Usvajanjem Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vjersko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini završen je desetogodišnji period autonomne borbe Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju.

Statut je, nakon što ga je 15. aprila 1909. godine odobrio car Franjo Josip, stupio na snagu 1. maja 1909. godine. Sa željom, da bi ovaj štatut bosansko-hercegovačkim Muslimanima uvijek služio na dobro i sreću i u njima učvršćivao privrženost prema domovinskoj grudi i vjernost prema Nama i Našemu domu, uvjeravamo Mi islamski narod u Bosni i Hercegovini o Našoj daljoj očinskoj blagonaklonosti, staranju i zaštiti.

Dano u Našem glavnom i prijestonom gradu Beču dana 15. aprila 1909.  Franjo Josip I. s. R   Institucionalno uspostavljanje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini započelo je nakon austrougarske okupacije 1878. godine. Bošnjaci su, nakon uspostavljanja funkcije reisul-uleme i formiranja Rijaseta Islamske zajednice 1882. godine, te mjera austrougarske vlasti na očuvanju i unapređenju vakufa, muslimanskih škola i šerijatskog sudstva, vrlo brzo pokazali opoziciono raspoloženje prema okupacionim vlastima.

Već u ovom periodu oni iznose svoje zahtjeve u vezi s organizacijom vjerske i vakufsko-mearifske uprave, a sva sporna pitanja koja su se odnosila na Rijaset, odnosno konstituiranje najviših organa vjersko-vakufske uprave (izbor reisul-uleme, članova Ulema-medžlisa i članova Zemaljskog vakufsko-mearifskog sabora), riješena su Statutom za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova, koji je donesen 15. aprila 1909. godine.

Tako je u svom radu, objavljenom povodom stote godišnjice donošenja Štatuta, kako je skraćeno nazivan Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, taj važan datum u historiji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine opisao Esad Durmišević. Po njegovom mišljenju, Bošnjaci su tada izborili više prava u upravljanju Islamskom zajednicom, ali i vakufsko-mearifskim poslovima pod austrougarskom okupacijom. Međutim, ostvarena samouprava u vjerskim i vakufsko-mearifskim poslovima imala je ograničen značaj jer su okupacione vlasti zadržale svoje ingerencije u najznačajnijim pitanjima iz ovih oblasti. Ovako izborena autonomija Islamske zajednice ukinuta je 1930. godine u Kraljevini Jugoslaviji, kad je reisul-ulema Čaušević odbio podrediti se diktaturi kralja Aleksandra i njegovom ovladavanju Islamskom zajednicom.  

UREĐENJE ODNOSA S CAREVINOM

Razloga zbog kojih su Bošnjaci insistirali da se pravno urede odnosi s carevinom bilo je mnogo, no ključni je bio odnos nove države prema imovini jer je nova vakufska uprava bila potpuno u službi Monarhije. Već 1886. godine u Beč odlazi delegacija sarajevskih uglednika koji su u ime svojih sunarodnjaka iz cijele zemlje predali caru Franji Josipu predstavku, u kojoj se žale na pretvaranje sarajevskog groblja Čekrkčinice u javni park.

Od cara je traženo da sami Bošnjaci upravljaju vakufskim poslovima te da „narod muslimanski po svojoj volji izabere vijeće ili medžlis, od prilike 12 lica sa pravom samouprave. Taj medžlis neka bi ponajprije sobom izradio štatut i Vašem Veličanstvu prepokorno predložio na premilostivo odobrenje, te bi se takovi medžlis svake treće godine izborom izmjenjivao“. Međutim, okupatorska uprava nije im izašla u susret niti je uopće pokazivala volju da im odobri zahtjev. U kasnijim je mjesecima zabilježeno oduzimanje ili ogromno umanjivanje vakufske imovine kao i pustošenje vakufske blagajne. Okupatorska je vlast takve poteze pravdala navodnom namjerom da se novci ulože u školovanje djece. Već u to doba javlja se opozicija tako zamišljenom uređenju odnosa, a predvodio ju je tadašnji hercegovački muftija Ali Fehmi ef. Džabić.

