Bivši zatočenik Fahrudin Fahrija Ajanović o ustaškom logoru Jasenovac i posebno o ulozi ratnog zločinca Dinka Šakića prvi put je govorio na tribini

Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu. Video zapis sa ove tribine čuva se u arhivi Vijeća. Između ostalog rekao je kako je u Jasenovcu bio zatočen preko 12 mjeseci, od sredine 1942. do sredine 1943. godine, nakon čega je prebačen u logor Stara Gradiška, a zatim u Lepoglavu. Nakon 28 mjeseci provedenih u ova tri najteža logora uspio je pobjeći. Gospodin Ajanović je posebno istakao da su u četverogodišnjem postojanju logora Jasenovac povremeno bila razdoblja masovnih likvidacija ljudi. Međutim, nisu zatočenici uvijek ubijani sa istim intenzitetom. Bilo je različitih tretmana i to od masovnih ubijanja, svakodnevno iz dana u dan, do dozvole da igraju nogomet.

Bošnjake su evidentirali kao Hrvate

Ajanović kaže: ”Prvo su pod udar došli Jevreji koje su oni, po instrukciji svojih gospodara, njemačkih nacista, nastojali da iskorijene ne štedeći ni njihovu djecu u kolijevci. Pored Jevreja koji su srazmjerno njihovom broju najviše stradali, stradali su i Romi. Što se tiče Srba, oni su, zaista, u onom apsolutnom smislu najviše i najmasovnije stradali u Jasenovcu, ali ne onoliko kao što poneki, rekao bih, šovinisti tvrde. Posebno bih se zadržao na stradanju Hrvata i muslimana – Bošnjaka. Istina je da su pripadnici ovih naroda ubijani u Jasenovcu kao antifašisti. Ali to je samo dio istine. Ja sam svjedok da su Hrvati, ali oni iz Hrvatske, manje iz Bosne, a pogotovo muslimani – Bošnjaci, također, u vrlo velikom broju stradali, a da mnogi od njih nisu imali pojma o komunistima i komunizmu, što im se inače imputiralo. Jednostavno su ubijani zbog nekih manjih sitnih usluga za pokret otpora. Zanimljivo je da su muslimani evidentirani, čak i ubijani kao Hrvati, a muslimana nije ni bilo jer su tretirani kao Hrvati.”

Rekao je kako je očekivao da će se tamo susresti sa prisilnim radom, sa izgladnjivanjem, maltretiranjem itd. Na svoje veliko zaprepaštenje, po dolasku u Jasenovac brzo se uvjerio da su tamo ljudi dovođeni sa isključivim ciljem ubijanja. Svi su bili osuđeni na smrt samo se čekao red, svoj red.

”Kad sam došao, krajem avgusta 1942. godine, ja sam sa grupom od oko 150 ljudi iz grada Sarajeva i okoline doživio prvi šok. Odmah je dvije trećine te grupe likvidirano. Dvije trećine te naše sarajevske grupe je pobijeno. Sjećam se da su tu izdvojeni za likvidaciju Alija Hodžić, po kome se ovaj naš “Alhos” zove, tipografski radnik Akif Fejzić, Dokić sa Romanije, Abdulah Mahmutagić, rođen u Maglaju, Ferid Frenjo, radnik željezničke radionice, i još dosta ljudi čija sam imena ili zaboravio ili nisam ni znao. U ovoj grupi od tri četvrtine ubijenih bilo je pripadnika svih nacionalnosti. Imao sam sreću da odmah u startu ne budem ubijen, a najvažnije je bilo da u momentu dolaska ne budeš ubijen, jer kasnije su se pružale šanse da pobjegneš, da se ode u Njemačku, da budeš zamijenjen za zarobljene njemačke i ustaške oficire i sl. Ja sam kao stolar, a to će biti kasnije presudno da se sačuvam, da ne budem ubijen, određen za stolarske poslove. Raspoređen sam u odjeljenje “3C”, to je, ustvari, bio logor u logoru.”

Odjeljenje “3C” ustvari je bio jedan ugao logora pod vedrim nebom od kojeg su ustaše napravile logor sa visoko i gusto isprepletenom žicom. U njemu se jelo malo skuhane nemasne, neslane repe ili kupusa, a bila je gozba kad bi nekada zaklali crknutoga konja. To se dešavalo nekoliko puta. Ljudi su smrtno izgladnjivani, ali ustašama nije bilo stalo ni do njihovog rada niti da prežive, jer su stalno u “3C” jedni dolazili, a oni izgladnjeli odvođeni skelom preko Save na drugu stranu, gdje su ih ustaše sjekirama i maljevima ubijali.

Svjedok najvećih užasa

Krajem 1941. i početkom 1942. godine u okolini Banje Luke ustaše su izvršile jedan težak zločin, pobili su mnogo srpskog življa među kojima je bilo i djece. Pošto je u zločinu učestvovao i kapelan samostana Petrićevac fra Filipović, ugledni muslimani iz Banje Luke energično su zatražili od Nijemaca da se on kazni. Pod njemačkim pritiskom ustaše su, tobože, zatvorili fra Filipovića i odveli ga u zatvor u Zagreb. Nakon izvjesnog vremena došao mu je Luburić i rekao: ‘Ti se od danas ne zoveš Filipović, zvat ćeš se Majstorović’. Pustio ga je nakon toga iz zatvora i postavio ga u Jasenovcu za pomoćnika Ivice Matkovića, zapovjednika logora.

