Na spisku prigovora koje su smutljivci uputili trećem pravednom halifi,

Osmanu ibn Afanu r.a., bilo je i vraćanje Hakema ibn Asa u Medinu nakon što ga je Poslanik s.a.v.s. protjerao iz Medine.

Naime, u šiitskim izvorima spominje se predaja da je Poslanik a.s. protjerao Hakema ibn Asa i njegovog sina Mervana iz Medine, te kako su oni bili u progonstvu i u vrijeme Ebu Bekra r.a. i Omera r.a., a kada je hilafet preuzeo Osman r.a., on ih je vratio u Medinu.

Ova predaja nije zabilježena ni u jednoj vjerodostojnoj zbirci hadisa, a da je ta predaja apokrifna i izmišljena, potvrđuju jasne historijske činjenice koje ćemo spomenuti.

Naime, Hakem ibnu-l-As primio je islam osme godine po Hidžri i on spada u skupinu muslimana poznatih kao ”Et-tulaka” (ljudi koje je Poslanik s.a.v.s. amnestirao i oslobodio prilikom oslobađanja Mekke), a bilo ih je 2000. To samo po sebi govori da je on živio u Mekki, a ne u Medini, pa kako će ga onda Poslanik s.a.v.s. protjerati iz Medine kad tamo nije ni živio.

Neko će možda kazati da postoji mogućnost da je on učinio hidžru nakon primanja islama i oslobođenja Mekke, a mi takvima odgovaramo hadisom koji bilježi imam Buharija od Ibn Abasa u kojem je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Nema hidžre nakon oslobođenja Mekka, već samo džihad i iskren nijet. Pa, kada budete pozvani na mobilizaciju (od strane islamskog vladara) vi se odazovite.”

Ovo je općenita negacija (zabrana) hidžre nakon oslobođenja Mekke. Dokaz tome je i slučaj Safvana ibn Umejjeta koji je nakon oslobođenja Mekke učinio hidžru i došao u Medinu, pa ga je Poslanik s.a.v.s. upitao zašto je došao, i kada je rekao da je učinio hidžru i da je došao kao muhadžir, Muhammed s.a.v.s., rekao mu je: ”Nema hidžre nakon oslobođenja Mekke (feth).”

Neki učenjaci tvrde da je Hakem svojevoljno otišao živjeti u Taif, a ne u Medinu i to je najbliže istini, jer postoje predaje koje govore da je, zaista, pred kraj Poslanikovog s.a.v.s. života, živio u Taifu.

U istoj predaji se spominje i protjerivanje njegovog sina Mervana. Međutim, ako se vratimo na godinu oslobađanja Mekke, vidjet ćemo da tada Mervan nije mogao imati više od sedam godina, pa čak da ih je Poslanik s.a.v.s. protjerao u zadnjem danu svoga života, Mervan nije mogao imati više od deset godina. Kako onda da dijete, koje uopće nije obavezno izvršavati šerijatske propise i koje ne podliježe nikakvim šerijatskim sankcijama, bude protjerano.

Čak ako prihvatimo, da bismo izbjegli bilo kakve rasprave, da je spomenuta šiijska predaja vjerodostojna, ne postoji u šerijatu grijeh koji obavezuje na trajno protjerivanje. Protjerivanje može biti određeni period koji kada prođe osoba se vraća iz izgnanstva, ili ostaje u izgnanstvu dok se ne pokaje, pa kad se pokaje od grijeha i vladar se uvjeri u iskrenost njegovog pokajanja, on ga može vratiti.

Dakle, ako je i istina da je Osman r.a. vratio prognanog Hakema, a nije, u tome nema nikakve štete niti grijeha. A ako tu predaju prihvatimo kao vjerodostojnu i ako uzmemo da je Osman r.a. pogriješio što je vratio Hakema, ko je taj ko može okriviti vođu i imama muslimana zbog njegovog idžtihada i šta je to u odnosu na ono što je učinio Hatib ibn Belta r.a. kada je otkrio državnu tajnu obavijestivši idolopoklonike o namjeri muslimana da sa vojskom krenu na Mekku?! Muhammed s.a.v.s. je za tu izdaju saznao putem Objave, pa kada je Hatib doveden pred Poslanika s.a.v.s. i njegove ashabe, Omer r.a. je tražio da se Hatib ubije.

