U to vrijeme su se zbivali krupni i vrlo opasni događaji na sjeveru Afrike. Bili su povezani sa haridžijama. Pokret haridžija se pojavio kad je skupina nezadovoljnika zastranila u svom vjerovanju i odbila poslušnost Aliji, radijallahu anhu, i proglasili ga nevjernikom. Alija, radijallahu anhu, protiv njih se žestoko borio. U Iraku je došlo do poznate bitke Nahrevan i haridžijama je nanesen težak poraz. Ali, nakon poraza, oni su se ponovo počeli okupljati u Iraku i Šamu. Halife iz dinastije Emevija uspijevaju otupiti njihovu oštricu i uništiti im snagu. Tada su haridžije prebjegli u Afriku i okupljaju se na sjeverozapadu, u brdima Alžira, Libije, Maroka. Tu su uspjeli unijeti veliku fitnu i pometnju u muslimanske redove. Mejseri Matagriju je oko haridžijske ideje uspjelo okupiti Berbere i staviti im se na čelo. Berberi su se odazvali zato što im je činjena nepravda i bili su ugnjetavani. Mejsere je sa haridžijama došao u Tandžu i ubio namjesnika Tandže Amra el-Muradija i zavladao Tandžom. Za namjesnika Tandže je imenovao Abdula‘la el-Džurejdža.
On se sa vojskom uputio ka mjestu Sus u Tunisu i osvojio ga, a potom prema Kajrevanu, glavnom gradu sjeverne Afrike. Ubejdullah ibn Habib, namjesnik Afrike i Egipta, poslao je poruku glavnokomandujućem vojske koja je bila na moru da se vrati i bori zajedno sa njim protiv haridžija. Ali, prije nego što se glavnina vojske vratila, Ubejdullah je poslao Halida el-Fihrijja u Tandžu da zaustavi pobunu. Međutim, Mejsere je porazio Halida prije dolaska glavnine snaga sa morske obale. Ali, dogodila se pobuna i među samim haridžijama. Halid ez-Zenati je želio svrgnuti Mejseru i preuzeti komandu nad haridžijama. Opasnost od haridžija je prijetila i drugim pokrajinama, pa je iz Šama poslano 30 hiljada vojnika. Predvodio ih je Kulsum. Kulsumu je bilo 80 godina, a njegov brat je imao sina po imenu Beldž ibn Bišr, koji je, ustvari, bio glavni komandant. Dvije vojske su se sukobile blizu Kajrevana, u selu Kadera. Haridžije su pobijedile. Ubijen je Kulsum. Ubijen je i komandant mornarice Habib. Beldž ibn Bišr je, sa sedam hiljada ljudi, pobjegao sa poprišta i sklonio se u zidine Septe. Haridžije su, pod vođstvom Abdulvahida el-Havarija, opkolile Septu, a ostatak haridžija, pod vodstvom Ukaše el-Fuzarija, napadao je Kajrevan. Halifa Hišam ibn-Abdulmelik hitno šalje pojačanje. Napokon je ta vojska, koju je predvodio Hanzala el-Kelbi, potukla haridžije i – osim Tandže, Septe i njezine okoline – Afriku vratila u muslimanske ruke.
I dalje opkoljen haridžijama, Beldž ibn Bišr se nije imao kud izvući i počeo se dopisivati sa vladarom Endelusa Abdulmelikom ibn-Katanom. Tražio je pomoć u ljudstvu i hrani. Abdulmelik je razmišljao: “Ako mu pomognem, on dolazi iz Šama, ispred halife, doći će u Endelus i uzeti vlast od mene. Zato mu ne želim pomoći”. Bilo mu je jasno da muslimani umiru, ali im nije želio pomoći. Ali, našao se neki trgovac i dva čamca napunio hranom i ostalim potrepštinama, pa ih poslao ka Septi. To je pomoglo Beldžu da se još mogne održati u samoj Septi. Kad je Abdulmelik čuo za pomoć koja je poslana iz Endelusa, naredio je da se trgovac pogubi. Berberi su se počinjali buditi i pružati otpor Abdulmeliku i njegovim zulumćarima. I oni su postali opasnost vlasti. I to sve izraženija. Abdulmelik je uvidio da nema dovoljno snage da bi se odupro Berberima. E, tada, da ne bi zapao u bezizlazno stanje, zulumćar Endelusa poseže za Beldžom ibn Bišrom. Smislio je da će pomoći Beldžu da bi Beldž njemu pomogao! Pisao mu je da će mu dati podršku, ali da za to postoje uvjeti. Beldž je pitao o uvjetima. Odgovorio mu je: “Kad te primim i ugostim u Endelusu i kad zajedno porazimo Berbere, onda moraš napustiti Endelus!” Beldž nije imao izbora. Pristao je. Abdulmelik mu je poslao lađe. Tako se vojska iz Šama skrasila u Endelusu. Dvije vojske su uspjele poraziti Berbere kod Sidonije. Odatle su krenule prema Kordovi. I tu su Berberi pretrpjeli poraz. Potom su se usmjerili prema trećoj skupini Berbera, koji su bili opkolili Toledo. I njih su porazili. Bilo je to 124. godine.
