„Slobodna Bosna“ nastavlja svoj serijal iz historije. Glavni junak naše današnje priče je Ante Marković, bivši predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.
Rodio se u Konjicu 25. novembra 1924. godine. Marković je 1941. pristupio Narodnooslobodilačkom pokretu, a 1954. diplomirao elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Nakon fakulteta zaposlio se u poduzeću „Rade Končar“, gdje je postao generalni direktor i na toj funkciji ostao pune 23 godine, sve do 1984. U njegovo vrijeme „Rade Končar“ je narastao s 2.000 na 25.000 zaposlenih, među kojima je bilo 4.500 inženjera.
U politiku je ušao 1982. godine, u doba dužničke krize, na položaj predsjednika Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske. Podržavao je reformu političkog sistema u višestranačje. Za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) izabran je 1989. godine, umjesto Branka Mikulića koji je podnio ostavku.
Bio je žestoki protivnik politike Slobodana Miloševića i osnivač Reformskih snaga, kojima se pridružio i današnji član Predsjedništva BiH Milorad Dodik.
U znak protesta helikopterom je napustio Gazimestan nakon Miloševićevog nacionalističkog govora.
No, nije to bio jedini sukob Markovića i Miloševića.
Ante Marković iznio je sudu u Haagu svoje poglede o ciljevima i metodama Slobodana Miloševića: "Milošević je tvrdio da je Bosna i Hercegovina umjetna tvorevina koju je Tito formirao, te da ona ne može opstati, te kako najveći broj muslimana su zapravo pravoslavci koji su promijenili vjeru silom prilika.
Slobodan Milošević je koristio sve ono što je moglo da mu osigura moć, vlast, upravu nad ljudima, i ako je to bio nacionalizam, onda je koristio nacionalizam.
Milošević je govorio jedno, a radio je drugo. A i djela su bila druga. On je govorio da se bori za Jugoslaviju, a on se faktički borio za nešto drugo. On to nikad nije rekao, barem meni nije tako rekao, ali se on borio, bilo je evidentno da se on bori za Veliku Srbiju."
Svjedočenje Ante Markovića bilo je usredotočeno na razdoblje od marta 1989. do decembra 1991., koje se poklapa s razdobljem raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). U svom je svjedočenju potvrdio tezu Tužilaštva da je Slobodan Milošević provodio potpunu kontrolu na političkim aparatom u Srbiji, daleko premašujući prava koja je imao s obzirom na svoju službenu dužnost.
Marković je naslikao sliku jednog beskrupuloznog čelnika hladne glave, sa sklonošću eliminiranja političkih protivnika. Opisao je načine na koje je Milošević potkopavao federativnu državu, i kako je namjerno poticao rat naoružavajući u tajnosti bosanske Srbe, dok je službeno tvrdio da ništa ne zna o prijetećem sukobu ili je glumio da je zagovornik mira.
Markovićevo je svjedočenje pokazalo da zakoni i institucije nisu bili nikakva prepreka Miloševićevim ambicijama. Svjedočio je o brojnim primjerima Miloševićevog opstruiranja Vlade SFRJ. Marković je rezimirao: “Sve što se radilo od prvog dana, radilo se na tome da se onemogući funkcioniranje vlade.”
To je uključivalo stalne pokušaje Miloševićevih lojalnih saradnika u Parlamentu da sruše Vladu i potkopaju Markovićeve reforme usmjerene obnovi ekonomije. Navodeći jedan drugi primjer, Marković je rekao da je kasnio mjesec dana s predstavljanjem svog kabineta jer je Milošević insistirao da na položaj ministra unutarnjih poslova postavi čovjeka koji mu je bio lojalan, kako bi mogao imati kontrolu nad obavještajnim službama.
Marković je svjedočio i o odlučnosti s kojom je Milošević ustrajao u svojoj potrazi za moći. Milošević je organizirao javne demonstracije kako bi smijenio svoje protivnike, što je Marković nazvao “vrstom političkog linča.” Marković je tvrdio da je Milošević koristio i najokrutnije metode kako bi se obračunao s opozicijom: u oktobru 1991, kad je Marković bio u posjeti u rezidenciji hrvatskog predsjednika u Zagrebu, zgradu su bombardirali, prema Markovićevim riječima, borbeni avioni MIG-29 koju su mogli biti poslani samo iz Beograda u pokušaju da ga se likvidira.
Njegov iskaz je također potkrijepio tvrdnju Tužilaštva da je Milošević namjeravao zauzeti dio Bosne i Hercegovine. Marković je bio jedan od nekoliko svjedoka koji su govorili o tajnom sastanku između Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (kojeg je Tužilaštvo poslije imenovao kao suizvršitelja etničkog čišćenja u Bosni) održanom u martu 1991. u lovačkoj kući u Karađorđevu u blizini Beograda.
Marković je izjavio da su mu oba čelnika, tokom naknadnih sastanaka s njima, potvrdila “da su se složili da podijele Bosnu i Hercegovinu. Milošević je bio indiferentan prema mogućnosti da kao posljedica tog plana izbije rat. Ante Marković umro je na današnji dan 2011. godine u Zagrebu. (SB)