Francuski historičar Pierre Guichard, u svojoj knjizi La España musulmana:Al-Andalús omeya (siglos VIII-XI) – Muslimanska Španija – Emevijski Endelus (tokom osmog i jedanaestog stoljeća), veli da prvo sjeme pokreta “Dobrovoljni mučenici iz Kordobe” datira iz 825. godine, koja odgovara 210. godini po Hidžri, kada je suđeno dvojici ljudi koji su vrijeđali i psovali islam i njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On nam također govori da je 828. godine po Isau, alejhi selam/213. h.g., franački kralj Luj I, poznat po nadimku “Pobožni” (umro 840. godine) poslao pismo kršćanima grada Meride, na zapadu Endelusa, potičući ih da se odupru islamskom prisustvu u Endelusu. Prema Pierreu Guichardu: ”Nakon dvije decenije, ti su se korijeni pojavili u obliku ekstremnog pokreta.”

Ime “mučenika iz Kordobe” je, prema tome, naziv po kojem je grupa arabiziranih španjolskih kršćana (Mozarba) – procjenjuje se da ih je bilo oko pedesetak – izabrala “dobrovoljno mučeništvo” kako bi javno i otvoreno prkosila islamskom zakonu za vrijeme vladavine emevijskih  emira  Abdur-Rahmana II (umro 852. godine/238. h.g.) i Muhameda I (umro 886. godine/273. h.g.)

Svećenik Eulogio je tvrdio da su tzv. Mozarbi (arabizirani španjolski kršćani) iz Kordobe “suočeni sa smrću” i da bi stoga njihova kršćanska braća trebala stati uz njih da se suprostave “greškama islama”, čak i ako bi zbog toga umrli kao ”mučenici”. Arabizirane španjolske crkvene vlasti – koje su imale prijateljski odnos prema islamskim vlastima – odbile su u to vrijeme dodijeliti status “mučenika” onima koji su na takav način poginuli, jer – prema njima – takvi nisu bili žrtve bilo kakvog progona, već su se žrtvovali izazivajući i vrijeđajući islamsku vjeru. Međutim, kasnije su organizirane posebne svetkovine u čast vođa i ”mučenika” ili ”svetaca” tog ekstremističkog pokreta i oni su imali posebno groblje koje su nazvali “Vrt mučenika”.

Eulogio je – u svojoj knjizi Memorial de los Santos – snažno i očajnički branio one koji su vrijeđali islam i koji su umrli ”mučeničkom” smrću od ruku muslimana. On kaže: ”Izaći ću da se suočim sa onima koji su naše ”mučenike” zasuli svojim uvredama i bogohuljenjem. Izaći ću da branim blistavo sjećanje na vjernike u Krista, one koji će vladati na nebu, ostavljajući nam najbolji primjer vrlina.”

Ovaj svećenik insistirao je na dokazivanju legitimnosti postupaka onih koje je nazvao “mučenicima” jer su u to vrijeme postojali kršćanski glasovi koji su oštro osuđivali one koje je kršćanska vjera nadahnjivala za takve postupke i koji su slijedili svoje hirove. 

Kršćanska osuda

Američki historičar Will Durant (umro 1981. godine), u svojoj knjizi The Story of Civilization – Priča o civilizaciji, ističe da je, kada se ovaj antiislamski pokret pojačao i kada se njegova propaganda proširila, postala evidentna velika zabrinutost. On veli: ”Mnogi kršćani – svećenici i drugi uglednici – nisu bili zadovoljni ovom utrkivanjem za smrću, pa su ovoj ekstremističkoj grupi rekli: ‘Sultan nam dopušta da prakticiramo obrede naše religije i ne progoni nas, pa koji je razlog ovoj ekstremnoj netoleranciji?'”

Prema onome što navodi Annan citirajući orijentalistu Reinharta Dozyja: ”Kršćansko vijeće se nije protivilo samom principu mučeništva, već je donijelo svoju odluku kojom osuđuje ponašanje tih ekstremista, upozoravajući iskrene kršćane da ne slijede njihovo ponašanje i ističući nužnost hapšenja svakog nasilnika.”

