Hakema ibn Hišama naslijedio je njegov sin Abdurrahman ibn Hakem. Rođen je 176. godine (792.).

Kako bi se raspoznavao između Abdurrahmana ed-Dahila i Abdurrahmana en-Nasira, koji je došao poslije njega, kasnije je Ibn Hakem dobio nadimak Abdurrahman Srednji. Bio je pobožan i bogobojazan. Zato ga je, između svojih mnogobrojnih sinova, Hakem predložio i izabrao za vladara.

Kad je preuzeo vlast u Endelusu, Abdurrahman ibn Hakem je imao 30 godina.

Prvu pobunu protiv Abdurrahmana je podigao njegov amidža Abdullah Bolonsi. Okupio je pobunjenike u gradu Tudmiru, ali je umro prije nego što su se vojske sukobile. Vođstvo i komandu nad bundžijama preuzeo je njegov sin Jahja ibn Abdullah. Uspjelo mu je to utvrđeno mjesto održati sedam godina, da bi doživio težak poraz od Abdurrahmanove vojske pod komandom Umejjeta ibn Muavije.

Kad se ustabilio na vlasti, Abdurrahman je pažnju usmjerio na strateški važan sjever Endelusa koji je bio u rukama Gota. Dobro opremljenu vojsku, na čelu sa svojim vezirom Abdulkerimom Jahsubijem, uputio je prema Galiji. Odnio je pobjedu i od kršćana oslobodio mnogo muslimana koji su bili u zarobljeništvu.

Ustanci u Endelusu su se redali. Jedan je unio veliku pometnju i zadao velike probleme Abdurrahmanu ibn Hakemu. Bilo je to 213. godine (829.) u gradu Meridi. Vođa je bio Berber Mahmud ibn Abduldžebbar. Ne samo da je okupio mnogobrojne Berbere protiv vladara Endelusa, nego je, želeći se po svaku cijenu domoći vlasti nad Endelusom, protiv islamskog vladara i islamske države sklopio savez sa kršćanima na sjeveru, koje je predvodio Alfonso Drugi, i sa Lujem, kraljem Francuske.

Abdurrahman je neprestano slao vojsku da razbiju taj savez i zaustave pobunjenike. Nije imao uspjeha. Ovi sukobi su trajali od 213. do 218. godine (829.- 834.), da bi se, na kraju, Abdurrahman lično stavio na čelo vojske protiv te alijanse.

U čemu nisu uspijevali njegove vojskovođe, uspio je Abdurrahman. Uz Allahovu pomoć, do nogu je potukao savezničku vojsku. Izdajnik Mahmud je uspio pobjeći sa bojnog polja i sakriti se u zidinama Meride.

Poslije Mahmuda, pobunjeničke skupine Berbera je predvodio Sulejman ibn Merretejn. Abdurrahman je u stopu pratio kretanje pobunjeničke vojske i porazio je u blizini grada Badža. Vođa pobune Sulejman Merretejn je našao utočište kod svojih saveznika kršćana u Galiji. Kršćani su ga nahuškali i potpomogli, pa je ponovo digao ustanak i bio poražen i ubijen.

Od 214. do 216. godine je trajala pobuna Hašima ed-Darraba. Bio je po zanimanju kovač. Kao i njegove prethodnike, pohlepa za vlašću ga je nagnala u ovakvu avanturu. Uspio je okupiti ljude svoga ranga. Odazvali su se bez imalo razmišljanja. Ubrzo su uspjeli osvojiti Toledo, ali su doživjeli poraz i totalni krah.

Ove pobune su trajale do 222. godine (838.).

U isto vrijeme, i na islamskom istoku je situacija uzavrela. Abbasijski halifa Me’mun je umro 218. godine Naslijedio ga je Mu’tesim. Abasijska država polahko počinje slabiti. Tako se događa slabljenje islamske države i na istoku i na zapadu.

Nešto neočekivano i krupno je iz temelja potreslo Endelus. Dogodilo se 229. godine. U Endelus upadaju divlja normanska plemena. Bili su to ratnici posebno vični borbama na moru. Prema Endelusu su krenuli sa 54 ratna broda preko Atlantskog okeana. Njihove lađe su se zaustavile na zapadnoj obali kod grada Lisabona.

