Nekadašnji Varcar-Vakuf, današnji Mrkonjić-Grad, osnovan je krajem 16. stoljeća i prozva se kasaba Jenidže Jajce (Novo Jajce). Osnovao ga je Hadži Mustafa-aga, porijeklom iz tog kraja,

podigavši na tom mjestu, kao svoj vakuf, prve kulturno-prosvjetne i druge objekte. O Hadži Mustafa-aginom porijeklu, o njegovoj visokoj dvorskoj službi i o povodu za osnivanje vakufa i na taj način osnivanja gradskog naselja postoje podaci u njegovoj vakufnami iz 1594/1595. godine, koja se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu 

Pred kraj 16. stoljeća, sjeverno od nahije Uskoplje, u nahiji Trijebavi bilo je formirano još jedno novo gradsko naselje. To je kasaba Jenidže Jajce (Novo Jajce), kako je prvobitno nazvan današnji Mrkonjić-Grad. Osnovao ju je Hadži Mustafa-aga, porijeklom iz tog kraja, podigavši na tome mjestu kao svoj vakuf prve kulturno­prosvjetne i druge objekte. Tako o nastanku Varcar-Vakufa, današnjeg Mrkonjić-Grada, piše Adem Handžić u rezultatima svog iscrpnog istraživanja objavljenog pod naslovom O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću.

U Handžićevom su radu zapisani svi detalji, kako o mjestu nastanka gradića, tako i o njegovom utemeljitelju. Tako Handžić piše kako je to područje na kojem se danas nalazi Mrkonjić-Grad došlo pod osmansku vlast padom jajačke banovine (1528), da je prvobitno pripadalo nahiji Zmijanju, koja se prostirala sjeverno od današnjeg Mrkonjića, s lijeve strane Vrbasa, a bila je naseljena samo vlasima-stočarima, koji su pripadali carskom hasu. Godine 1540. ili 1542. ta je nahija obuhvatala 21 selo, dvije stare varoši (Greben i Bočac), tri utvrđena grada (Greben, Bočac na Vrbasu i Dubica, danas selo sjeverozapadno od Mrkonjića), jedan naseljen čifluk s ukupno 250 vlaških domaćinstava.

Taj čifluk, naseljen s pet domaćinstava, predstavljao je dijelove graničnih sela prema ključkoj tvrđavi, Donja i Gornja Rakova, drugim imenom Stražilice, a bio je u posjedu dvojice čifluk-sahibija: Hasana, sina Jusufova, mustahfiza u tvrđavi Udlbini, i Ferhada, sina Jusufova iz Uskoplja. Međutim, u nahiji se spominje još jedan čifluk kome su pripadala dva sela: Donje Trijebovo i Srednje Trijebovo, za koja stoji da su pripadala čifluku umrlog Hurem-paše. Selo Trijebovo bilo je važno kao sjedište nahije, ali je interesantno što su u selu Gornjem Trijebovu spomenuti Hadži Mustafa, osnivač kasabe, kao i njegov otac Mehmed-beg.

VAKUFNAMA OVJERENA U ISTANBULU

Za historiju nastanka i prvobitnog razvitka kasabe Novo Jajce postoje, piše Handžić, dva prvorazredna savremena izvora koji jedan drugog dopunjavaju. Jedno je sačuvana zakladna povelja Hadži Mustafa-aginog vakufa, a drugo opširni popis bosanskog sandžaka iz početka XVII stoljeća. Treba spomenuti i živu tradiciju o džamiji i porijeklu njenog osnivača. Tradicija, naime, kaže da je Mustafa-aga sin pravoslavnih roditelja, od porodice Đukanovića iz susjednog sela.

Međutim, o Hadži Mustafa-aginom porijeklu, o njegovoj visokoj dvorskoj službi i o motivima osnivanja vakufa i formiranja time gradskog naselja postoje izričiti podaci u njegovoj vakufnami. Ta vakufnama, napisana na turskom jeziku, ovjerena je pred sudom u Istanbulu između 16. 9. 1594. i 5. 9. 1595. godine, ali je, čini se, džamija bila podignuta nešto ranije, oko 1592. godine.