Kako su Bošnjaci gledali na upravljanje njihovom imovinom, govore neki detalji iz sarajevskog memoranduma napisanog 1900. godine, u kojem se tvrdi da se na sve strane mogu vidjeti „porušene džamije, razorena i razgrabljena islamska groblja, uništene zadužbine pobožnih muslimana, džamije prerušene u katoličke crkve“ uz navođenje konkretnih podataka. Optužuju Katoličku crkvu da je njen prozelitizam postao agresivan i, „po duhu i tendenciji cijele akcije katoličke propagande, možemo spoznati njene namjere i ciljeve“, te se razlog iseljavanja Bošnjaka u Tursku nalazi u povredama islamskih svetinja koje se manifestiraju u pretvaranju islamskih grobalja u privatna dobra i što se na vakufskom zemljištu grade javne zgrade, dok, istovremeno, reisul-ulema, koji bi se trebao staviti u zaštitu interesa islama, traži od muslimana pismene izjave lojalnosti Vladinoj politici.“

Okupacione vlasti, podsjeća Esad Durmišević, optužene su da su na vakufskom zemljištu, zvanom Musalla (mjesto gdje se tradicionalno, na otvorenom, klanjaju bajram-namazi ili održavaju vjerske svečanosti, danas je to zgrada Predsjedništva BiH), izgradile zgradu Zemaljske vlade, sarajevska groblja Šehitluke i Čekrkčinicu pretvorile u javne parkove, ugrožavaju opstanak islamskog naroda u Bosni i Hercegovini, jer su njegovu vjeru i vjerske mu svetinje dovele do ivice propasti. Razlog tome, navodi se u memorandumu, jeste „što je okupaciona vlada po svom sastavu i vjerskom pogledu katolička“ i zato „nije mogla provoditi vjersku slobodu i ravnopravnost prema pretežnoj i ogromnoj većini naroda Herceg-Bosne, koji je po vjeri islamski i pravoslavni ako se pri tome nije strogo držala načela nemiješanja u upravu vjerskih poslova muslimana i pravoslavnih“.

BUNT ZBOG POKRŠTAVANJA

Međutim, čini se da su najveći razlog nezadovoljstvu, odnosno razlog koji je izazvao snažan bunt bile stalne akcije katoličke crkve, koja je vodila agresivnu propagandu pokrštavanja. Poznat je slučaj od trećeg maja 1899, kada se „pronese glas po Mostaru, da je te noći nestalo Fate, kćeri Osmana Omanovića iz sela Kuti i da su je katolici odveli nekuda u Dalmaciju“. Reis Fehim ef. Spaho pisao je kako je odmah sazvana protestna skupština, na kojoj je izabran odbor od dvanaest lica, koji će tražiti Fatu, a taj će odbor 13. juna 1899. godine tražiti od vlasti da „muslimane grada Mostara i okolice uzme u zaštitu od misionara i da Fatu povrati njezinoj kući, jer da je zbog toga uzrujano cijelo stanovništvo“. 

Hercegovački muslimani nakon toga traže da se ustroji posebna autonomna vakufska uprava za Hercegovinu, a nakon četiri mjeseca poslali su dvije predstavke, jednu za cara Franju Josipa i jednu za ministra Kallaya. „Pokret, koji je niknuo u Mostaru, brzo je odjeknuo i po Bosni, a prvi bijaše Travnik, koji mu se priključio. Počeše se po narodu kupiti potpisi i novac, potreban za vođenje akcije. Ubrzo su pismenim punomoćima izabrani narodni zastupnici, koji će tražiti vjerskoprosvjetnu autonomiju“, napisat će Spaho te nastaviti: „Narod je smatrao, da mu je vjera u opasnosti i držao, da vlada ide za tim... Kada je austrougarska uprava uvidjela, da se pokret za vjerskoprosvjetnu autonomiju ne da tako lako ugušiti, počela je da popušta.“

Kallay je 1900. konačno vidio da ne može ignorirati bošnjački pokret za autonomiju pa je izrazio spremnost da primi jednu delegaciju i sasluša želje i žalbe bošnjačkog naroda. Delegacija, koju je predvodio muftija Džabić, predala je Kallayu 19. 12. 1900. u Sarajevu opširan memorandum, zajedno s nacrtom statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH. Opširan memorandum iznosi historijat događaja u BiH još od Berlinskog kongresa. Govori o teškom stanju Islamske zajednice i svim nepravdama i skrnavljenjima koje je vlast učinila prema njoj. Nebrojene tegobe Bošnjaka „bolni su vapaj naroda koji je preko četiri stotine godina srastao sa islamom i koji sada poslije dvadeset i dvije godine okupacione vlade vidi da mu je ugrožen vjerski opstanak u zemlji koju je stoljećima branio svojim grudima i natapao svojom krvlju“.