Čini se da je prvi “mučenik” iz tog ekstremističkog kršćanskog pokreta u Kordobi bio monah. Naime, holandski orijentalist Reinhart Dozy – u knjizi Historia de los musulmanes de España (Historija muslimana Španije) – navodi da je ”kordobsko pravosuđe odlučilo pogubiti jednog od kršćanskih fanatika, zvanog Santo Perfecto. On je psovao i proklinjao islam nazivajući njegovog Poslanika ludim i drugim najgorim osobinama.” Pogubljen je na dan Ramazanskog bajrama, 850. godine/235. h.g. Neke njegove pristalice iz redova Crkve, bili su pogođeni njegovom smrću i najavili su njegovo unapređenje iz čina “monaha” u “sveca”.

Nakon slučaja ”Perfecto”, svećenik Eulogio je to iskoristio kako bi razbuktao plamen mržnje u srcima arabiziranih španjolskih kršćana protiv emevijske vlasti. “Grupa kršćanskih fanatika predvođena Eulgiusom formirala je ekstremističku grupu kojoj je glavni cilj bio javno vrijeđanje Poslanika islama. Oni su veličali i pozdravljali smrt na tom putu, vjerujući da će oni koji budu ubijeni završiti u raju”, navodi historičar Durant.

Francuski orijentalist Henry de Castries nas obavještava da je među “mučenicima” bio i kršćanski duhovnik po imenu Isak, potomak ugledne kršćanske porodice iz Kordobe, koji je tečno govorio arapski jezik, što ga je kvalifikovalo da preuzme poziciju “službenika” ili pisara kod muslimanskih kordobskih vlasti. Jednog dana, ovaj Isak došao je do kadije izjavljujući da želi primiti islam. Kada je kadija od njega zatražio da izgovori šehadet, on je izgovorio salve uvreda na Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i vrijeđao islam na najgori i najbestidniji način.

De Castries prepričava događaj suđenja Isaku i njegovim kolegama, rekavši: “Sudija se na početku oglušio na njihove uvrede da ih ne bi osudio na smrt, a mudri kršćani su na njih gledali kao na fanatične ljude koji traže samoubistvo. Iako je sudija u početku oklijevao donijeti presudu tom čovjeku, opravdavajući ga da bi mogao imati mentalnu bolest i da je neuračunljiv, Isak je nastavio sa vrijeđanjem i psovanjem islama, zbog čega je sudija bio primoran da mu izrekne kaznu. Njegovo pogubljenje bilo je 5. juna, 851. godine/236. h.g.”

Orijentalist Dozy spominje da je ”među onima koji su završili ”mučeničkom” smrću bio i mladić po imenu Sancho, koji je bio vojnik u prinčevskoj (emirskoj) gardi u Kordobi. Njegova opsjednutost idejama ekstremističkog svećenika Eulogija dovela ga je do stanja histerije, pa je počeo vikati na sav glas u vladarskoj palati, psujući islam i njegovog Poslanika.”

Učešće kršćanskih žena u ”Pokretu mučenika” 

Članstvo u “Pokretu mučenika” – ili “ekstremističkoj stranci arabiziranih kršćana”, kako je naziva orijentalista Lévi-Provençal – nije bila ograničena samo na muškarce, već su žene tome dale veliki doprinos, posebno one djevojke čiji je um bio prožet ekstremističkom mišlju svećenika Eulogija. Orijentalisti Dozy i De Castries spomenuli su djevojke Floru i Mariju kao vatrene pripadnike ovog krajnje desničarskog pokreta.

Djevojka Flora bila je iz ugledne i religiozne kuće u Kordobi, njen otac je bio musliman, a majka kršćanka. Ona se srela sa svećenikom Eulogiom, koji ju je bodrio da čvrsto stoji pri svom stavu i da bude spremna žrtvovati se za njega. A kada je njen brat musliman saznao za njenu povezanost s ekstremističkim kršćanskim pokretom, predao ju je gradskom sudiji, a kada ju je sudija upitao o tome, ona je izgovorila teške uvrede na njega i na islam. Međutim, sudija joj se smilovao jer je pripadala muslimanskoj porodici, te uzimajući u obzir njezinu mladost naredio da je discipliniraju i zatvore u nadi da će odustati od svog ekstremnog stava.