Tu se kaže da je Mustafa-aga, kizlaraga, sin Mehmed-bega i Aifa-hatun, a Mehmed-beg sin Abdulveduda, rodom iz mjesta Yayce yenicesi (Novo Jajce) u Bosni u Rumeliji. Pored drugih kvaliteta koji su pobrojani, ističe se da je bio vrstan poznavalac arapskog jezika i šerijatskog prava. Tu se navodi kako je Mustafa-aga uvidio da je tom mjestu potrebna džamija, jer je na putu i prometno mjesto, te je odredio da tu podigne džamiju. Istodobno je dao sagraditi mekteb, karavan-saraj, han od 20 soba, 24 dućana i jednu pekarsku furunu. Za funkcioniranje i održavanje tih objekata ostavio je gotov novac. Podizanjem tih objekata, početkom zadnje decenije XVI stoljeća i utvrđivanjem redovnog sedmičnog pazarnog dana, to mjesto steklo je osnovne uvjete da bude proglašeno kasabom.

Položaj kizlarage bila je visoka funkcija na carskom dvoru u Istanbulu. Bilo je to zvanje trećeg age po rangu na dvoru. Ta se funkcija, piše Handžić, u našim izvorima spominje u različitim varijantama, ali uvijek u istom značenju. U vakufnami se precizno navodi kizlaraga, međutim, u navedenom popisu Mustafa-aga označava se samo kao aga u carskom dvoru. U drugom izvoru, popisnom defteru, navedeni su, opet, zemljišni posjedi Mustafa-age i njegova oca Mehmed-bega, što upotpunjuje navode vakufname. Iz tih podataka saznajemo još i to da mu je i otac bio na službi u carskom dvoru.

U selu Trijebovu Mehmed-beg je posjedovao dvije, a sin mu Mustafa-aga jednu baštinu. Zatim je Mehmed-beg imao jedan posjed (zemin) u selu Gornjoj Kloki, koji je zatim, s još tri slična imanja, prešao u posjed njegovog sina Mustafa-age. Tekst o posjedu u Gornjoj Kloki na plastičan način opisuje formiranje današnjeg Mrkonjić-Grada kao gradskog naselja. Riječ je o većem kompletnom posjedu kao i tri druga posjeda koja je on faktički držao i na tom Mustafa-aginu posjedu započela je urbana gradnja gradskog naselja. Tu stoji: Kasaba Gornja Kloka, drugim imenom Novo Jajce. Zemini Mehmeda, sina Nesuhova, i Mehmed-bega i Husejna i Miloša u korištenju Hadži Mustafe, age u carskom dvoru. Spomenuti aga je na tim zeminima dao sagraditi časnu džamiju, karavan-saraj i dućane. Pazarni dan je ustanovio u petak.

Prilikom ponovnog popisa bosanskog vilajeta stigao je carski ferman datiran posljednje dekade mjeseca safera 998. godine između 30. 12. 1589. i 8. 1. 1590. godine, čiji je sadržaj sljedeći: Uvaženi jajački kadija dostavio je u svojoj predstavki da se Gornja Kloka, drugim imenom Novo Jajce, koje pripada jajačkom kadiluku, budući da je granično mjesto, vrlo teško prolazno i opasno, to su granične age, islamski ratnici i narod tog kraja podnijeli molbu da se u tome mjestu podigne časna džamija, karavan-saraj i dućani te da to mjesto postane kasaba, što bi za putnike, trgovce, goste i stanovništvo tog kraja bilo vrlo korisno. Budući da je zamoljena carska zapovijed o tome da se niko ne treba miješati u pitanje onih koji ovamo s porodicama dolaze i nastanjuju se, to je od strane carskog Divana izdata zapovijed da to mjesto postane kasaba...

MUSTAFA NA CARSKOM DVORU

Handžić se u svom radu detaljnije osvrće i na porijeklo osnivača grada Mustafa-age. Nije tačno, dakle, da je Mustafa-aga direktno sin kršćanskih roditelja, ali je tačno da je rođeni sin s tog područja i kao takav je vjerovatno kršćanskog porijekla. Pitanje je samo ko je od njegovih predaka prešao na islam. Ako znamo da je ova oblast došla definitivno pod tursku vlast padom jajačke banovine (1528), onda je neki predak poslije te godine primio islam. Ako tu činjenicu analiziramo, proizlazilo bi sljedeće: Ako se Mustafa-aga oko 1592. godine isticao u poznavanju šerijatskog prava i arapskog jezika, te dospio do položaja kizlarage, morao je tada imati najmanje 45 godina. Ako dalje uzmemo starosnu razliku između oca i sina od najmanje 20 godina, onda je pad Jajca mogao zateći Mustafina oca kao dijete.