Muslimani su bili zatečeni upadom, ali su ih, ipak, uspjeli odbiti i vratiti na lađe. Normani nisu odustali. Nastavili su ploviti rijekom Vadu-l-Kebir (Gvadalkivir) i zaustavili se kod Sevilje. Munjevito su napali i u jednom naletu osvojili grad.

Abdurrahman ibn Hakem je bio iznenađen. Hitno je trebalo spriječiti napredovanje Normana. Mobilizirao je ogromnu vojsku i podijelio je u dva tabora. Bitka je trajala ravno 100 dana. Muslimani su potukli Normane, ubili veliki broj njihovih vojnika i uništili 35 njihovih lađa.

Pobjeda je bila veličanstvena, ali Abdurrahman ne zapada u samozadovoljstvo. Naređuje da se podigne zid oko Sevilje i da se obzida rijeka Vadu-l-Kebir.

Konačno je uvidio da mora pokazati snagu i žestinu prema neprijateljima islama koji nijednog trenutka nisu mirovali. Krenuo je sa vojskom prema sjeveru i osvojio mnoga utvrđenja pokrajine Leon. Njegov vezir Abdulkerim je sa drugom vojskom prešao Pirineje. Tako, nakon dugog perioda, muslimani ponovo ulaze na jug Francuske i osvajaju neka pogranična mjesta.

Islamska osvajanja su izazvala negodovanje kršćana u samom Endelusu, u glavnom gradu Kordovi. Počeli su huškati ostale kršćane na neposlušnost islamskom vladaru.

Ne samo da su muslimani prilikom osvajanja izbjegavali koristiti silu da bi natjerali nemuslimane da prime islam, nego su im ostavljali da u potpunoj slobodi ispovijedaju svoju vjeru i niko im to nije smio zabraniti ili osporiti. Bili su štićenici islamske države i uživali sva prava štićenika. I pored toga, mnogi kršćani Endelusa nisu bili zadovoljni. Tako je, 235. godine, kršćanin Elohije osnovao pokret pod nazivom “Pokret svetih mučenika”. Da bi raspirio mržnju i izazvao sukobe, jednog od svojih pomoćnika je navratio da na Ramazanski bajram javno psuje islam i muslimane. Muslimani su ga upozorili, ali je taj nastavio sa vrijeđanjem. Odveden je pred kadiju, koji mu je savjetovao da to ne čini, ali je nastavio po svome. Na kraju je osuđen na smrt i pogubljen. Vijest o tome se munjevitom brzinom proširila Endelusom. To je i želio postići Elohije. Uz njega je bila skupina koja je izišla na ulice Kordove i psovala islam, muslimane i islamsku vlast. I oni su ubijeni. Računajući sa njihovom žrtvom i spremnošću da prkose muslimanima u islamskoj državi, Elohije je i odabrao naziv “Pokret svetih mučenika”.

Vladar Endelusa se našao u teškoj poziciji. Razmišljao je šta mu je činiti. Ako ne zaustavi pobunu i ostavi ih da vrijeđaju islam i muslimane u njihovoj državi, bilo bi to potpuno poniženje islama i muslimana. Ako ih nastavi ubijati, proširio bi se nered u zemlji i muslimani bi bili potvoreni za ekstremizam i nasilje.

Kršćanska pobuna je trajala tri godine. Vrhunac njihove drskosti i bezobrazluka bio je 238. godine (852.). Tada su ušli u Veliku džamiju u Kordovi i zamazali zidove izmetom.

Abdurrahman je naredio njihovo pogubljenje. a potom sazvao Crkveni sabor u Kordovi.

Prvi put u historiji islamskog Endelusa, Crkveni sabor je zasjedao u glavnom gradu Kordovi, i to na poziv islamskog vladara. Došli su svi pozvani svećenici sa teritorije Endelusa. Skupom je predsjedavao lično Abdurrahman ibn Hakem. Govorio je kratko, ali vrlo odlučno. Predstavnike Crkve je upoznao sa problemom, a onda ih upitao priznaju li taj pokret i žele li da taj pokret bude uzrok nereda u zemlji. Sabornici su zauzeli jedinstven stav i obznanili da se odriču “Pokreta svetih mučenika” i njegovih vođa.

