“Ovoj džamiji nema ravne u Bosanskom ejaletu, ni u Zvornickom sandžaku, niti šeheru Taslidži (Pljevlje), a ni drugdje. Njen je neimar-baša Ramadan-aga, glavni zastupnik (baš-halifa) slavnog neimara Kodža Mimara Sinana, sina Abdul-Mennan-agina, uložio je svu svoju sposobnost dok je napravio ovu krasnu i divnu džamiju, kojoj ne može biti ravne”.Podataka o neimar-baši nema, ali prema nacinu projektovanja i tehnici gradnje, rijec je o najboljem majstoru poniklom u školi cuvenog neimara Sinana, glavnog arhitekte Carstva. Zbog toga neki istraživaci zastupaju mišljenje  da je džamija izgradena prema arhitektonskim crtežima Kodže Mimara Sinana. Svi strucnjaci kažu da je ljepota Aladže u njenoj geometrijskoj simetriji i jednostavnosti gradnje, a ovo dvoje cini ljepotu džamije, pa one koji je gledaju ne pritiska težinom kamena, vec im olakšava dušu ljepotom. Imajuci u vidu ovo dvoje, što je osnov, arhitekture svih džamija Kodže Mimara Sinana (ne samo džamja) i da je gradnjom Aladže rukovodio njegov najbolji ucenik Ramadan-aga, svi istraživaci smatraju da je naš Hasan Nazir Celebi dobio crteže od najveceg arhitekte Osmanskog Carstva Kodže Mimara Sinana, mada to ne potlrepljuju dokumentacijom. Mome romanu “San Hasana Nazira” urednici Izdavacke kuce “Timaš” iz Istanbula u prijevodu dali su naslov “Sinan in gizli eseri”, što na bosanskom znaci “Sinanova tajna džamija”.

 

San Hasana Nazira:Ovakva razmišljanja inspirali su me da u romanu “San Hasana Nazira opišem susret izmedu Kodže Mimara Sinana i našeg Hasana Nazira, nakon završetka džamije. Ovako je u romanu opisan taj susret:“Sve mi se kovitlalo u glavi. Što je mene u svoje odaje doveo veliki graditelj Kodža Mimar Sinan. On me presijece pitanjem?

-Je li velika kupola na cetverokutu kao zdjela nad džamijom?

-Baš je tako, veliki graditelju?

-Para li munara nebo?

-Para, veliki graditelju.

-Je li džamija od kamena ili tijesta?

-Kako to pitaš, veliki graditelju. Džamija je sva od kamena.

-Koliko je teška kamena džamija?

– Kamena džamija nije teška, ona je lahka, veliki graditelju.

-Kako ce biti lahka, ako je od kamena?

 

– Ne treba se cuditi, veliki graditelju. To je kao kad djeca od one zemlje što se ne mrvi nego savija, naprave dugum za vodu, ili kada voda istjece iz zdenca u planini i taj se mlaz zaledi pa lici na pticu dok leti, ili kada stijena u planini postane kao glava insana i karavani se osvrcu, gledajuci zabezeknuto. Naša džamija je istekla iz zdenca i ostala u kamenu, veliki graditelju. Lakša je od ptice što leti.

– Da ti ja kažem, Hasane. U tvojoj džamiji nema kamene težine, one što pritišce od stajanja, toliko je simetricnosti u njoj. Simetrija sve spaja. Putnici kada dodu iz tvog sandžaka kažu da je džamija isklesana iz jedne velike stijene, ili da su je ljudi izvukli iz tijesta. Ljepota i lahkoca su u simetriji. Cvijece u unutarnjim zidovima preslikano je iz najljepšeg svjetnjaka, iz vrta sultana Sulejmana Silnog. Tvoja džamija je kao lijepa carolija. Putnici kada stanu pred njom, skamene se od lepote. Džamija je ptica, a putnici kamen.– Kako ti crtaš, veliki graditelju, i to postane džamija?

