Slijede neka svjedočanstva, argumenti, činjenici i primjeri:

 

Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. stoljeća stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri vijeka osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći, alhamijado-literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na prostorima Bosne i Hercegovine je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćirilične tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna, ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D. Bajezidagića (umro 1566/[[1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/1677), A. Rizvanbegovića-Stočevića (1839-1903), H. Rizvanbegovićeve (1845-1890).

Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.

Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

Ninski biskup u Peri pisao je 1581. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom".

U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, početak 17. stoljeća) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. stoljeća naovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.

Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. stoljeća, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575 – Rim 1650), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

Isusovac Jakov Mikalja (1601–1654) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.

Dubrovački dramatičar Đono (Junije) Palmotić opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka", ističući ljepotu tog govora.

Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704–1760) autor "Razgovora ugodnog", snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski".

Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i pisac Matija Antun Reljković (1732-1798).

Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova Grammatica della lingua illirica, u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji), Ivan Popović (kome je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni formiraju jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850.

Alberto Fortis (1741–1803); 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na italijanski - znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.

Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšićanina (1780), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.

Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

 

Udžbenik za latinski i bosanski jezik iz 1827 (čuva se u Muzeju franjevačkog samostana Svetog Duha u Fojnici)

Prema svjedočenju Matije Mažuranića (Pogled u Bosnu učinjen 1839–1840, Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe "da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu". U Putopisu se kaže da se u Bosni "eglendiše Bošnjački".

Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac s arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849).

Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881. ovaj jezik zvao bosanskim.

I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: "Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim!"

Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu, jest Mustafa Rakim (1868. objavio je u Istanbulu djelo Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.

 

Gramatika bosanskoga jezika iz 1890.

Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svog Ilmihala (Sehletul vusul, Sarajevo, 1875; to je prva knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni i Hercegovini) kaže: "Ah, da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez šubhe (sumnje) je babin jezik najlašnji, svatko njime vama vikom besidi, slatka braćo, Bošnjaci, hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".

Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole nepotpisanog autora Frane Vuletića prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine štampala ju je 1890. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim što od 1908. nosi naziv Gramatika srpsko-hrvatskog jezika.

Salih Gašović, rodom Nikšićanin, autor je Mevluda (Časni mevlud na bosanski jezik, Sarajevo, 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Čelebije), za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolašinski prviši: Mevlud nami daj bosanski napiši."

Ibrahim Edhem Berbić štampao je Bosansko-turski učitelj (1893. u Istanbulu), Ibrahim Seljubac (1900) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu "Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik)".

Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedžvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puške.

1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića Bergivija, koje je uredništvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi općenite koristi".

Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Čelebije, ("Terdžuman mevludski na jezik bosanski", Istanbul, 1909).

Franjevci su 1894. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović na jednoj sjednici 1895. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Grazu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

U doba austro-ugarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvatajući ime srpskohrvatski jezik (forsirao ga je baron Burijan, čime je napustio Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika ustranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1. 1. 1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik – kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23. 1. 1879. na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanski zemaljski jezik". No, u provizornom poslovniku za organe vlasti u Bosni i Hercegovini od 16. februara 1879. već je upotrijebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4. 10. 1907. određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.

Prvi štampani kalendar "Tursko-bosanski rječnik" (Bitoj, 1912) što ga je sastavio Ahmed Kulender.Predosmanlijsko doba

U ovo doba (do 1463) spadaju jezički spomenici koje, u različitim stepenima, oblicima i na različitim mjestima, bosanski jezik dijeli s hrvatskim i srpskim. To, što veći dio tih jezičkih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti nije previše relevantno, jer je nijedan jezik ne nastaje niotkuda. Stoga, za historiju bosanskog jezika vrijedi:

 

pisani korpus je od 10. ili 11. stoljeća, prvo na glagoljici, a kasnije na bosančici ili bosanskoj ćirilici. Glavni spomenici mogu se svrstati u tri kategorije:

a) spisi Bosanske crkve, 10–15 prepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski / crkvenoslavenski s unosima narodnog bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan: svidoci, vrime, lipo). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. stoljeća, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400. za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.