Po dolasku u “3C” Ajanović je nekoliko dana radio na nasipu. To je bio jedan od najtežih poslova. Jednog dana ih je ustaša Boro Malić, njega sa još dvojicom stolara i dvojicom zidara, odveo skelom preko Save i dao im zadatak da adaptiraju dvije napuštene srpske kuće koje su služile kao ustaške barake. Tamo je spavalo oko 12 do 14 ustaša. Radeći na tim barakama tokom septembra i tokom polovine oktobra bili su svjedoci najvećih užasa.

”Dolazile su mase iz svih krajeva NDH, i mi smo gledali kako se te mase žena, djece talasaju i kao rijeka idu preko Save, pored nas, i nestajale su te mase u šumarcima Donje Gradine. Ništa mi još ne znamo. Primijetili smo jednu grupu ljudi crne puti, krupni, jaki, ugojeni. Nisu ustaše. Ne znamo šta rade. Jedan od njih povjerio se nekom Obradu Dokoviću, stolaru, koji je bio u našoj radnoj grupi i kazavši: ‘Mi smo grobari. Mi kopamo grobnice 5 do 10 i više metara duge i dva metra široke, jedan i po do dva metra duboke i, ovaj, kaže on, narod što vi vidite da prolazi, što ovih dana viđate, sve to ustaše pobiju sa sjekirama i maljevima, a onda mi onaj fizički dio posla obavljamo, skidamo ih, nekada ne skidamo. Slažemo a onda posipamo krečom i zatrpavamo’. To su radili onih 12 do 14 ustaša za koje smo kasnije saznali da su iz zapadne Hercegovine. Primijetili smo da onaj Majstorović najneposrednije rukovodi ovom grupom. On im je bio starješina i nadzirao zločine.”

U oktobru 1942. godine van logora je procurila vijest o zločinima u Jasenovcu i ustaše su premjestile Majstorovića iz Jasenovca u Staru Gradišku. Prestali su masovni zločini. Sve do kraja logora i u Jasenovcu i u Gradišci i u Lepoglavi bilo je pojedinačnih pa i grupnih ubijanja, ali se nikada više nije ponovilo ono masovno ubijanje sa izuzetkom što je jedna veća grupa ljudi u poznatom proboju 1945. godine nastradala. U prvoj polovini 1942. godine Josip Matijević zvani Mataja, rodom iz Bosanske Krupe, likvidirao je u logoru Đakovo oko 3.000 jevrejskih žena i djece. Tada je na dužnosti bio i ustaški dužnosnik Dinko Šakić. Šakić je nakon zatvaranja logora u Đakovu prešao u Staru Gradišku, a početkom 1943. godine u Jasenovac. Za vrijeme dok je on bio zapovjednik u Jasenovcu u julu mjesecu 1944. godine uhapšeno je 20-ak logoraša koji su optuženi da su imali vezu sa partizanima u okolini Jasenovca. Istragom nad tim ljudima u logorskom zatvoru rukovodio je lično Šakić. Prije nego što će biti obješeni, oni su toliko mučeni da su ih morali nositi od zatvora do vješala. Svi su obješeni. Tom prilikom imao je privilegiju da bude strijeljan pod vješalima ljekar Mijo Borković koji je kasnije proglašen za narodnog heroja. Pošto je on svojevremeno liječio ustaše, imao je čast da bude strijeljan. Strijeljao ga je lično Šakić. Bilo je tu Jevreja, Srba, Bošnjaka, Hrvata.

Ajanović je, prema vlastitom svjedočenju, često poslije rata doživljavao neprijatnosti, nesporazume i sukobe sa pojedinim ljudima vezano za Jasenovac. ”Smetalo mi je kada ljudi nešto izmišljaju i govore što nije. Recimo, meni je u sjećanju ostao jedan Lukić koji je pisao o stradanju djece na Kozari. On je mene uvjeravao kako je među ustašama bilo dosta muslimana, ustaških oficira i podoficira. Ja znam naprijed pomenutog Ahmeta Kapetanovića (ovaj ustaša je spasio Fahrijinog sapatnika Salema Resulovića o kome ćemo govoriti više u sljedećem nastavku) i jednog vodnika Alagu, koji je bio poslovođa na logorskoj pilani. Ja se više nijednog muslimana ne sjećam.

I na kraju, generatori ovog zadnjeg rata, genocida i zločina nad Bošnjacima, ustvari su najčešće očevi i djedovi koji su sa mnom tamo bili (u logoru). Da su imalo povukli iskustva iz Jasenovca, da su imalo oslušnuli te pouke i poruke Jasenovca, ja tako mislim, možda bi se zamislili prije nego što bi ono učinili sa Bošnjacima u Prijedoru, Zvorniku, Foči i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini.”  Pripremio: Saladin Kovačević saff.ba