– Dug je put od zamisli do džamije, Hasane. Na crtežu ja vidim džamiju kao da je završena, ali je vidim i dok se gradi, glasovi do mene dolaze. I najmanji dio mora biti tako uraden da bismo na kraju dobili ljepotu i skladnost, od potpornih zidova do munare. Svako u svome poslu mora doci do ljepote.  I kamenorezac, i zidar i slikar. Osim ljepote, džamije sobom nose price o ljudima u jednom vremenu, o njihovim strastima i slabostima, o smrti i ljubavi, i one nastaju dok se gradi džamija, kao da su ljudi sudbinski vezani s njome. Price se mijenjaju, nekad im i kraj bude drukciji, ali ne prode puno vremena, a te price se vracaju svome izvoru, ali, opet, ostane ona najmaštovita. Tu i jeste ljepota svih džamijskih prica, nemaju kraja, teku uvijek drugim koritom”.

 

Majka: Na promociji turskog izdanja u Muzeju Topkapi u Istanbulu, ja sam prisutnima ispricao jedno predanje o susretu Hasanovom sa njegovom majkom, nakon njegovog dugog janicarskog izbivanja iz rodne kuce i  ono je prisutne veoma dojmilo. Tada, prije dvanaest godina, nakon promocije u prisustvu našeg arhitekte Pašica govorilo se o obnovi Aladže džamije. Tada sam rekao da ova prica o Hasanu Naziru iz Topkapija, ako Bog dade, treba preci u obnovljen džamiju u Aladžanskom parku. Predanje sam naslovio: Majka  “Nakon deset godina Hasan Nazir se s vojne vratio u Focu. Ugleda  majku kod Cehotine. Gleda u haljine, tek ih je ispirala. Kad joj pride, ona podiže glavu:

Selam, majko“.

Alejkumu selam, sinko“, prošapta.

Kakvog si zdravlja, majko?“, upita.

Hvala Bogu, dobro“.   

Što si sama, majko?“

Podiže glavu:

 

–   Imala sam sina jedinca, ali je davno otiš'o u Carigrad. Nisam mu dala da ide, ali kada se probudih, njega nema. Prode puno godina, ne znam je li živ. Hanuma mu o tuge preseli, a sa mnom osta sin mu Ibrahim“.Da ti se sada sin vrati, majko, bi li ga poznala?, upita.Na desnoj ruci imo je mladež, ko sabahska dûga. Uzvišeni  mu ga dade.Ko da ce mu rukav pobjeci, brzo ga je zavrac'o, a ona strašljivo gledala dok se nije pojavila duga na bijeloj mišici.Cu njen vapaj, dok je ustajala:Hasane, sine…Zagrliše se, placuci… Kao da ce ponovo otici, stiskala ga uzase. I govorila:Kažu mi da se neceš vratiti, a ti mi u snu govorio da te ovdje cekam. I, eto, ti dode.Odmace glavu:Ostario si, ali isti onaj, moj Hasan, što pobježe od mene. Osjeti kako njen stisak popušta, a onda klonu niza njega. Uhvati je objema rukama, a glavom podiže njenu. Njeno srce nije srecu izdržalo. Osjeti njenu dušu kako izide kao lahor.Majko, naše duše ce se spojiti u Džennetu, kao što se sada naša tijela spojiše. Ovdje cu napraviti džamiju…I na tom mjestu, na desnoj obali Cehotine, Hasan Nazir sagradi džamiju.Odlomak iz romana, pisan na osnovu predanja:

Ramadan-aga nece da spusti kube:   Dok smo jahali, ispred mene iskrsnu slika moga neimara Ramadan-age. On šuti, a ja mu govorim da vec jednom spušta kube, kada su duvarovi porasli koliko i treba, a on skakuce u mjestu, ne zna šta da mi kaže. Kada je prošlo još sedam dana, ja zovnem svog neimara i viknem na njega:– Nemoj više skakutati u mjestu, spušcaj kube!