Međutim, Muhammed s.a.v.s. je najprije pitao Hatiba šta ga je navelo da to učini, pa kada je rekao da je time želio samo da zaštiti svoj imetak i porodicu u Mekki, Poslanik s.a.v.s. je rekao: ”Istinu je rekao. Ne govorite o njemu ništa osim dobro.” Još je rekao: ”Zar on nije učesnik Bitke na Bedru? Možda je Allah pogledao učesnike Bedra i rekao: ”Činite što hoćete, već sam vam oprostio!”

Niti je Osmanov grijeh (sve da ga je počinio) ni izbliza težak koliko Hatibov, a niti je Hatib r.a. ni blizu stepena Osmana r.a., čiji iman je, nakon Poslanika s.a.v.s., Ebu Bekra i Omera, jači od imana cijelog ummeta.

Ostavljanje sunneta u pogledu skraćivanja namaza na putovanju

Osnova za ovaj prigovor je to što je Osman r.a. na hadžu, 29. godine po Hidžri, uputpunjavao farz-namaz na Mini, a sunnet je da se na Mini krati namaz.

Zbog tog postupka sa njim se raspravljao Abdurahman ibn Avf, a suprostavili su mu se u mišljenju i Alija i Abdullah ibn Mes'ud. Objašnjavajući svoj postupak, Osman r.a. rekao je: ”Ja sam oženjen iz Mekke i samim tim sam smatrao da u Mekki ne trebam skraćivati namaz.”

Abdurahman ibn Avf mu je rekao: ”Vođo pravovijernih, tvoja žena i porodica su u Medini i ti stanuješ i živiš u Medini, a ne u Mekki.” Osman r.a. je zatim rekao: ”Osim toga, ja imam posjed u Taifu.” Abdurahman mu je odgovorio: ”Vođo pravovijernih, između tebe i Taifa je tri dana hoda i Taif se ne smatra tvojim mjestom življenja.”

Osman r.a. je iznio i treći razlog svog upotpunjavanja namaza na hadždžu, rekavši: ”Ima muslimana iz Jemena koji zbog svog neznanja govore da se i kod kuće i na putovanju klanjaju samo dva rekata farz-namaza. Pa, ako vide da i ja kao halifa skraćujem namaz, mogu se povesti za mnom i uzeti to kao dokaz za svoj postupak.”

Na to mu je Abdurahman ibn Avf odgovorio: ”Vođo pravovijernih, Poslaniku s.a.v.s. dolazila je Objava i tada je bilo malo muslimana, ali je on ovdje (na Mini) četverorekatne farzove skraćivao i klanjao po dva rekata, a tako su činili Ebu Bekr i Omer, a i ti si to činio sve dok nisi postao halifa.” Osman je malo zašutio, a zatim je rekao: ”To je bilo moje mišljenje i smatrao sam da je tako ispravno.”

Kada je Abdurahman izašao od halife Osmana r.a., sreo je Abdullaha Ibn Mes'uda i ispričao mu kako je raspravljao sa halifom, a onda mu je Ibn Mes'ud rekao: ”Ja sam sa svojom skupinom klanjao dva rekata, pa kada sam saznao da je halifa Osman klanjao četiri rekata i ja sam klanjao četiri, jer je razilaženje muslimana veći grijeh od ovoga.” Abdurahman je na to kazao: ”I ja sam sa svojom grupom klanjao dva rekata, ali ću od danas postupiti kao i ti, odnosno, onako kako je postupio halifa Osman r.a.”

Iz dijaloga dvojice časnih ashaba vidi se iskrenost, mudrost i učenost ashaba, kao i njihova briga o jedinstvu muslimana kojoj su davali prednost, jer je farz, nad skraćivanjem namaza na putovanju koje je mustehab, odnosno sunnet.

Prigovor zbog nepostojećeg Osmanovog r.a. nepotizma

Smutljivci su bili posebno gorljivi i bučni kada su halifi Osmanu prigovarali za nepotizam i postavljanje za namjesnike ljudi iz porodice Benu Umejje, tj. Osmanovih bližih rođaka, poput Muavije ibn Ebi Sufjana, Abdullaha ibn Amira, Mervana ibn Hakema i drugih. Što se tiče Muavije r.a., lahko je demantirati prigovor i potvoru smutljivaca, jer je općepoznato da je Muaviju za namjesnika Šama (Sirije) postavio Omer r.a., a ne Osman r.a.