 

b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnog bosanskog govora. Zavisno od kancelarije, pisara i prepisa, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od kraja 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavskošćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi diplomatsko-trgovinski spis je Povelja Kulina bana 1189, na starobosanskom s elementima narodnog bosanskog govora (npr. "oca", a ne "otca"), dok je većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja čuva se u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.

 

c) natpisi na bilizima (mramorovima, stećcima), nadgrobnim spomenicima Bošnjana (predaka današnjih Bošnjaka) prije i neposredno nakon turskog osvajanja. Iako stećaka ima blizu 60.000 (najčešća brojka), onih s natpisima je manji broj, približno 1.000. Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća.

 

dijalekatski, u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacija od 12. do 15. stoljeća, u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština. Na jugu i u srednjoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru šćakavski idiom; također, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica.

Osmanlijsko doba

Po osmanlijskom osvajanju, koje je započelo 1463. godine, a nastavilo se u raznim područjima današnje Bosne i Hercegovine u narednih 50 godina, dolazi do znatnih jezičkih promjena. Naime, dijalekatska karta koja se formirala od 15 / 16. stoljeća mijenjala je oblike govora pojedinih područja, ali ne i samu strukturu. Osnovne karakteristike društvenih promjena u Bosni bile su seobe stanovništva. Na jezičkom području dolazi do novoštokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfoloških promjena koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novoštokavski govori su potekli iz sliva rijeke Neretve i širili se na sjever, zapad i istok. Glavne razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu Bosne i Hercegovine) su: četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (grad/gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padeža u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava sufiksalnog –o u participu umjesto –l (govorio / govoril), te gubitak fonema "h" u većini govora ('oću, 'ajde). Bošnjaci su zadržali to slovo u mnogo više riječi nego Srbi i Hrvati. Od vanlingvističkih faktora koji se često spominju (ili površno interpretiraju) u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadašnjoj Bosni i Hercegovini valja izdvojiti sljedeće:

 

a) Prvi se odnosi na nacionalno ime Bošnjaka. Izvorno ime "Bošnjanin" (u latinskim izvorima sing. "Bosnensis") označava narod Bosne u srednjem vijeku. Na području Bosne su jako dugo živjeli Iliri a tu došli i neki Kelti i Goti koji su se mješali sa Ilirima. Oko 7. stoljeća na područje Bosne i Hercegovine došli su Slaveni i Avari i misli se da su najveći narodi bili Slaveni i Iliri, ali su svi prihvatili slavenski jezik i ime države je postalo Bosna od ilirske riječi Bosona, a narod te države je sebi dao ime Bošnjani. U srednjem vijeku to ime upotrebljavaju svi i to se može vidjeti i u starobosanskim poveljama, kao, recimo, onih u kojima se Bošnjanin kontrastira sa Dubrovčanin (prva takva je iz vremena bana Stjepana II Kotromanića). Napokon, krajem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća, vidimo i sasvim jasne pokazatelje korištenja termina Bošnjanin i u nedvojbeno etničkom smislu, u kojim ih se razdvaja od ostalih podanika bosanske države. Primjer toga je povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kaže "Kto godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu...".

 

Ime "Bošnjak" (greškom ponekad smatrano turciziranom riječju "Bošnjanin", ustvari normalna formacija sa sufiksom -(j)ak, poput Poljak, Skopljak itd.) korišteno je, dakle, u početnom periodu turske vladavine. Tokom osmanlijske vlasti ta riječ se udomaćila i označavala je svakog pripadnika zemlje Bosne ("Bošnjak-milleti"), pa i izraz "Bošnjak-kavmi" znači samo bošnjački narod. Nedvojbeno korištenje termina Bošnjak u narodnosnom smislu vidimo kod poznatog turskog putopisca Evlije Čelebije, koji ponekad pri svojim opisima mjesta dodaje i stanovništvo koje u njima živi. Tako iz njegovih opisa vidimo da u Srebrenici žive Bošnjaci, Srbi i Bugari, u Herceg-Novom Bošnjaci, Hrvati i Arnauti itd.