Vrlo je, dakle, vjerovatno da je Mustafin otac, još kao dijete dospio na carski dvor, islamiziran, dobivši ime Mehmed i školovan. Ime Mustafinog djeda Albdulvedud, što znači Božiji rob, očito je eufemističko i krije kršćansko ime. Takva psihologija zapaža se gotovo kod svih tadašnjih konvertita koji su bili na višim položajima te su navodili eufemistička imena roditelja kršćana.

Mehmed je u službi napredovao, dobio titulu bega i na kraju zvanje carski sluga. Nažalost, nedostaju popisi za dug period, od 1574. do 1604. godine, da bismo na osnovu zabilježenih posjeda njegove porodice konkretnije utvrdili njegovo porijeklo.

Od objekata Mustafa-agina vakufa do danas (u trenutku kada je Handžić pisao tekst) očuvana je samo džamija, i to, čini se, uglavnom originalna. Neki zahvati u prošlosti predstavljali su rekonstrukcije koje nisu promijenile originalnu arhitekturu. Podignuta je oko 1592. godine jer su te godine u Istanbulu izrađena dva svijećnjaka od mjedi na kojima je ugraviran tekst u kojem stoji da ih je naručio aga carskog dvora Mustafa-aga i zavještao ih za svoju džamiju u mjestu Jenidže Jajce. Tu je izrađena i kletva za onoga ko ih iz džamije otuđi. Do danas se očuvao samo jedan originalni svijećnjak-šemadan, dok drugi predstavlja kopiju kasnije izrade. Posljednji put obnavljana je pod rukovodstvom tadašnjeg mutevelije tog vakufa Mehmed-efendije Adžemovića.

Kao godine popravki džamije spominju se i 1883, 1899. i 1925. godina. Nakon izgradnje džamije, iz Istanbula je donesen veliki ćilim, težak oko 300 kilograma, kojim je pod džamije bio zastrt i koji su austrougarski vojnici 1878. godine prilikom pljačke rasjekli na četiri dijela, od kojih se jedan dio i danas čuva u Umjetničkom muzeju u Beču.

Vojne i policijske snage RS-a, uz naklonost tadašnjih civilnih vlasti, Kizlaraginu džamiju zapalili su i minirali 1993. godine. Potom je srušena, a materijal je odvezen na deponiju smeća koja se nalazi na lokalitetu Grabež. Generalna direkcija vakufa Republike Turske osigurala je sredstva i džamija je obnovljena.

Kizlaragina džamija u Mrkonjić-Gradu je smještena u centru grada, tik to zgrade Opštine. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u maju 2005. godine donijela je odluku o proglašavanju džamije nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. 

TRAKIN ZAPIS

Evlija Čelebija je 1660. godine ovako opisao Varcar-Vakuf: “Bošnjaci je zovu Varcar Vakuf. To je has paše i vojvodstvo u Bosanskom ejaletu, a nalazi se pod Crnom Gorom. Sa zapadne strane graniči s teritorijom Zadra. To je velika varoš. Ima jedanaest mahala i dvije hiljade daskom pokrivenih kuća s vinogradima i baščama. Ima više džamija i mesdžida, jednu tekiju, hamam i dovoljan broj dućana. Ovaj kraj je vrlo blizu granice a naokolo nema nijednoga grada. Kad je Sejdi Ahmed paša bio bosanski valija (1656–1659), Mlečani su zapalili ovo naselje i mnoga mjesta poharali, ali ga je Sejdi Ahmed paša poslije lično izgradio. Otkako su na sve četiri strane postavljene karaule i otkako njeni stanovnici svaku noć naizmjenično drže stražu, postali su sigurni. Okolo šehera ima vrlo mnogo vinograda, a klima je vrlo prijatna.”