Osim toga, zbog stalnih i mnogobrojnih šiijskih laži i izmišljotina na Muaviju r.a., na koje mnogi neupućeni muslimani nasjedaju, a zbog istine i odbrane ashaba Muavije r.a., treba kazati da mu je Poslanik s.a.v.s. povjerio pisanje Kur'ana (zar je moguće da to Muhammeda a.s. uradi ako je Muavija r.a. bio nepošten i nepouzdan, kako tvrde šije?!), Ebu Bekr r.a. ga je, u vrijeme svog hilafeta, odredio za zamjenika njegovom bratu Jezidu ibn Ebi Sufjanu prilikom osvajanja Šama, halifa Omer r.a. postavio ga je za namjesnika u Homsu nakon što je smijenjen Omer ibn Seid, da bi ga nakon toga imenovao namjesnikom za cijeli Šam. Poznato je da je Omer r.a. bio vrlo strog i pažljiv kad je bilo riječ o imenovanju namjesnika, kadija i drugih funkcionera i komandanata. I  Muavija je na toj poziciji ostao sve do Omerove r.a. smrti.

Muavija r.a. je primio islam osme ili šeste godine po Hidžri. Umejr ibn Sa'd r.a. je rekao: ”Ne spominjite Muaviju osim po dobru, jer ja sam čuo Muhammeda s.a.v.s. kada je rekao: ”Moj Allahu, upućuj preko njega!” (Tirmizi)

Sa'd ibn Ebi Vekas je govorio: ”Nisam vidio, nakon Osmana r.a., da neko sudi tako precizno kao vlasnik ove kuće”, i pokazao je prema Muavijinim vratima u vrijeme kada je on bio halifa. Abdullah ibn Abas o Muaviji je rekao: ”Muavija je bio rođeni vladar.”

Prigovarali su i zbog imenovanja za namjesnika Abdullaha ibn Amira, ashaba koji je sa očeve strane emevija, a sa majčine hašimija. Njegova pranana je Poslanikova s.a.v.s. tetka.

On spada među najpoznatije osvajače u povijesti islama. Osvojio je cijeli Horosan, neka pogranična mjesta u Perziji, Sidžistan, povratio je Kerman, nakon što su Perzijanci bili prekinuli ugovor, zatim Tus, Serahs, Merv i druga mjesta, a nije imao više od 25 godina. Upravo se u tome krije razlog šiijskog prezira prema ovom časnom ashabu.

A što se tiče zamjerke i prigovora za imenovanje Mervana ibn Hakema, kojeg šije smatraju velikim griješnikom i pokvarenjakom, dovoljno je spomenuti nekoliko predaja i činjenica koje će razotkriti svu šiijsku pakost prema ashabima općenito, a prema onima koji su dali značajan doprinos u osvajanju Perzije, posebno.

Kadija Ibnul-Arebi u svom djelu ”El-avasim minel-kavasim”(str.100), veli: ”Mervan se smatra pravednim i pouzdanim čovjekom kod najodabranijeg dijela ummeta, a to su ashabi, tabiini i islamski učenjaci (pravnici).”

Od Mervana prenose hadise ashabi poput Sehl ibn Sa'da el-Ensarije i te predaje bilježi imam Buharija. Zatim, od njega je hadise prenosio Zejnul-Abidin Ali ibn Husejn ibn Ali ibn Ebi Talib, što je najjači dokaz protiv šija, jer oni Zejnul-Abidina smatraju četvrtim nepogrešivim imamom. Zatim Seid ibn Musejjeb, tabiin, Urve ibn Zubejr i mnogi drugi koje je spomenuo Ihsan Ilahey Zahir u svojoj knjizi ”Eš-šiatu ve tešejju'un” – Šije i šiizam, koja je prevedena i na bosanski jezik.

Kada je u Bici kod deve, zarobljen Mervan ibn Hakem od strane Alije r.a., za njega su se zauzimali Hasan i Husejn i Alija ga je oslobodio. (Nehdžul-belaga, 133.str.)

Ovu trojicu plemenitih ashaba, Aliju, Hasana i Husejna, šije smatraju bezgriješnim imamima, pa kako je onda moguće da naprave takav ”grijeh” i oslobode jednog takvog ”griješnika” kakvim oni smatraju Mervana ibn Hakema?

Ne samo da su ga oslobodili, čak su i klanjali za njim kao imamom. Imam Buharija u svom djelu ”Et-tarih es-sagir” bilježi predaju od Šurahbila bin Sa'da koji je rekao: ”Vidio sam Hasana i Husejna kako klanjaju za Mervanom kao imamom.”