Berberi su se našli u izgubljenom položaju. Većina ih je otišla u Magrib. Riješivši se berberske opasnosti, Abdulmeliku je preostalo da se riješi i vojske iz Šama. Htio ih se varkom nabrzinu osloboditi. Ali, oni su, očekujući da će biti cijenjene njihove zasluge, tražili udio u vlasti. Abdulmelik na to nije ni pomišljao i nastojao ih je ezijetiti na razne načine. Oni to nisu mogli trpiti. Napali su na dvorac u Kordovi i zarobili Abdulmelika. Vlast nad Endelusom je preuzeo Beldž ibn-Bišr. Međutim, Umejje ibn Abdulmelik ibn-Katan uspijeva pobjeći iz Kordove i sakriti se na sjeveru, u Saragosi. I njegov sin Katan ibn Abdulmelik je, također, pobjegao i našao utočište u zapadnom dijelu Endelusa, u gradu Merida. Između oca i sina je uspostavljena prepiska. Dogovorili su se da zajedno traže podršku. Dobili su je od vladara Narbone Abdurrahmana ibn Alkame Lahmija i Abdurrahmana ibn Habiba el-Fihrijja. U to vrijeme, nakon mučenja jednog vojnika iz Šama, Beldž sa vojskom napada Abdulmelika i ubija ga. Ubistvo vladara Endelusa izaziva odmazdu. Njegovi sinovi kreću prema Kordovi sa svojim saveznicima i vojskom od 40 hiljada vojnika. Beldž ibn Bišr je imao sedam hiljada svojih vojnika. Uspio je pridobiti još tri hiljade nezadovoljnika iz Endelusa. Tako je na raspolaganju imao 10 hiljada vojnika.
Bitka je počela u ševvalu 124. godine. Abdurrahman ibn Habib el-Fihrij je, samoubilačkom akcijom, pokušao ubiti Beldža. Samo ga je ranio, a konjanici iz Šama su uzvratili i natjerali Abdurrahmana u bjekstvo. Na pomolu je bio poraz Abdulmelikovih sinova i njihovih saveznika. I, zaista, vojska im se razbježala na sve strane. Četverostruko malobrojnija vojska iz Šama je uspjela savladati znatno brojniju vojsku iz Endelusa. Ali, od zadobijenih rana, umire Beldž. Njegovo mjesto preuzima Sa'lebe el-Amirijj. Poražena vojska Endelusa sređuje redove i ponovo se okuplja. Blizu Meride su napali na Sa'lebinu vojsku. I, uspjeli su je poraziti. Sa'lebe se sa vojskom zatvorio u Meridu i odatle tražio pomoć od ostatka vojske u Kordovi, ali mu oni nisu bili u stanju pomoći. Endelužani su Šamljane držali opkoljene do Kurban-bajrama 124. godine. Toga dana, dok su bajramovali, Sa'lebe je izveo prepad. Njegovi su ubili veliki broj Endelužana, a preostali dio vojske se opet razbježao. Vojska iz Šama je po drugi put pobijedila vojsku Endelusa.
Stanje je teško. Ima li izlaza za Endelus i kako ga naći? Možda to uspije vodećim umovima Endelusa. Skupina endeluških učenjaka odlazi u Kajrevan. Žale se namjesniku Hanzali ibn Safvanu. Protestiraju zbog teškog stanja u Endelusu i međusobnih trvenja muslimana. Hanzala im za vladara određuje Ebu Hattara Husama ibn Zuraru el-Kelbijja. Došao je u Kordovu u redžebu 125. godine i obznanio da ga je namjesnik Afrike postavio za vladara Endelusa. Prvo je oslobodio sve zarobljenike, i na jednoj i na drugoj strani. Zatim je naredio muslimanima iz Šama ili da se vrate u Šam ili, kako ne bi bili na jednom mjestu, da se raziđu po Endelusu. Oni su to prihvatili. Sljedeće je bilo naređenje Abdurrahmanu ibn Habibu i Sa'lebi da napuste Endelus i odu u Afriku. Abdulmelikovim sinovima je dozvolio da ostanu pod uvjetom da mu pomažu i da mu budu na usluzi. Oni su to prihvatili. Poslije silnih nemira, ustanaka, pobuna i međumuslimanskih ubijanja, Ebu Hattar je uspio smiriti Endelus. Nažalost, samo primiriti. Blagostanje nije potrajalo. Ubijen je Ebu Hattarov bliski prijatelj Seid ibn Devsi.
Ebu Hattar je veoma volio Seida i tugovao je za njim. Napisao je o tome i stihove. Za ubistvo je optužio ljude iz Šama, iz plemena Kajs. Poslije toga je Ebu Hattar zauzeo žestok stav prema Kajsijunima. Uslijedio je sukob između Arapa iz Jemena i iz Šama. Mada je pravda bila na strani onih iz Šama, Ebu Hattar je presudio u korist Jemenjana. Iznova je plemenska pristranost zapalila vatru sukoba. Sumejla ibn Hatima, uglednika iz plemena Kajs, poslali su da posreduje kod Ebu Hattara. On ga je uvrijedio i otjerao. Sumejl se u svoje pleme vratio ponižen i uvrijeđen. Tražio je podršku Jemenaca, iako je njegovo pleme sa njima bilo u sukobu. Suvab ibn Sulame, vođa Jemenaca, prihvatio je, ali je uvjetovao da – ukoliko pobijede Hattara – on bude vladar. Okupili su se u Sidoniji 127. godine. Ebu Hattar ih je napao. Bio je ne samo poražen, nego i zarobljen. Vlast u Endelusu je preuzeo Suvab ibn Sulame. Abdurrahman el-Kelbij, sa 30 konjanika i 200 običnih vojnika, napada na zatvor u kome je bio Ebu Hattar. Uspijeva. Ebu Hattar je oslobođen. Odmah je počeo okupljati snage. Tako su se nastavljali i produbljavali sukobi među muslimanskim vladarima Endelusa. To će prouzrokovati drugi poraz muslimana od gotskih plemena i pad Endelusa u ruke Abdurrahmana ed-Dahila. saff.ba