Suspendiranjem Ustava i zabranom rada svim političkim strankama na teritoriji tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 6. januara 1929. godine

kralj Aleksandar I Karađorđević uveo je diktatorski režim, poznatiji kao šestojanuarska diktatura.Predsjednik Vlade postao je general Petar Živković, a odluku o tome donio je kralj, čije su ovlasti od tog trenutka postale neograničene. U kraljevoj Proklamaciji narodu, ovakav čin Karađorđević pravdao je najvišim državnim interesima čija budućnost zavisi od ovakvog režima. Prema pisanju Branka Petranovića u djelu Istorija Jugoslavije 1918–1978, prijelaz na otvorenu diktaturu koju je kralj uveo nije bio potez koji je nametnut naglo, već je ovaj čin veoma pažljivo i detaljno pripreman. Stupanjem na snagu ovog diktatorskog režima, Aleksandru je omogućena velika vlast, te od tog momenta između njega i naroda u tadašnjoj državi “nije smjelo da bude posrednika”. Najznačajniji bošnjački političar nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bio je vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) Mehmed Spaho. Shvatajući da Spaho ima veliki utjecaj na bošnjačko stanovništvo, te da bi njegovim odobravanjem novonastalog režima taj isti režim dobio legitimitet kod bosanskohercegovačkih muslimana, Vlada je nastojala pridobiti Mehmeda Spahu na svoju stranu. Prema navodima Nedima Šarca u djelu Uspostavljanje šestojanuarskog režima 1929. godine sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, iz jednog Spahinog razgovora s njemačkim konzulom Driefelom može se saznati vjerodostojna informacija o tome da je u interesu Živkovićeve Vlade bilo da se Spaho uvuče u novu vlast.

Ipak, plan Vlade bio je novo preuređenje države, što je podrazumijevalo osnivanje banovina, a to je značilo da će Bosna i Hercegovina biti podijeljena. Zbog ovakve situacije, Spaho nije želio prihvatiti poziciju ministra koja mu je nuđena. Neposredno nakon što je diktatura uvedena, Spaho je prestao biti politički aktivan, pa je svoje političko djelovanje i javne nastupe sveo na minimum. Ipak, režimska policija, svjesna važnosti i utjecaja koji je Spaho imao, dobro je bila obaviještena o njegovom djelovanju u “penziji”. Šarac navodi da je za vrijeme privatne posjete u Istanbulu, gdje je boravio od 18. aprila do 11. maja 1929. godine, policija zadužila određene osobe za praćenje svih Spahinih aktivnosti. Da je vlastima bilo bitno šta Spaho radi u svakom trenutku, dokazuje i izvještaj nakon njegovog povratka u Bosnu i Hercegovinu, kada je posjeta Istanbulu okarakterizirana kao bezazlena, te je zaključeno da on nije radio ništa što bi moglo naštetiti državi i novom režimu.

Međutim, praćenje Spahinih aktivnosti nije prestalo ni nakon toga. Husnija Kamberović u svom djelu Hod po trnju ističe da su Policijskoj direkciji za Bosnu posebno bili zanimljivi Spahini sastanci s istaknutim bošnjačkim uglednicima poput: Uzeir-age Hadžihasanovića, dr. Šefkije Behmena, dr. Mahmuda Behmena i dr. Halida Hrasnice. U izvještajima se navodi da se Spaho veoma često viđa sa svojim nekadašnjim partijskim prijateljima, te da vjerovatno s njima razmjenjuje mišljenja o trenutnoj političkoj situaciji.

Upravo je vlastima posebno bio zanimljiv dr. Halid Hrasnica, koji je, kao i Mehmed Spaho, bio otvoreno protiv preuređenja države koje je nametano uvođenjem diktature. Šarac govori da je Vladko Maček na konferenciji za novinare u Zagrebu veoma žestoko istupio protiv bošnjačkog intelektualca dr. Halida Hrasnice: “Upozoren sam da dr. Hrasnica opravda to što je odbio moj prijedlog za preuređenje države, izjavio je da je prijedlog odbio zato što on ide za diobom Bosne. Izjavljujem ovime, što je uostalom svakom čovjeku jasno, da moj prijedlog ide za uspostavom Bosne i Hercegovine onako kako je bila prije podjele na oblasti. Da je zato Hrasnica moj prijedlog, za koji je i u duši i on, odbio iz jednostavne kukavštine. Ako kada dođe do diobe Bosne, imat će to bosanski muslimani da samo zahvale kukavičkoj politici dr. Hrasnice i drugova.”U ovom javnom istupu Mačeka vidi se da mišljenja bošnjačkih intelektualaca vlastima ništa ne znače te da u tom trenutku Bošnjaci ne igraju značajnu ulogu u donošenju odluka od državne važnosti, pa je stoga jasnije opoziciono držanje bošnjačkih političara u periodu trajanja šestojanuarske diktature. Podjela Bosne provedena je putem osnivanja banovina, devet mjeseci od početka diktature uprkos neodobravanju Spahe, Hrasnice i ostalih važnijih bošnjačkih uglednika. Prema odlukama šestojanuarske diktature stvoreno je devet banovina koje su svoja imena dobila po rijekama: Dravska banovina (Ljubljana), Savska banovina (Zagreb), Vrbaska banovina (Banja Luka), Primorska banovina (Split), Drinska banovina (Sarajevo), Zetska banovina (Cetinje), Dunavska banovina (Novi Sad), Moravska banovina (Niš), Vardarska banovina (Skopje). Kralj je ovaj potez opravdavao branjenjem nacionalnog unitarizma i jugoslavenske ideologije, a sve na štetu Bošnjaka koji su još više izgubili ionako minoran politički utjecaj. 

