Prvog svjetskog rata protiv kolonizatorskih sila. To se najbolje može uočiti u bitki Čanakale, koja je spriječila da zapadne sile osvoje Istanbul, u kojoj je poginulo oko pola miliona osmanlijskih boraca, pripadnika različitih naroda. U Četvrtoj osmanlijskoj armiji, pod komandom Džemal-paše u Siriji, arapski borci su se junački borili. Sam Džemal-paša u svojim memoarima piše kako su se svi borci, Arapi i Turci, borili s jednakim žarom, u bratskom duhu, žrtvujući se jedan za drugog, te da ni jedan Arap u njegovoj vojsci nije bio izdajnik niti je pobjegao sa bojnog polja.Izdaja je došla od nacionalističkih organizacija, kako turskih, tako i arapskih, koje su preferirale svoju nacionalnu i etničku pripadnost. Iako su te organizacije izražavale opredijeljenost za muslimansko jedisntvo, u stvarnosti su radile protiv Osmanslijskog carstva.Turska organizacija Komitet jedinstva i progresa propagirala je principe slobode, protivila se diktaturi, zagovarala sobodu i prava svih naroda, ali je nakon svega šest dana na vlasti nametnula turski jezik svim narodima i započela provođenje turkizacije Osmanlijskog carstva gdje god je to mogla.Isto se može reći i za slične arapske nacionalističke organizacije, koje su se u martu 1915. godine okupile u Damasku i objavile da stupaju u brobu na strani Osmanlijskog carstva, da bi ubrzo postigli tajni dogovor sa Englezima i okrenuli se protiv osmanslijske države.

 

U svojim memoarima Džemal-paša potvrđuje dubinu odnosa između Turaka i Arapa tokom Prvog svjetskog rata i kako su zajedno branili Osmanlijsko carstvo, kao hilafet svih muslimana. Međutim, i među Turcima i među Arapima su postojale grupe koje su radile na razdoru i uništenju hilafeta, nesvjesti da će pad hilafeta i jednima i drugima donijeti stagnaciju i potlačenot.Džemal-paša se iznenada promijenio. U aprilu 1915. godine uhapsio je grupu arapskih studenata u Damasku i naredio da im se tajno sudi u Libanu. Nakon toga je Džemal-paša naredio da se deseterica od njih pogube. Okolnosti i razlozi hapšenja ostali su nepoznati, a čovjek ne može da se ne zapita šta je navelo Džemal-pašu na ovakve promjene i brutalnost, nakon što je govorio o potrebi i važnosti jedinstva između Arapa i Turaka, nakon što je hvalio hrabrost i požrtvovanost arapskih boraca.Neki smatraju da je neuspjeh Džamal-pašine operacije na Sueski kanal, naveo ovog vojskovođu da počini te brutalne zločine, dok drugi navode da su pogubljeni mladići bili u vezi sa zapadnim ambasadorima. Činjenica je, pak, da je ponašanje Džemal-paše odraz ideologije Komiteta za jedinstvo i progres, koji je za cilj imao stvaranje animoziteta između Turaka i Arapa, radi svojih nacionalističkih ciljeva.Arapske organizacije koje su u to vrijeme organizirale proteste protiv osmanlijske države nisu bile mnogo popularne među arapskim masama, stoga se nisu mogle smatrati predstavnicima Arapa. Isto važi i za turski Komitet za jedinstvo i progres, koji se ne može smatrati predstavnikom osmanslijske države ili državne politike. Tužno je i negativno što su u svemu tome narodne mase Turaka i Arapa ostale indolentne i nezainteresirane spram svih tih dešavanja.

 

Razvoj događaja doveo je do toga da je Komitet za jedinstvo i preogres sa zaspadnim silama potpisao 15. jula, 1914. godine, sporazum kojim se Osmanslijsko carstvo odriče Bahrejna, Hadramevta, Adena, Kuvajta. Istu stvar je Džamal-paša napravio sa Francuzima, prepuštajući im kontrolu nad Libanom i Sirijom. Na isti način su arapske nacionalističke grupe potpisivale sporazume sa zapadnim zemnljama na štetu Osmanslijskog carstva, misleći da će se zapadne sile pridržavati dogovori i da će na taj način ostvariti napredak svojih naroda. Ali, desila se katastrofa i za Turske i za Arape, jer su turski nacionalisti iz Komiteta za jedinstvo i progres, i arapske nacionalističke organizacije, uzrokovale to da su sve osmanlijske zemlje pale pod vlast okupatora i kolonijalnih sila.Izdaja osmanlijske države u njenim posljednjim danima desila se od strane turskih i arapskih nacionalističkih pokreta, koji su zagovarali slobode i otpor diktaturi, ali su u stvarnosti provodili teror i nasilje nad neistomišljenicima. U konačnici, oni su bili uzork rušenja osmanlijske države i podijeljenosti među muslimanskim narodima i potpadanja tih naroda pod vlast imperijalističkih sila.  Autor: Prof. Dr. Ahmet Ağırakça