Prema De Castriesu, svećenik Eulogio se s vremena na vrijeme sastajao s Florom u zatvoru – jer je i sâm bio zatvorenik – i usađivao joj ekstremističku ideologiju u srce, te slabio njenu odluku da se suzdrži od ovih zlodjela, zbog kojih se bila pokajala pod pritiskom zatvora. Čini se da je svećenik uspio u svom nastojanju. Čim je Flora oslobođena, vratila se vrijeđanju poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa je ponovo izvedena pred sudiju, koji nije mogao pobjeći od toga da je – nevoljko – osudi za otpadništvo (apostaziju), jer je porijeklom iz muslimanske porodice, pa se 24. novembra, 853. godine/239. h.g., pridružila redovima “mučenika” i dobila nadimak “Sveta Flora” (Santa Flora).

Njena mlada hrišćanska kolegica Marija – čiji je otac bio kršćanin, a majka muslimanka koja je prešla na kršćanstvo – doživjela je istu sudbinu zbog psovanja islama i Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Prema Durantovom izvještaju: “Mučeništvo” Flore i Marije ohrabrilo je svećenika Eulogija i on je počeo tražiti nove žrtve, pa su svećenici, monasi i žene dolazili na sud zbog vrijeđanja Poslanika islama i zahtijevali njihovo pogubljenje.” Španski izvori spominju još dvije žene koje su umrle kao “mučenice”, Lauru, koja je postala monahinja nakon smrti svog muža, i Leocriciu, koja se odrekla islama kao rezultat Eulogijevih ideja.

Prijetnja i eskalacija

Prije smrti emira (vladara) Endelusa, Abdur-Rahmana II, lojalisti ovog ekstremističkog pokreta upali su u Veliku džamiju u Kordobi, što je svećeniku Eulogiju dalo novi izgovor koji ga je potaknuo da ustrajava na poticanju svojih sljedbenika i da radi na oživljavanju i buđenju vjerskog zanosa u njihovim dušama.

Endeluzijske vlasti uvidjele su u tom desničarskom pokretu veliku opasnost za građanski i društveni mir. Stoga su pozvali ugledne španjolske svećenike i zatražili da održe crkveni sabor koji će proučiti problem i pronaći učinkovite načine da obeshrabri pripadnike pokreta od napada na islamske svetinje, kako bi spriječili ono što prijeti suživotu društva.

Među svećenicima koji su prisustvovali saboru i osudili te bezobzirne ekstremističke postupke – nakon što su shvatili suštinu ovog navodnog mučeništva i njegovu opasnost – bili su i seviljski Rikafrido i visoki politički zvaničnik u emevijskoj palati, grof Gomez Antoniano (umro 860. godine). Obojica su kritikovali Eulogija zbog njegovih ekstremističkih sklonosti, smatrajući da su ono što su on i njegove pristalice učinili samoubistvo, zabranjeno kršćanskim učenjem.

S tim u vezi, francuski orijentalist De Castries, veli: ”Kad je to razbjesnilo crkve i postalo tjeskobno, princ Abdur-Rahman II okupio je 852. godine/237. h.g., glavne svećenike pod vođstvom biskupa Sevilje, Ricafrida, i oni su osudili ove postupke i optužili članove ekstremističkog pokreta za izdaju Kristove vjere.”