 

Tokom turske vladavine naziv Bošnjak odnosio se na ime jednog naroda s tri vjere, međutim, nakon propagandnih aktivnosti srpskih i hrvatskih misionara za vrijeme austro-ugarske vladavine Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci počinju se identificirati sa Srbima i Hrvatima, ali mali broj Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika i Bošnjaci muslimani ostaju u bošnjačkoj naciji.

 

b) druga sporna tema odnosi se na današnje ime jezika, bosansko. Budući da se oznaka za pripadnike bosanske države pojavljuje od 10. i 11. stoljeća u grčkim i latinskim izvorima da bi se nastavila u staroslavenskim, domaćem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato što je riječ o jednom od glavnih sporova o imenovanju jezika, najčešće kod Hrvata i Srba (koji su tokom historije imali pretenzije na bosansku teritoriju). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski. S druge strane, Bošnjaci svoj jezik oduvijek osjećaju i nazivaju bosanskim.

 

Alhamijado književnost i formiranje vernakulara

Glavni članak: Alhamijado književnost

U 15. i 16. stoljeću počinje novo doba u historiji bosanskog jezika. Bosanski jezik je temeljen na staroj jezičkoj baštini, pretežno na razgovornom jeziku kakvog nalazimo na mramorima ili stećcima, kao i na zatečenom jezičkom stanju. Na dijalekatskom nivou, može se ugrubo reći da su Bošnjaci zapadno od linije koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci s čakavskim elementima, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Bošnjačko stanovništvo koje se se širilo zajedno s osmanlijskim jedinicama iz područja sadašnje Crne Gore, zapadne Srbije i istočne Hercegovine, je donijelo uglavnom novoštokavski ijekavski dijalekt.

 

Na području sadašnje Bosne i Hercegovine dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmanlijsko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektološkim istraživanjima: čakavsko narječje Bihaćke regije zamijenjeno je arhaičnim šćakavsko ikavskim, idiomom o kojem se dijalektolozi još spore; srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, kakva je i bila, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Što se tiče prostorne rasprostranjenosti, najveće promjene su zabilježene na području tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske krajine, posebno Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad (ranije poznat kao Varcar Vakuf itd., gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski. Sumarno, bosanski jezik od 15. do 19. stoljeća bi se moglo reći da je uglavnom, uz manje izmjene, ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na većem dijelu sadašnje Bosne i Hercegovine; jedini izuzetak čini prostrano područje Bosanske krajine i manjim dijelom, Podrinja i Semberije.

 

 

Dio pisma dubrovačkom knezu i vlasteli Ali-bega Pavlovića, XVI st.

Prema tome, u 15. i 16. stoljeću dolazi do novog pomaka u razvoju bosanskog jezika, koji sazrijeva u novom okruženju orijentalnog civlizacijskog kruga i temeljen na jezičkoj baštini stare Bosne iz srednjeg vijeka. Poznata je činjenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljenim temeljima budućnosti. U književnosti dobar je primjer Voltaire, koji je mislio steći slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenim), dok su za razonodu napisani kratki romani kao "Candide" ostali piščevo trajno nasljeđe koje ga je proslavilo. Sličan je slučaj s bošnjačkom alhamijado (sreću se još i varijante kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) književnošću, koja je služila za razonodu svojim tvorcima koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana klasičnim orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i farsiju/perzijskom. No, tok historije je progutao ta njihova djela visokih ambicija, položivši ih u nepregledno more islamsko-orijentalne književnosti na centralnim jezicima islama. Ono što je ostalo, i po čemu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana Čuvidina i mnogi drugi zapamćeni jeste stvaralaštvo na bosanskom jeziku.

 

Još u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost – na bosančici i arebici (ili arabici), modificiranom arapskom pismu, u nekim elementima prilagođenom glasovnim karakteristikama bosanskog jezika.