Postoji još jedan važan rad u kojem je detaljno opisan proces nastanka Varcar-Vakufa. Riječ je o radu Saliha Trake pod naslovom Hududnama čiftluka kizlarage Mustafe iz 1591. godine na kojem je osnovan Mrkonjić Grad. Trako se detaljno bavio nastankom vakufa na čijim je temeljima nastala kasaba danas poznata kao Mrkonjić-Grad. Trako također, kao i Handžić, navodi da je Hadži Mustafa bio visoki carski činovnik u Istanbulu koji je svojim sposobnostima u carskoj službi dostigao položaj kizlarage. Kada se obogatio, između ostalih uvakufljenja, osnovao je i bogat vakuf u svom rodnom mjestu Gornjoj Kloki, gdje danas leži Mrkonjić-Grad i tim uvakufljenjem udario temelje gradskom naselju nazvanom Yaytse Yenice – Novo Jajce, koje će kasnije biti nazvano Varcar-Vakuf, a od 1924. godine pa sve do danas zove se Mrkonjić-Grad.

Trako pojašnjava da je, prema organizaciji osmanskog sultanskog dvora, položaj kizlarage imao visoki vezirski rang, tačnije kizlaraga je bio po rangu treća ličnost na dvoru. Pod njegovim nadzorom bila je cjelokupna organizacija sultanskog dvora. Uz to, on je bio nadzornik carske riznice i carskih vakufa. Vakufnama kizlarage Mustafe iz 1591. godine, kojom je uvakufio određeni imetak (novac) i nekretnine u današnjem Mrkonjić-Gradu i tako udario temelje gradskom naselju, čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Vakufnama je legalizirana u Istanbulu u februaru 1595. godine, oko četiri godine iza ustanovljenja granica Kizlaragina čifluka i sastavljanja hududname.

Iz vakufname doznajemo da je osnivač Varcar-Vakufa Mustafa-aga sin Mehmed-bega, sina Abdulvedudova i Aiše-hatun, rođen u selu Gornja Kloka, koje je još u njegovo doba, koncem 16. stoljeća, postalo kasaba i nazvano Yaytse Yenice (Jajce Jenidže), odnosno Novo Jajce, kasnije nazvano Varcar-Vakuf i najzad Mrkonjić-Grad.

Vakufnama nije jedini izvor za njegova uvakufljenja. Tu na prvo mjesto dolaze popisni defteri, naročito opširni. U mufasal-defteru iz 1600. godine popisano je 14 naseljenih mjesta u tadašnjoj nahiji Trebava i stanovništvo tih naselja s poreskim zaduženjima i drugim relevantnim podacima.

Između ostalog, u hududnami između ostalog stoji i sljedeće: Od istinski aktivnog age carskog dvora iz Istanbula, njegove ekselencije hadži Mustafa-age, a posredstvom njegova čovjeka stigao je uzvišeni časni pisani carski ferman našem muli, jajačkom kadiji. U njegovom uzvišenom sadržaju se kaže: Njegov čifluk po imenu mahale Kopjević i Hoćune, koje pripadaju naselju Gornja Kloka, drugi naziv Jenidže Jajce, a koje pripada spomenutom kadiluku, nalaze se u uređenoj i naseljenoj krajini i one su teško prohodne i opasne. Uzor odličnika i privrženika, stub uglednih i moćnih, pouzdanik vladara i sultana, onaj koji je odlikovan velikom pažnjom i dobrotom vladara koji svakom pomaže, aga moga carskog dvora hadži Mustafa-aga – neka mu se vrijednost uveća – podigao je tu mesdžid i karavan-saraj.

Stanovnici naseljene krajine i narod vilajeta zamolili su da na spomenutom čifluku, sa svim što tome pripada, nastane kasaba, jer je u svakom pogledu korisnije i za putnike, i za trgovce, i za goste namjernike, i za stanovnike pokrajine. Osim toga, i spomenuti (aga carskog dvora) je zatražio da se onima koji izvana dolaze i koji se naseljavaju ne sprečava naseljavanje i neka se jasno označe starinske granice i međe spomenutog čiftluka i mjesta koja mu pripadaju te navodi kako su to selišta za koja je ranije došao ferman da postanu kasaba, a koja se sada zovu čifluk njegove visosti Mustafa-age, te zaključuje kako se dogodilo i zapisano u drugoj dekadi mjeseca rebiul-ahira, odnosno 16. februara 1591. godine.

Postoji nekoliko radova kojima se pokušava pojasniti kako je Mustafa-agin Varcar-Vakuf u konačnici postao Mrkonjić-Grad i u većini njih stoje otprilike iste činjenice. Naime, tadašnji sreski načelnik u Varcar-Vakufu, Srbijanac Brativoj Antić, da bi dobio unapređenje i odlikovanje, jednom je na sjednici Gradskog vijeća iznio prijedlog da se promijeni ime mjestu, da se prozove Mrkonjić-Grad, jer se kralj Petar Karađorđević I borio na teritoriji ovoga sreza pod imenom Petar Mrkonjić. Međutim, to nije tačno, jer se on borio u Crnim Potocima na teritoriji Jajačkog sreza.