 

Ramadan-aga se samo okrenuo, a da me nije ni pogledao. Sutradan, irgati su ga gledali kako kajasom mjeri duvarove, od zemlje do vrha i poluglasno racuna i gleda u one crteže. To je radio cijeli dan, a onda mi po jednom irgatu posla mjeru od duvarova. I više nisam vidio Ramad-agu. Sandžak-begovi seizi sve su pretražili, ali on kao da je u zemlju propao, niko ga nije vidio, niti su se culi glasovi o njemu. Huja je buknula iz mene, ne dao mu dragi Bog da se pojavio. Bio sam hujali kao zurna.   I nakon godinu dana pojavi se neimar Ramadan-aga i pravo pred mene na ulazu u džamiju. Stao sam kao ukopan, a on izvadi svoju kajasu, pope se na skelu i poce mjeriti duvarove. Gledao sam šta radi, da vidim šta ce biti. Kada završi mjerenje, eto ga meni. Prvi put govorio je jasno i razborito:– Veliki hair-sahibijo. Kamenje se sleglo i duvarovi su manji za pola aršina. Da sam onda kube na duvarove stavio, džamija bi se srušila za malo godina, a ovako može stajati do Kijameta i ništa joj faliti nece.

 

Istraživaci o Hasanu Naziru:  Kada je u Foci položen kamen-temeljac za ponovnu gradnju Aladže džamije, jedne o najljepših u Osmanskom carstvu, pisalo se mnogo o ovoj focanskoj ljepotici, najviše o njenom nastanku  na osnovu legendi, ali niko nije pisao o graditelju – vakifu Hasanu Naziru. Još 1939. godine Mehmed Handžic pronašao je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci drugi dio Ebu-l-Lejs Samarkandijevog Komentara Kur'ana, koji je 1535. uvakufio Hasan Nazir. Na prvoj i posljednjoj stranici on za sebe kaže da je “najslabiji Božiji sluga, Hasan, sin Jusufov, Focak”. Knjigu je namijenio “svojoj dobroj djeci, da citaju iz njega i svako ko bude za to dorastao od ucenih ljudi u samoj Foci”. Ovo govori o Hasanu Naziru kao o obrazovanom i mudrom covjeku.   U Dubrovackom arhivu postoji pismo, pisano cirilicom, na tadašnjem narodnom bosanskom jeziku u kojem Nazir 1542.godine stavlja “na znanje” dubrovackom knezu da je njegov “istinski prijatelj” te da je za mirno rješavanje svih sporova, posebno onih vezanih za naplacivanje carina. Na dokumentu se nalaze njegov pecat s tekstom: “Rob velikog Dobrocinitelja, Boga, ponizni i odani Hasan”. Narednih godina Hasan Nazir se dopisivao sa Dubrovcanima, a 1546, godine Vijece umoljenih  omogucilo mu je pravo na  slobodnu trgovinu u Dubrovniku. Iz dokumenata Dubrovackog arhiva vidi se da je Nazir najveci dio svog života proveo u Foci, gdje je bio na dužnosti nazira – inspektora carskih prihoda. Poštenje i strucnost omogucili su mu mjesto medu carskim velikodostojnicima koji su se direktno brinuli o prihodima države. Inace, nazire je postavljala Porta, stavljajuci u njihovu nadležnost niže službenike.

 

     Prema podacima nije moguce odrediti tacno mjesto rodenja Hasana Nazira. Neki istaživaci smatraju da je roden u selu Vikoc kod Celebica (Foca) gdje su i dva zemljišna posjeda, koji su sve do Prvog svjetskog rata bili vezani za Aladžu džamiju. Pretpostavlja se da je ovim posjedima Nazir osigurao izvore finansiranja za održavanje džamije. Ima i izvora koji upucuju da je Nazir roden u samoj, tada kasabi Foca. I sam Nazir je napisao da je “najslabiji Božiji sluga, da je sin Jusufov i Focak”. Kada je Nazir završavao svoju najljepšu zadužbinu Aladžu džamiju, zadesila ga je porodicna nesreca. Umro mu je sin Ibrahim. Toliko je bio pogoden nesrecom da je u turbe, koje je namijenio sebi, ustupio mrtvom sinu. Ibrahim je najvjerovatnije poginuo u nekom vojnom pohodu o cemu govori natpis na nišanu turbeta da je “umro pomilovani, pokojni, sretni, šehid”. Ovo “sretni šehid” ide uz one koji su pali na Božijem putu. On je sahranjen u mezaru, sa dasne strane džamije.