Na kraju se kaže da opstanak nije ugrožen samo Bošnjacima nego i pravoslavnima, koji zajedno čine 1.221.878 stanovnika starosjedilaca, prema 334.142 katolika, među kojima je veliki broj činovnika i doseljenika. Odgovor vlasti sveo se na tvrdnju da je za pokrštavanje Bošnjaka najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Ovakav odgovor i držanje Vlade izazvali su nezadovoljstvo i mostarskom pokretu se pridružiše Bošnjaci iz cijele Hercegovine. Svemu ovome vlasti nisu pridavale veći značaj, mada su se izdaleka plašile da može doći do povezivanja Bošnjaka sa srpskim autonomnim pokretom, piše Mustafa Imamović u Historiji Bošnjaka.

Kallay nakon toga u oktobru 1901. procjenjuje da je bošnjačko-srpska opozicija jednodušna u namjeri da nastavi borbu protiv Austro-Ugarske, te da radi na političkoj autonomiji BiH, ili čak njenom vraćanju Osmanskoj Carevini. Zato se pooštravaju policijske mjere. To izaziva val seobe bošnjačkog stanovništva u Republiku Türkiye. Krajem januara 1902. odlazi u Istanbul muftija Džabić da kod najviših islamskih foruma traži savjet i uputstva u pitanju vjerske i vakufsko-mearifske autonomije. Vlada to koristi i četvrtog marta 1902. proglašava Džabića neovlaštenim iseljenikom te mu zabranjuje povratak u zemlju, pod prijetnjom osude na tri mjeseca zatvora i protjerivanja po izdržanoj kazni. Zbog ovakvih postupaka Vlade, jedna brojna muslimanska delegacija je 28. maja 1902. u Budimpešti predala protest zajedničkom austrougarskom parlamentu. Nakon Džabićevog odlaska, Bošnjake su zastupali Ali-beg Firdus i Bakir-beg Tuzlić. 

DUGOTRAJNI PREGOVORI

Drugog februara 1901. u stanu barona Kutschere počeli su ponovo pregovori o Štatutu, a okončani su bez uspjeha nekoliko sedmica kasnije jer Kallay nije htio dopustiti bilo kakvu samoupravu, za što je dobio podršku nekih političara.

Hugo Freiherr von Kutschera (1847–1909) bio je austrougarski diplomata i orijentalista. Studirao je turski, arapski, perzijski i druge istočne jezike na Kk akademiji za orijentalne jezike u Beču. Godine 1882. postao je državni službenik u Habsburškoj zemaljskoj vladi Bosne i Hercegovine, a od 1887. bio je zamjenik šefu Zemaljske vlade u Sarajevu. Bio je odgovoran za kulturnu integraciju ovih osmanskih teritorija podređenih austrougarskoj administraciji nakon Berlinskog kongresa 1878. godine.

Kutschera je dobio instrukcije da ne smije pristati da se i u čisto islamska vjerska pitanja miješa sultan, jer bi se time faktički priznao njegov suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom. Sve to jasno pokazuje da je vjerska autonomija bila u prvom redu političko pitanje. Pregovori su trajali bez prekida do 23. 4. 1901. godine. Kutschera je nastojao, piše Imamović, odugovlačiti pregovore, kako bi time zamorio bošnjačke pregovarače i iznutra ih raslojio, računajući da neki od njih pređu na stranu Vlade.

Pregovori su u početku obuhvatili lakše teme, uglavnom o školstvu, dok su pitanja izbora Ulema-medžlisa, reisul-uleme, a posebno problem mešihata došli na red tek pri kraju pregovora. Ovim pregovorima dominirala su vjerska i vakufsko-mearifska pitanja, dok su agrarni problemi samo uzgred spominjani. Raspravljalo se jedino o tumačenju pravne prirode zemljišnog vlasništva u Bosni i s tim u vezi nepravilnim upisima u gruntovne knjige. Opća je karakteristika ove prve etape autonomnog pokreta da su se agrarni problemi nalazili potpuno u drugom planu, iako u pokretu i njegovom vodstvu učestvuje veći broj krupnih i sitnih zemljoposjednika.

