Husein Đozo je bio tabor-imam u Handžar diviziji, ali i intelektualac koji je ostavio dubok trag u životu bh. muslimana.

 Zbog saradnje sa nacistima odslužio je petogodišnju zatvorsku kaznu, a kasnije postao i lični prevodilac Josipa Broza Tita.

Husein ef. Đozo rođen je 3. jula 1912. godine u selu Bare kod Goražda. Školovao se u medresi Mehmed-paše Kukavice u Foči i Mehremića medresi u Sarajevu. Šerijatsku sudsku školu u Sarajevu završava 1933. a onda odlazi na Univerzitet el Azhar u Kairo, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet. Po povratku u Sarajevo radio je kao profesor arapskog jezika i u uredu reisu-l-uleme kao referent za obrazovanje. Služio je i kao vojni imam i kapetan Jugoslovenske kraljevske vojske. Bio je jedan od vodećih članova organizacije ilmije „El Hidaje“ Tokom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”. U Handžar diviziju se dobrovoljno prijavio juna 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim prosvećivanjem trupa, Đozo se takođe bavio i obukom drugih imama. Po Himlerovoj naredbi u gradu Guben, 100 km od Berlina, osnovan je institut za obuku vojnih imama za potrebe 13. SS divizije „Handžar“ i 23. SS divizije „Kama“. U tom institutu Waffen Sturmbannführer der SS, Husein Đozo je obučavao imame do kraja rata, pišuću razne brošure za vojnike. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: „Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Rajhfireru u ime divizijskih imama i stotina i hiljada siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.”

Đozo kao reformator

Poslije rata osuđen je na pet godina zatvora i gubitak časnih prava u trajanju od takođe pet godina, jer je: „svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama”. Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je u periodu 1950—1960 radio u Tvornici kožnih prerađevina, zatim u Upravi gradskih puteva u Sarajevu, a potom i kao viši knjigovođa u firmi „Metal” u Sarajevu.  I u komunističkoj Jugoslaviji, Đozo je nastavio svoj teološki rad. U rijaset islamske zajednice dolazi 1960. godine. Ono po čemu je posebno ostao poznat jeste njegovo pokretanje rubrike Pitanja i odgovori u tadašnjem „Glasniku, poznata kao „Đozine fetve“, posebno važna, naročito za obične muslimane sa kojima je putem ovih fetvi prof. Đozo direktno komunicirao.

Kroz svoje fetve ef. Đozo naglašava važnost i ulogu žene kao stuba porodice, usklađivanju kamatnog sistema  sa islamom, potcrtava važnost moralnog i uzornog ponašanja imama. Piše i o odjevanju muslimana i naglašava da se muslimani trebaju nositi onako kako je to i uobičajeno u njihovim sredinama, vodeći računa o osnovnim uslovima kao što su halal odjeća, da nije uska, prozirna i provokativna. Bio je veoma strog i rigorozan kada su u pitanju neislamski običaji koji su se ukorijenili među muslimanaima u tadašnjem socijalistočkom društvu.

Tokom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća Đozo honorarno radi i kao profesor gazi Husrev-begove medrese gdje predaje ahlak, akaid, fikh, hadis, retoriku, usuli fikh, tefsir i vaz. Za presjednika Udruženja ilmijje u Socjalističkoj Republici Bosni i Hercegovini izabran je 1964. godine a 1970. godine pokreće list „Preporod“ čiji je glavni i odgovorni urednik do 1972. godine. Interesantno je da je bio i Titov prevodilac na njegovim putovanjima po Arapskim zemljama. U periodu od 1976.-1979. godine Đozo je također iznova odgovorni urednik „Preporoda“.

Posebno je bitan njegov stav pri donošenju odluke da se zekat ili za muslimane obavezno izdvajanje dijela imovine u humanitarne svrhe, organizirano prikuplja preko Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, što je sačuvalo njene obrazovne institucije. Kroz institucije zekata i sadekatul-fitra došlo je i do ostvarenja zamišljenog. Otvoren je islamski teološki fakultet, a sarajevska medresa je neometano radila iznjedrivši mnoštvo imama koji su naknadno, nakon završetka raznih fakulteta diljem svijeta, postali veliki učenjaci i ulema koji su se Islamskoj zajednici stavljali na raspolaganje.

Sa otvaranjem Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine Đozo je redovni profesor na predmetu tumačenja Kur'ana.

Godine 1968, Đozo je uzburkao javnost u Jugoslaviji, nakon što je podržao bivšeg jerusalimskog muftiju Muhammeda Amina al Huseinija, starog prijatelja iz vremena Handžar divizije, kada je podržao njegov poziv u džihad protiv Izraela nakon šestodnevnog rata. Tada je i Titova Jugoslavija prekinula diplomatske odnose sa jevrejskom državom.  Umro je 30. maja 1982. godine, u Sarajevu, u svojoj 70. godini. Vrhovni sabor islamske zajednice je 6. oktobra 1990. godine donio odluku o potpunoj rehabilitaciji Huseina Đoze, a Fakultet islamskih nauka mu je u povodu njegove smrti posvetio prvi Zbornik radova. Danas se smatra jednim od najvećih i najuticajnijih bošnjačkih mislilaca prošlog vijeka. Odlukama Općinskog vijeća Goražda iz 1995. i 1996. osnovna škola koja je prije rata nosila ime „Nikola Tesla“ preimenovana je u „Husein efendija Đozo“.       /historija.info/