 

Natpisi na Aladži:   Aladžu džamiju cini i šadrvan za abdest. U svome „Ljeopisu“ Evlija Celebija piše: „To je tako ujetnicki izraden šafijski šadrvan, da zaljubljeni ljudi, gledajuci kako iz kamene caše pljušti živa voda i pravi vodoskok, prestanu ceznuti i uzimati abdest“.U haremu džamije, sa njene desne strane, nalazi se isklesan, skromniji sarkofag u kojem je sahranjen sam osnivac džamije Hasan Nazir. Umro je kako stoji u tekstu uklesanom u nišan „krajem zilhidže devet stotina i šezdesete godine“ (izmedu 27.11. i 5.12. 1553. godine)Kameni mimber scinjavaju tri dijela: ulazni portal sa stepeništem i kamenom ogradom, dio oblika piramide, koji nose cetiri osmostrana stubica i bocne trougaone površine uz ogradu stepništa minbera. Na vratniku portalaje kamena ploca na kojoj arapskim pismom piše: „Samo je jedan Bog, a Muhamed njegov poslanik“.

Andrej Andrejevic u knjizi „Aladža džamija u Foci, str. 37, piše piše o unutrašnjosti džamije:„Njen živ i precizno vodeni crtež, kao izrazito vodena vještina kojom je cijela dekoracija izvedena na kamenim površinama mihraba, mimbera, minareta, portala i kapela, govori o izvanrednom majstorstvu klesara“.Više od stotinu godina je prošlo od nastanka Aladže žamije, kada je putopisac Evlija Celebija pisao o slikarstvu Aladže džamije. Za njega je ovo slikarstvo savršenstvo, a obišao je mnoge objekte diljem Carstva. Ovo slikarstvo naziva dostojnim kista Behzatova, Manijeva i Šehkulova, a njih trojica su najistaknutiji iluminatori i slikari prve polovine patnaestog vijeka u Osmanskoj Carevini. Celebija je bio oduševljen ljepotom Foce, pa je kod ulaza u džamiju, na jednoj ploci porucio buducim generacijama:

 

„Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto još nisam vidio. Pisao mujezin Evlija godine 1074.“ (1664. prema našem racunanju vremena)Najstariji natpis uklesan je u kamenu plocu velicine 90×50 centimetara, uzidanoj nad glavnim ulazom u džamiju. Pismo: lijep dželi-nesh. Složeno u tri elipsasta polja. Sadržaj upucuje na dobrotvora. Ono glasi: „Ovu džamiju i uzvišeni mezdžid sagradio je u ime Uzvišenog Boga dobrotvor Hasan, sin Jusufov za ljubav Bogu, želi postici Božije zadovoljstvo. Tajni glas izrece kronogram: O Vjecni, primi ovo djelo lijepo“.Natpis na nišanu Ibrahim-bega isklesan je u 16 cetvornih polja. Korišteno je pismo lijepi nesh: „Umro je pomilovani, sretnišehid Ibrahim-beg, sin Hasana Celebi Nazira. Neka Bog oprosti grijehe njemu i njegovim roditeljima. Pocetkom džimadel-ahira… i devrt stotina po hidžri Vjerovjesnika…“ (izmedu 17. I 26. juna 1550.) Na nišanu Hasana Nazira ispisan je tekst u dželil pismu:„Naredbom pravednog vladara, sudije, ispio je cašu smrti i preselio se iz kuce tuge u dom pocasti i zadovoljstva, potreban Božijoj milosti, pomilovani Hasan Nazir. Krajem zilhidže, devet stotina i šezdesete godine“ (izmedu 27.novembra i 5. decembra 1553. godine).

 

Andrej Andrejevic u svojoj knjizi o Aladži džamiji presuduje: „U cjelini uzevši, Aladža džamija je medu spomenicima islamske umjetnosti na našem tlu, prema svojim sveukupnim likovnim odlikama, ravna ili cak je vrednija od nekih do sada najcešce isticanih zdanja: Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, Starog mosta u Mostaru, Mustafa-pašine džamije i Kuršumli hana u Skoplju, Sokoloviceve cuprije u Višegradu. Ona i u širim okvirima osmanlijske umjetnosti može da stane u isti red sa mnjim zadužbinama Sinanovog doba u samom Carigradu“.    Piše: Mirsad SINANOVIC         saff.ba