Tako je, manirom iskusnog i mudrog diplomate, Abdurrahman riješio problem i ugušio pobunu kršćana koji su željeli izazvati sukob i nered u islamskoj državi širenjem nereda i propagande o njihovoj ugroženosti i obespravljenosti.

Abdurrahaman je vladao Endelusom 30 godina, od 206. godine do 238. godine (822.-852.).

Bio je veoma obrazovan. Dobro je poznavao islamske znanosti i filozofiju. Bio je istaknuti pjesnik i književnik. Mnogi historičari navode da je vrijeme njegove vladavine, i pored mnogobrojnih buna i ustanaka, bilo u znaku mira i izobilja. Državne hazne i blagajna u njegovo vrijeme su bile pune i živjelo se veoma dobro.

Abdurrahman Srednji je podigao grad Mursiju, izvršio reformu državnog budžeta, sagradio ministarski dvorac, u kome se sastajao sa svojim ministrima. Podigao je kovnicu novca, a novac je po njemu dobio ime.

Endelus je u njegovo vrijeme postao jedna od najnaprednijih i najbogatijih država islamskog carstva.

Njegovo vrijeme su obilježile neke poznate ličnosti, koje su itekako uticale na njegov život.

Prvi je poznati muhadis i pravnik Jahja ibn Jahja el-Lejsi. On je porijeklom Berber. Naučio je “Malikov Muvet’a” Zijad ibn Abdurrahman, poznat kao “Šebtun”. Pored toga, lično je putovao u Šam i Hidžaz, a u Medini slušao predavanja imama Malika. Imam Malik je bio oduševljen njegovom inteligencijom i dao mu nadimak “Intelektualac Endelusa”. U Mekki je učio od Sufjana ibn Ujejne, a u Egiptu od Lejsa ibn Sa‘da. Kad se vratio u Endelus, postao je glavni kadija i autoritet u šerijatskim znanostima. Abdurrahman ga je zavolio. Kad mu je trebala fetva i odgovor na neko pitanje, tražio je od Jahjaa.

Historičari su zabilježili slučaj (koji se izučava u Šerijatu) sa Abdurrahmanom i njegovom voljenom robinjom. On je sa njom imao odnos jednoga dana u toku ramazana. Pitao je kako da se iskupi, pa mu je Jahja rekao da mora postiti uzastopno 60 dana. Kasnije su se drugi učenjaci protivili i zamjerali zašto nije odredio iskupljenje prema malikijskom mezhebu, kojem je Abdurrahman i pripadao. To je značilo da ga je mogao kazniti tako što bi oslobodio roba. Ali, Jahjau je bilo jasno da bi Abdurrahman olahko odužio takvu kaznu i da to, onda, i ne bi bila kazna.

Druga osoba koja je posebno uticala na Abdurrahmanov život bila je ta njegova robinja Tarub. Ona mu je rodila sina Abdullaha. Abdurrahman je veoma volio. Ona je toga bila svjesna i htjela ga je nagovoriti da njenog sina Abdullaha odredi za nasljednika. Da bi ostvarila cilj, čak je pokušala da ga ubije njezin sluga Nasr es-Sakalibi. Zavjera je otkrivena i Nasr je pogubljen. Bilo je to 236. godine.

I pored toga što mu je radila o glavi, Abdurrahman nije mogao zamisliti život bez lijepe Tarub.

Historičari spominju da se Abdurrahman jednom naljutio na nju, a ona je otišla u svoju sobu i zaključala vrata. Abdurrahman se brzo odljutio i pozvao je. Ali, ne samo da nije htjela doći, nego mu je zabranila da uđe kod nje. Onda je naredio da se njena vrata s vanjske strane zatvore kesama punim dragulja. Kad je to učinjeno, dozivao ju je umiljatim glasom i molio da otvori vrata. Kad je uspio privoljeti i kad je otvorila vrata, po njenoj sobi su se prosuli mnogobrojni dragulji. Ona ih je uzela i, u znak zahvalnosti i pažnje, počela mu ljubiti skute. saff.ba