Kako su se pregovori bližili kraju, postojalo je sve jasnije da ni jedna strana ne želi odstupiti od svojih stajališta u bitnim pitanjima Ulema-medžlisa, reisul-uleme i mešihata. Na posljednjoj, tridesetoj sjednici, održanoj 23. aprila 1901, konstatiralo se da postoje četiri sporne tačke: izbor i sastav Ulema-medžlisa; postavljanje i imenovanje reisul-uleme i muftija; pitanje mešihata i davanje menšure reisul-ulemi i pitanje državne subvencije. Kutschera je na kraju izjavio da Zemaljska vlada ne može pristati na bošnjačke zahtjeve.

KONAČAN DOGOVOR

Nakon nekoliko godina bezuspješnih pregovora i pokušaja nacrta Štatuta, u decembru 1908. nastavljen je rad u vezi s vjerskoprosvjetnom autonomijom i određene su osobe koje će definitivno utvrditi nacrt Štatuta okupljene u Egzekutivni odor. Nakon što je anektirala Bosnu, Austro-Ugarska nije više imala razloga da sprečava vjerske veze Bošnjaka s Istanbulom, pošto je to pitanje izgubilo politički i državnopravni značaj. Sredinom decembra 1908. pristupilo se konačnom redigiranju autonomnog statuta, što je za mjesec dana obavila posebna komisija sastavljena od predstavnika vlade i Egzekutivnog odbora.

Štatutom je predviđeno formiranje Vakufskog sabora, koji čine reisul-ulema, muftije, direktor vakufa i još 24 člana, zatim Ulema-medžlis kao vrhovni vjerski organ, a pitanje izbora reisul-uleme riješeno je slanjem upita šejhul-islamu u Carigrad i odgovorom koji je prihvaćen obostrano: izborna kurija bira tri kandidata za reisul-ulemu, te podnosi Vladi njihova imena; pravo imenovanja jednog od trojice izabranih za reisul-ulemu pripada caru; duhovna kurija na ime imenovanog upućuje izjavu šejhul-islamu u Carigrad radi izdavanja menšure. Kao što je poznato, prva dvojica reisul-ulema, Mustafa ef. Hadžiomerović i Mehmed Teufik ef. Azapagić, nisu uopće dobili menšure od šejhul-islama. 

Taj je odbor zasjedao tri mjeseca, od polovine decembra 1908. do polovine marta 1909. godine, i taj je nacrt Štatuta 15. aprila 1909. godine dobio carevo odobrenje, a na snagu je stupio 1. maja iste godine. Vakufsko-mearifska uprava, ukratko, osniva i uzdržava džamije i druge islamske, vjerske, prosvjetne i humanitarne ustanove, ima svoje autonomne organe, koja biraju muslimani svojom slobodnom voljom. Zahvaljujući Štatutu, između ostalog, reformirana je i Gazi Husrev-begova medresu u Sarajevu kao viši, a Fejzija u Travniku kao niži vjersko-prosvjetni zavod.

Zaključak je da su se, a što primjećuje i Dervišević, usvajanjem Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini Bošnjaci izborili za više prava u upravljanju Islamskom zajednicom, ali i vakufsko-mearifskim poslovima pod austrougarskom okupacijom. Međutim, ostvarena samouprava u vjerskim i vakufsko-mearifskim poslovima imala je ograničen značaj jer su okupacione vlasti zadržale svoje ingerencije u najznačajnijim pitanjima iz ovih oblasti.

Iako su rezultati bošnjačke autonomne borbe bili značajni, oni su umanjeni aneksijom Bosne i Hercegovine 7. oktobra 1908. godine, jer je time suverenitet osmanskog sultana nad Bosnom i Hercegovinom i de jure ukinut. Odmah po donošenju Štatuta, tadašnji reisul-ulema Azapagić podnio je ostavku te je novi reisul-ulema hafiz Sulejman ef. Šarac izabran i imenovan po odredbama Štatuta, odnosno, dobio je menšuru od šejhul-islama iz Istanbula. Ovako izborena autonomija Islamske zajednice ukinuta je 1930. godine u Kraljevini Jugoslaviji, kad je reisul-ulema Čaušević odbio podrediti se diktaturi kralja Aleksandra i njegovom ovladavanju Islamskom zajednicom. stav.ba