Ovaj Antićev prijedlog odbili su većinom glasova vijećnici muslimani i katolici, dok su pravoslavni glasali za. Zbog protivljenja promjeni imena ovoga mjesta, uveden je komesarijat u općinu i onda je jednoglasnom odlukom odbora zatraženo da se promijeni ime Varcar-Vakuf u Mrkonjić-Grad. Ukaz o proglašenju Varcar-Vakufa Mrkonjić-Gradom izišao je u januaru 1925. godine.

Kraljev ukaz od 26. januara 1925. godine o preimenovanju Varcar-Vakufa u Mrkonjić-Grad objavljen je u službenim novinama, a trećeg februara 1925. godine beogradska Politika objavljuje: “Veliki župan primio je telegrafsko obaveštenje od Dvorske kancelarije, da je Kralj blagoizvoleo odgovoriti molbi građana grada Varcar-Vakufa da se njihova varošica od sada zove Mrkonjićev grad. Dosadašnji srez Varcar-Vakufa zvaće se Mrkonjićev srez.”

Dvije godine kasnije Milan Karanović u svom putopisu objavljenom u Politici piše: “To je Mrkonjića Grad, koji se sve doskora zvao Varcar-Vakuf, prva varoš Bosanske Krajine. Njegovo mesno i okolno stanovništvo – duboko rasno i nacionalno – posle Oslobođenja iz pijeteta prema svome Kralju Oslobodiocu i da ovekoveče njegovo legendarno ime, Mrkonjić, kao četničkog vojvode pre 50 godina u ovim planinama, prozvaše svoj grad Mrkonjića Grad, a srez Mrkonjićki. Prema tome i stanovništvo koje se zvalo Varcarani zove se sada Mrkonjićani. Pa ne samo to nego behu među prvima, koji su spomenikom toga Kralja Oslobodioca, čije su ime dali varoši i srezu, ukrasili Trg – centar varoši.”

Ivan Lovrenović, koji je proveo djetinjstvo u Mrkonjić-Gradu, u svom putopisu iz gradova Bosne i Hercegovine piše o promjeni imena Varcar-Vakufa. Tvrdi da je “ono ukinuto 1925, sumnjivom odlukom općinskoga vijeća, u korist novoga imena po epskom pseudonimu Mrkonjić, koji je u svojemu tobožnjem 'četovanju' u bosanskohercegovačkom ustanku 1875. (vrteći se, u stvari, kratko na tursko-austrijskoj granici, daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim) nosio Petar Karađorđević, budući kralj”, piše Lovrenović, dodajući: “Staro trgovište, pravi nukleus grada, bilo je baš ondje gdje sad novosrpske vlasti planski izgrađuju trg Kralja Petra I Karađorđevića Oslobodioca, i stoljećima se zvalo Kolobara, te je sve do novijih vremena služilo kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim danom. Oči pamte sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih vreća i harara u kojima su razna žita, iza hrpica krumpira, jaja, bijeloga mrsa, oraha i voća, mušterije ih obilaze, cjenkaju se... Poslije pazara, seljaci odlaze u birtiju, napiju se rakije, ogrnu svoje ovčije kožune bez rukava (poluprijesna koža s jedne, duga čupava dlaka s druge strane), zabace na leđa goleme šarpelje u kojima se nosi slanina i kuruza za puta, nekako se uspentraju na samare svojih konjića, koji ih starim putovima nose u njihova daleka sela. Pri tome roljaju u sumraku, a to njihovo jezivo neartikulirano glasanje doživljavaš kao strašno bolan i tačan izraz vjekovnoga čemera i svakojake uskraćenosti.”

Kako je tačno došlo do legaliziranja promjene imena grada, ne zna se niti o tome ima detaljnih podataka u gradskom arhivu. Tek, po jednoj od gradskih legendi, tadašnji uglednici iz Varcar-Vakufa su glasali o tome i bilo je neriješeno, a odlučujući je glas, navodno, dao lokalni kafedžija, izvjesni aga Cerić. STAV.BA