Nakon 1931. godine dolazi do ponovnog uvođenja ustavnog stanja koje nije bilo nalik onom prije šestojanuarske diktature, ali je ipak politička djelatnost polako počela stupati na snagu. To je bilo posebno vidljivo u drugoj polovini 1932. godine, kada i u Bosni i Hercegovini počinje političko buđenje. Ali, za ozbiljnije istupe bošnjačkih intelektualaca bilo je potrebno sačekati do januara 1933. godine, kada je Mehmed Spaho objavio posebnu rezoluciju Jugoslavenske muslimanske organizacije, u kojoj se kritički odnosi prema statusu Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj državi. Punktacije od strane Mehmeda Spahe bile su odgovor na kontinuirano slabljenje Bošnjaka i Bosne i Hercegovine još od šestojanuarske diktature.

Spaho izričito, u ime svih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, traži ravnopravan status Bosne i Hercegovine koji nije moguć u trenutnom centralističkom uređenju jugoslavenske države. Punktacije su izazvale veliku pometnju na jugoslavenskoj političkoj sceni, a bile su i razlog Spahinog privođenja i određivanja zatvorskog pritvora u trajanju od 20 dana. Uz zatvorsku, Spaho je bio primoran platiti i novčanu kaznu. Također, uhapšen je bio i dr. Halid Hrasnica, što je bio još jedan od znakova da će se vlast rigorozno odnositi prema političkim neistomišljenicima. Ipak, ono čemu se vlast nije nadala jeste činjenica da će upravo pritvaranje Spahe i Hrasnice dovesti do povećanja njihove popularnosti među Bošnjacima na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, naročito nakon njihovog izlaska iz pritvora. Zanimljivo je istaći da ova sarajevska punktacija, u kojoj se traži uređenje jugoslavenske države na principu političko-historijskih jedinica, nije bila jedina.

Slične rezolucije uperene protiv vlasti objavljivane su širom tadašnje zajedničke države. Žestoka osuda centralizma, kao rješenja jugoslavenskog pitanja, bila je sve glasnija iz svih krajeva zajedničke države, a ne samo iz Bosne i Hercegovine, što je dokazivalo da vlada opće nezadovoljstvo. Šestojanuarski režim bio je potpuno promašen, kao i propagiranje ideologije zajedničkog jugoslavenstva koje nije naišlo na opću podršku. Živkovićeva Vlada, kao i kralj Aleksandar, nisu željeli suočiti se s nezadovoljstvom i priznati mišljenje većine, sve do atentata u Marseju 9. oktobra 1934. godine, kada je kralj ubijen od strane VMRO-a i ustaških emigranata. Bošnjacima je naruku išlo opće nezadovoljstvo šestojanuarskom diktaturom, koje je sve više raslo u drugim dijelovima tada zajedničke države, a ne samo u Bosni i Hercegovini, zato što Vlada nije mogla optužiti bosanske muslimane kao separatistički faktor. Spaho, Hrasnica i ostali istaknuti bošnjački intelektualci koji su bili politički aktivni prije donošenja akta o šestojanuarskoj diktaturi shvatili su da Bošnjaci nemaju značajnu političku moć.

Posebno je zanimljivo hapšenje i kažnjavanje Mehmeda Spahe zbog javno izraženog nezadovoljstva diktatorskom vlašću i podjelom Bosne i Hercegovine na banovine, što je dovelo do cijepanja njene historijske teritorije. Naime, Spaho je tokom 1918. godine bio na čelu skupine mlađih bošnjačkih intelektualaca koji su se zalagali za osnivanje zajedničke države, za razliku od Šerifa Arnautovića, koji je govorio o tome da će Bošnjaci u novoj državi imati inferioran status i biti manjina sa smanjenim političkim utjecajem. Slutnje Arnautovića pokazale su se tačnim tokom vladavine kralja Aleksandra, a pogotovo uvođenjem neuspjele šestojanuarske diktature. U sljedećim godinama pozicija Bošnjaka nije se bitnije promijenila, osim što je Mehmed Spaho svojim zalaganjem ponovo uspio da dođe na vlast, te su na taj način Bošnjaci imali nekoga ko se zalagao za njihove interese u Jugoslaviji. Međutim, taj utjecaj bio je prividan, a period Drugog svjetskog rata i godine nakon njega u kojima je Bošnjacima osporavan nacionalni identitet činjenični su dokaz ovoj tvrdnji. intelektualno.com