivamo, a koja nam je nerijetko tako strana.

Resul Mehmedović