Čim je princ Muhamed preuzeo uzde vlasti u Endelusu – naslijedivši svog oca Abdur-Rahmana II – naredio je hapšenje vođe “Pokreta mučenika” Eulogija. Bio je zatvoren, a zatim pušten na osnovu dogovora da će napustiti Kordobu da bi postao mitropolit Toleda. Međutim, ubrzo se vratio kako bi nastavio svoju antiislamsku revoluciju, zbog čega je princ Muhamed ponovo naredio njegovo hapšenje, pa mu je suđeno i on je pogubljen 11. marta, 859. godine/ 244. h.g. Smrću svećenika Eulogija zatvorena je stranica jednog od najekstremnijih kršćanskih desničarskih pokreta tokom islamske vladavine u Endelusu. Prema Durantu, “smutnja je splasnula sedam godina nakon njegove smrti, tako da su se između 859.-983. godine (244.-372. h.g.) dogodila samo dva incidenta vrijeđanja islamskih svetinja i ubistava zbog toga. Nakon toga, nismo čuli za druge incidente ove vrste tokom islamske vladavine u Španiji”, koji su formirali prvo sjeme za pojavu islamofobije u Evropi početkom devetog stoljeća po Isau, alejhi selam, odnosno, početkom trećeg hidžretskog stoljeća.

Efekti kršćanskog ekstremističkog pokreta 

“Pokret mučenika” postao je poznat u Endelusu, a zatim se proširio na kršćanske dijelove Evrope, izazivajući osjećaje simpatije i bijesa. A prema onome što navodi dr. Muhamed Suhejl Takuš u knjizi Tarihul-muslimine fi-l-Endelus – Historija muslimana u Endelusu, pozivajući se na Lévia Provençala i druge, ovaj pokret poprimio je “križarsku dimenziju po prvi put na spoljnom (inostranom) nivou”.

Naime, dva monaha iz manastira Saint-Germain u Francuskoj posjetili su Kordobu i tajno se sastali sa duhovnim vođom pokreta, a zatim su sa sobom ponijeli “ostatke ovih svetaca mučenika” kako bi usmjerili pažnju Evrope prema Kordobi i tako zaogrnuli pokret u vjersko-politički plašt, kako bi se potkopali i oslabili stubovi islamske države u Endelusu.

Uprkos Durantovoj tvrdnji da je pokret “Mučenici iz Kordobe” potpuno nestao od kraja desetog stoljeća po Isau, alejhi selam, francuski orijentalist De Castries veli nam da požari ovog pokreta nisu u potpunosti ugašeni, o čemu svjedoči njegovo ponovno oživljavanje kroz pokret sličan njemu u drugoj važnoj metropoli Endelusa, Sevilji, u vrijeme države El-Muvehiduna.

Sv. Francisco de Asís (umro, 1226./623. h.g.) – potaknut uzastopnim kršćanskim vojnim pobjedama nad muslimanima – pozvao je ljude odane njemu da šire kršćanstvo među muslimanima. Prvo što su učinili bilo je to da su ušli u džamiju u Sevilji dok su muslimani klanjali namaz, dijeleći Evanđelja i propovijedajući kršćanstvo.

Muslimanima nije preostali ništa drugo osim da ih istjeraju iz džamije. Međutim, umjesto da svoju provokativnu aktivnost prepuste muslimanskom javnom mnijenju u Kordobi, oni su otišli u kraljevsku palaču i počeli vrijeđati Časni Kur'an, pa su osuđeni na zatvor. No, to je samo povećalo njihovu aktivnost. Sultan nije vidio alternativu njihovom protjerivanju, pa ih je poslao u Marakeš, glavni grad El-Muvehiduna u Magribu, iz kojeg su vladali Endelusom. Međutim, prema De Castriesu, Sv. Francisco de Asís, ranije je poslao neke monahe u Magrib da rade na evangelizaciji muslimana.

Ono što je posebno zanimljivo jeste činjenica da kršćanski istraživači i učenjaci svjedoče da su zapravo islamska tolerancija i dobar tretman prema nemuslimanima bili jedan od faktora pojave ovih ekstremističkih kršćanskih pokreta koji su napadali na islam i islamske svetinje. O tome Henry de Castries veli: ”Pretjerivanje muslimana u dobročinstvu prema njihovim protivnicima otvorilo je put revoluciji protiv njih, jer je omogućilo fanaticima da se ujedine i izraze svoju neposlušnost i nepokornost, te da iskoriste mogućnosti za eliminaciju države koja im je dala pravo na život i slobodu vjeroispovijesti.”  

Piše: Muhamed Vahman / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić  saff.ba