Štaviše, to su zabilježili i šiijski učenjaci poput Medžlisija koji je u svom djelu ”Biharul-envar” spomenuo predaju od Musa'a ibn Džafera, a on od svoga oca  Dža'fera es-Sadika da je rekao: ”Hasan i Husejn su klanjali iza Mervana ibn Hakema.” (10/139.)

Da bi se u potpunosti uvjerili da su prigovori smutljivaca za Osmanov r.a. nepotizam čista izmišljotina i potvora, u nastavku donosimo imena muslimana koji su bili namjesnici po pokrajinama i koji su obnašali najznačajnije funkcije u vrijeme Osmana r.a.

Pokrajine i namjesnici:

Jemen – namjesnik je bio Ja'la ibn Umejje et-Temimi. Dakle, iz plemena Temim a ne iz plemena i porodice Benu Umejje.

Mekka – Abdullah ibn Amr el-Hadremi

Hemezan – Džerir ibn Abdullah el-Bedželi

Taif – Kasim ibn Rebia Es-Sekafi

Kufa – Ebu Musa El-Eš'ari

Basra – Abdullah ibn Amir Kurejz

Egipat – Abdullah ibn Sa'd ibn Ebi Sarh

Šam – Muavija ibn Ebi Sufjan

Homs – Abdurahman ibn Halid ibn Velid el-Mahzumi

Kansarin – Habib ibn Mesleme el-Hašimi

Jordan – Ebu-l-E'aver es-Sullemi

Palestina – Alkame ibn Hakem el-Ken'ani

Azerbejdžan – Eš'as ibn Kajs el-Kindi

Hulvan – Utejbe ibn Nuhas El-Adžli

Isfahan – Saib ibn Akr'a Es-Sekafi

Na ovom spisku se nalaze samo trojica emevija od petnaest i više namjesnika po pokrajinama tada već velikog islamskog carstva i od te trojice jednog nije uopće postavio Osman r.a., već Omer r.a., a to je, kako smo kazali, Muavija r.a. Od toliko emevija, Osman je za namjesnike postavio samo Abdullaha ibn Amira i Abdullaha ibn Sa'da ibn Ebi Sarha.

Što se tiče ostalih resora i državnih funkcija, njih također nisu obnašale emevije u vrijeme halife Osmana r.a.

Tako je sudstvo bilo u rukama Zejd ibn Sabita Ensarije, državni trezor vodio je Ukbe ibn Amir el-Džuheni, emir hadždža bio je Abdullah ibn Abas el-Hašimi, upravu za porez na prihod vodili su Džabir ibn Fulan El-Muzeni i Sema’ el-Ensari, za pitanja rata bio je zadužen Ka'ka ibn Amr, dok je upravu policije vodio Abdullah ibn Kanfez et-Tejmi.

Dakle, šest glavnih pozicija u državi nisu držale emevije. A sve i da jesu, zar je po šerijatu zabranjeno na određenu poziciju imenovati rođaka ako je sposoban i pošten i ako ga narod voli?

Ako šiije prigovaraju Osmanu r.a. zbog nepotizma, na temelju apokrifnih haridžijsko-šiijskih predaja, pa šta bi onda rekli za Alijino r.a. imenovanje bližih rođaka na najviše funkcije u islamskoj državi. Tako je Alija r.a., kao halifa, za namjesnika Jemena i Basre imenovao svog amidžića Abdullaha ibn Abasa, za namjesnika Mekke, amidžića Kusema ibn Abasa, za namjesnika Egipta, svog pastorka Muhameda ibn Ebi Bekra, za namjesnika Horosana, svog sestrića Dža'da ibn Hubejru, za namjesnika Medine, Sumamu ibn Abasa, za komandanta vojske, svog sina Muhameda el-Hanefija itd.

Osim toga, Alija r.a. je postavljao za namjesnike ljude poput Zijada ibn Ebi Sufjana, Eštera En-Nehaija koji je bio kolovođa smutnje u vrijeme Osmana r.a., kao i Muhameda ibn Ebi Bekra, i svi su oni bili, i po općeljudskim vrijednostima i sposobnostima, daleko iza Muavije r.a. Međutim, Alija r.a. je bio halifa i imam ummeta i on je to činio na osnovu svoga idžtihada, a za dobrobit islama i muslimana, pa mu se zato, kao ni Osmanu, nema šta prigovoriti. A šta bi to i mogli zamjeriti islamskim velikanima i Allahovim evlijama, Osmanu r.a. i Aliji r.a., oni kojima je glavni cilj sijanje smutnje i razbijanje jedinstvenog muslimanskog saffa i uništenje islama.